Download Lektire

Pavličić - Večernji akt

2011-10-28T20:52:00.002+02:00

Pavličić - Večernji akt

ŽIVOTOPIS:
Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru 16. kolovoza 1946. U rodnom je Vukovaru završio osnovnu i srednju školu, a studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje danas radi kao redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Sastavio je desetak znanstvenih knjiga iz područja starije hrvatske književnosti, književne genealogije i povijesti hrvatskog stiha. U žanru fantastične proze, što će kasnije postati jedna od stalnih značajki njegovog stvaralaštva, svoje priče najprije počinje objavljivati u časopisu Vidik već kao student. Pavao Pavličić danas je najproduktivniji hrvatski prozaik s preko četrdeset objavljenih romana, knjiga priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu. Prvu knjigu ''Lađa od vode'' objavio je 1972. godine. Djela su mu prevođena na nekoliko svjetskih jezika.

DJELA: novele: ''Dobri duh Zagreba'', ''Radovi na krovu'', ''Lađa od vode''; romani: ''Stroj za maglu'', ''Koraljna vrata'', ''Umjetni orao'', ''Nevidljivo pismo'', ''Trojica u trnju'', ''Rakova djeca''; feljtoni: ''Dunav'', ''Zagrebački odrezak'', ''Svoj svome'', ''Leksikon uzaludnih znanja''.

STVARALAŠTVO:
U 70-im je godinama počeo pisati i kriminalističku prozu koju prepoznajemo u zbirci priča ''Dobri duh Zagreba'', al i u nizu kriminalističkih romana i nekoliko kriminalističkih romana za djecu. 80-ih godina u svoja djela počinje uvoditi motive koji problematiziraju funkciju i smisao literature i našeg cjelokupnog odnosa prema povijesti. U svoja djela uvodi klasična djela kao pokretače glavnih događaja koji počinju na nekoj fantastičnoj pretpostavci (npr. ''Osman'' - u ''Koraljnim vratima'' filolog na Lastovu pronalazi dva izgubljena pjevanja Gundulićeva ''Osmana''). 90-ih godina počinje stvarati autobiografsku i dokumentarističku prozu. U Pavličićevim je djelima također važno primijetiti da gotovo svi njegovi glavni junaci imaju vezu s njegovim zanimanjem i njim samim (''Koraljna vrata'' - glavni je lik filolog; ''Rupa na nebu'' - glavni je lik prevoditelj; ''Numerus clausus'' - glavni je lik student književnosti). U svojim djelima jednako zastupljuje književne i znanstvene interese te ih međusobno isprepliće. Jedna od trajnih značajki Pavličićevih djela jest miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Koristi i postupke karakteristične za tzv. zabavnu književnost, a to su dinamična fabula, jednostavan izraz, plošni likovi (tj. likovi svedeni na funkciju koju nose u strukturi zapleta).

KOMPOZICIJA:
- roman podijeljen u 9 (10) glava
- dijalozi, pripovijedanje pisca

KNJIŽEVNI ROD: Epika

VRSTA DJELA: Roman

TEMA: Život studenta likovne akademije kojem je misija napraviti apsolutno originalno djelo u okruženju punom falsifikata.

MJESTO RADNJE: Zagreb

VRIJEME RADNJE: Kraj 20. st.

LIKOVI:
- Mihovil
- Bartol Mihetec
- Zoran
- Dina (Zoranova djevojka)
- Baka
- slikar Kolarić
- Gribler
- Zoranov otac
- velečasni
- Ciprian
- Darko Perković
- doktor Kruškić

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

MIHOVIL: Dvadesetogodišnji student likovne akademije. Iznimno je talentiran i posjeduje nevjerojatnu sposobnost falsificiranja. Falsificira slike, likovna djela, novčanice, pisma, dokumente , biljke i životinje te život (stvara nove zbilje) i sve to bez obzira na to postoji li to u stvarnosti ili ne. Također odlično raspoznaje falsifikate, a njegove je falsifikate nemoguće prepoznati kao falsifikate. Falsificira iz umjetničkih potreba, no i iz egzistencijalnih jer ne čineći to, on odmahoboli. Svoje falsifikate nikada ne predstavlja kao originale već samo kao falsifikat. Postaje eksponent (izložak) ideologizirane umjetnosti, umjetnosti koja želi biti jedna istina, a ne jedna od mnogih. Vlast i crkva ga ne vole jer smatraju da sve što radi jest grijeh, prijestup i neistina, te da krši njihovu ideologiju koja tvrdi da je istina jedna i da su zakoni jedni i točni. To nerazumijevanje započinje Mihovilovu borbu. Društveno - politički ga sustav na kraju okarakterizira kao terorista, odnosno kao produženu ruku zlih i nečistih sila protiv koje se treba boriti svim raspoloživim sredstvima.

BARTOL MIHETEC: Starac u kojeg se Mihovil pretvorio, tj. falsificirao u bijegu od policije. Nastavlja Mihovilovu borbu u lažnom (falsificiranom) svijetu (lažnom Zagrebu), svijetu koji je sam stvorio, te mu stoga ne prijeti nikakva ideologija i prati ga sloboda i sigurnost te osjećaj vlasti jer on, naime, nosi prsten-pečatnjak grada Zagreba, što označuje potpuno vlast. Bartol u tom svijetu piše djelo Večernji akt – priču o falsificiranosti, mistificiranosti, ideologiziranosti u općem društvu, svemu što nas okružuje ali i u umjetnosti.

UMJETNOST I POVIJEST U ''VEČERNJEM AKTU'':
Umjetnost je falsifikat svijeta. Umjetnost jest „definiranje stvari“ a ne njihovo kopiranje. Ona nije objektivna slika svijeta, ni subjektivna slika objektivnog. Ona je samo subjektivna vizija koja govori o subjektivnom viđenju, doživljaju, shvaćanju i tumačenju svijeta. Povijest je kao društvena znanost oličenje neistine, laži i čistih falsifikata i mistifikacija. Ona je proizvoljno i politički određeno izvješće o prošlosti koje kao takvo predstavlja sliku prošlosti proizašlu više iz naše želje nego iz stvarne prošlosti.

IDEOLOGIJA U DJELU:
Osnovna se ideja ideologije u djelu ''Večernji akt'' nalazi upravo u umjetnosti.
Djelo, odnosno autor, tvrdi kako bi čista, neideološka umjetnost bila ona umjetnost koja bi govorila i ovisila o samoj sebi i ni o čemu drugome, ni o kakvoj zbilji, jeziku, filozofiji ili politici. Bila bi čista kada bi govorila sama o sebi bez ikakvog tuđeg utjecaja i kada ne bi kopirala život, slikarstvo i glazbu.

DODATAK:
Dodatak je jedini dio djela ''Večernji akt'' u kojem nema nikakve ideologije. On je tzv. deseta glava romana. Čini konačnu sumnju u postojanje čiste literature kao mjesta bez ideologije shvaćene onako kako ju tumači ''Večernji akt''. Kroz njega se može vidjeti da je svijet prepun falsifikata i da je idealiziran.
Pavličić u Dodatku negira svoje autorstvo i još jednom nameće pitanje je li sve oko nas falsifikat.

PROBLEM I SMISAO DJELA:
Osnovni problem djela jest odnos ideološkog prema umjetničkom i umjetničkog prema stvarnom i društvenom. Središnji i glavni (lajt motiv) djela jest FALSIFIKAT. Dakle, falsifikat je temelj čovjekova znanja o svijetu, povijesti, umjetnosti, vlastitom postojanju, razvoju društva i o onome što nas je dovelo do ovog trenutka. Smisao ''Večernjeg akta'': kada bi se falsifikat razotkrio, stvorile bi se pretpostavke o spoznavanju svijeta koje bi to i ostale jer sve što se defalsificira treba se interpretirati, objasniti, dati značenje i neki smisao, zatim ulogu i funkciju što dovodi do ponovnog falsificiranja i konačne ideje togdjela, a to je da se stvari u ''Večernjem aktu'' kriju i da se ne mogu spoznati. Sve što nam ostaje jest sumnjivo znanje i spoznaja s rezervom, odnosno relativizam i relativni pojmovi.

Hans Christian Andersen - Carevo novo ruho

2011-04-05T00:11:00.002+02:00

Hans Christian Andersen - Carevo novo ruho

Bilješke o piscu:
Hans Christian Andersen (1805. – 1875.) je danski književnik, sin siromašnog postolara koji je proveo djetinstvo u bijedi, prepušten sam sebi i svojoj mašti. Izbjegavao je školu, pa je s redovitom obukom počeo kasno, kad je sa 14 godina došao u Kobenhavn. Kasnije mnogo putuje po Europi i Americi. Godine 1827. objavio je svoju prvu pripovijest, a zatim 1829. i putopis "Pješice od Kanala Holmen do istočne točke Amagu", pa niz lirskih pjesama, melodrama, romana itd. Svoj pravi izraz našao je tek u bajkama kojima je stekao svjetsku slavu i priznanje. Bajke, bilo da su uzete iz vilinskog svijeta, pučke predaje, bilo da pripovijedaju o jednostavnim ljudima i
stvarima svakidašnjice, zapravo su slike života s njegovim dobrim i lošim
stranama. Odlikuju se humanošću, prostodušnošću i mudrošću, a prožete su profinjenim osjećajem pjesnika za neiscrpive ljepote svijeta. Njegova ostala dijela su: "Melodije srca", "Fanazije i skice", "Vinjete", "Dvanaest mjeseci", "Agneta i vilenjak", "Improvizator", "O.T.", "Samo guslač", "Mulat", "Slikovnica bez slika", "Maurka", "Pjesnikov bazar, "Nove bajke", "Sabrane bajke i priče", "Ahasver", "Dvije baronese", "U Švedskoj", "Bajka mog života", "Biti ili ne biti", "U Španjolskoj", "Posijet Portugalu", "Sretni Peer" i "Bajki i priča".

Vrsta djela:
Bajka

Mjesto radnje:
U velikom gradu

Vrijeme radnje:
Kao u svim bajkama, prije mnogo godina.

Glavni likovi:
Car, lopovi (tkalci), carevi podanici

Kratki sadržaj:
Prije mnogo godina živio je car koji je mislio samo na svoje ruho. Jednog dana dođu dvije lopuže, predstavivši se kao tkalci. Oni kažu caru da će sašiti novo ruho, a za svakog tko ga ne uspije vidjeti znati će se da je glup. Car lopovima da puno zlata, srebra i svile, a lopuže sve to strpaše u svoju torbu. Tkalci zatraže još više srebra, zlata i svile, a u tkalački stan ne dospije niti jedna nit. Car je poslao svog starog ministra da pogleda kako napreduje tkanje. Kada je ministar došao u
tkalački stan nije vidio ništa jer nije ni bilo ničega, a ministar pomisli da je glup. Lopuže započnu nabrajati sve šare, a ministar rekne da su vrlo
lijepe. Kada dođe caru nabroji mu sve boje i šare koje je "vidio". Zatim car pošalje svog drugog službenika, a sa njim bude isto kao i sa ministrom. Na kraju ode i sam car sa grupom odabranih službenika, ali ni car nije vidio ništa te pomisli da je bolje da se pretvara da vidi ruho nego da drugi misle da je on glup. I tako se car pretvarao da oblači novo ruho. Kada je izašao pred puk nitko nije ništa vidio, a jedno dijete u taj čas poviče "car je gol!!!", a za njim i cijeli puk. Car je nastavio još ponosnije hodati ne obazirući se na puk.

Analiza likova:
Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje svojih strasti za lijepom odjećom. Pri tom je bio isuviše ponosan na dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće, jer se jedino na
tom polju osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima, koji bojeći se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu, s čime zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova stoji dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu.

Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposobni glumci i pantomimičari, koji su znali i uspjeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti, oni igraju na tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.

Analiza stila pisanja i jezika djela:
Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga pisana jednostavnim stilom i jezikom, koji oni mogu razumjeti. Odlikuje se svim epskim elementima, pisana je u prozi, ima fabulu i možemo je svrstati u sveobuhvatnu podjelu književnih rodova.

Ezop - Basne

2011-04-01T00:16:00.002+02:00

Ezop - Basne

Bilješke o piscu:
Ezop (Aisopos, 6. st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj Aziji, vjerojatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom do nas je došlo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji priređivači. Vješto se koristeći starim temama i spajajući ih s oštrim promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu, davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim završetkom i s poučnom poantom, koja je često dodana na koncu i u
obliku posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog svijeta - u čemu je njegov najveći broj nasljedovatelja - ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi. Život je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što u njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline, ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i pametnijeg.
Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom, a posebnu im draž daje fini humor kojim su protkane.

CVRČAK I MRAVI
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo. Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše: "Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer sam krasno pijevao." Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba svirao, onda zimi pleši."

Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će ostali radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim radom, jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u beskrajnim
kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na određeni način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za sretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog bogatog ljetnog repertuara. Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka, i naše životne svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan
karakterističan ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radišne i marljive ljude, koji se brinu za svoju budućnost, za budućnost svoje obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan predstavnik boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim umjetničkim radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca niti za društvo u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička
nadahnuća bez kojih također nema života, ali sada onog duhovnog što svako od nas nosi negdje duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim duhovnim doživljajima kod svakog različit. Idealno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu, jer bi tada pri nadolasku zime, odnosno neizvjesne budućnosti kada za određene stvari može biti i preksano, društvo savršeno funkcioniralo.

Poruka basne:
Radi danas da imaš sutra

TRSKA I MASLINA
Trska i maslina se prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi. Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra. Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.

Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je dečko koji ih želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i ljepotu. Trska je ovaj put imala više sreće, fleksibilna i podatna plesala je s vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u stavovima, ostala je malo zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo složiti, ali iako krasna ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna. Trska je pokorno koristila mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode, uspjela je iako tanka i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalo samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za sebe - maslina pak biva iskorijenjena samo zato jer je korijen zakopala preduboko u zemlju, samo zato jer je bila isuviše tvrdoglava i ponosna, pa ni njena "smrt" nije baš pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni, poslušni ljudi, bez previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se usporedno s nadređenim i nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači, koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s razvikanim činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće, samo za inat čvrsto stoje pri svojim zamislima i tako stradaju...

ZID I ČAVAO
Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništa zlo nisam učinio." Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj koji me otraga žestoko udara."

Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao ni kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to radi predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga samo da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u pravu. Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan, nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša
surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti prema stradavanjima bez razloga i značaja.

STARAC I SMRT
Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća. Kad je već natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt. Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove, starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga."

Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na plećima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio. Draži mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima, bez obzira na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i bol, i nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim
prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo kad čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.

ČAVKA I SOVA
Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga sve one su se skupljale na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje, a bolje čistile. Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote, skupi kao svoj ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i oduzme čavci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena perja, čavka dođe gola na Zeusovu presudu. Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona, samo bi malo pazili s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke
mažu bezbrojnim kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz pomoć čajeva...? Zato da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i uopće im nije stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale princeze iz bajke. One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota najvažnija, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti... A osim svega toga, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem
smislu riječi, jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.

Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspjeli donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su, svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno. No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo "smeće" krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je opet u razderanoj ružičastoj svili i...

No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog stajališta...

Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o ribaru i ribici

2011-03-31T00:15:00.002+02:00

Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o ribaru i ribici

Bilješke o piscu:
Aleksandar Sergejevič Puškin rodio se u Moskvi 1799. godine u plemićkoj obitelji. Zbog slobodoumlja koje izražava u svojim djelima često je napadan, pa i izazvan na dvoboj, te od posljedica ranjavanja umire godine 1837., u 38. godini života.

Ideja:
Nikada ne smijemo biti oholi i sebični kao baka.

Analiza glavnih likova:
Starac – bio je pošten i dobar
Baka – okrutna i sebična
Zlatna ribica – ribica koja je ispunila sve želje starcu koje ih je zadala baka, ali ne i zadnju.

Mjesto i vrijeme radnje:
Obala i more. Ribar i njegova žena stanovali su u kolibi na obali mora, a zlatna ribica je živjela u moru.

Tema:
Zlatna ribica

Sporedni likovi:
Sluge, lude

Kratki sadržaj:
Starac i baka su živjeli u staroj kolibi od gline. Starac se bavio ribolovom, a starica je prela. Jednoga dana starac je bacio mrežu u more i izvukao ju punu mulja, i tako nekolio puta. Kada ju je izvukao treći put, u njoj je bila samo jedna riba i to zlatna. Riba ga je zamolila da ju pusti i da će mu tada ispuniti želje. Starac ju je pustio. Vratio se kući i to rekao starici. Ona ga je izgrdila i poslala da zamoli da mu da novo korito. Ribica mu je rekla samo neka se vrati kući. On je pred kolibom našao novo korito. Baka ga je izgrdila i poslala da zatraži kuću. On je otišao i ribica mu je to ispunila. Zatim je baka kazala da želi biti bogata vlastelinka.
Starac je otišao na more i zamolio ribu. Ona mu je to ispunila. Kada se je vratio vidio je veliki dvorac. U njemu je bila baka. Tukla je i derala se na sluge. Tako je prošlo nekoliko nedjelja. Tada je došao starac i baka mu je naredila da želi biti carica. Starac se je protivio ali je kasnije otišao. Zamolio je ribicu. Nakon nekog vremena se vratio, a pred sobom je vidio još veći i raskošniji dvorac. Kada je došao do bake htio joj je poljubiti noge ali ona je pozvala stražare da ga odvedu. Baki je već postalo dosadno i rekla je starcu neka zaželi od ribice da ona bude carica mora i da zlatna ribica pliva oko nje i da joj ispunjava sve želje koje joj se prohtiju. Starac je otišao i zamolio ribicu. Ona ga je slušala i zatim zaronila. Starac je dugo čekao odgovor. Zatim se je vrato. Vidio je da više nema dvorca nego je umjesto njega opet ona stara koliba.

Bilješke tijekom čitanja:
- Stari ribar i njegova žena
- Zlatna ribica koja ispunjava želje
- Pohlepna i zločesta starica koja od ribice traži korito, kuću, želi biti vlastelinka, svijetla carica i na kraju vladarica mora
- Žao mi je starog ribara, a ne sviđa mi se njegova pohlepna žena
- Smatram da je na kraju starica zaslužila da bude opet siromašna u staroj kolibi.

Blanka Dovjak Matković - Zagrebačka priča

2011-03-30T16:20:00.002+02:00

Blanka Dovjak Matković - Zagrebačka priča

Bilješke o piscu:
Blanka Dovjak Matković rođena je 1920. u Zagrebu. Dječje knjige: Neobična ulica, Priče iz Dubrave, Neke male važnosti, Zagrebačka priča. Umrla je u Zagrebu 1993. godine.

Mjesto radnje: Kuća, ulica, Zagorje, bolnica

Vrijeme radnje: Ljeto, zima

Glavni likovi: Kačkica, Milka, tatek, mamica

Sporedni likovi: Borek, Berti, učiteljica, pradjed, Pepica, Persida, itd.

Kratki sadržaj:
- Dolazak Milke.
- Rođenje prvoga sina Boreka.
- Nakon nekoliko mjeseci Borek umire, a za to okrivljuju Milku.
- Stigla je nova pomoćnica, a Kačkica nije bila zadovljna sa njom.
- Milka se vratila.
- Svi žive sretno.
- Majka se razboljela i odveli su je u bolnicu.
- Nekoliko dan bila je u bolnici, a onda je preminula.
- To je jako pogodilo njezinu obitelj.
- Tetek je počeo piti.
- Kačkica i Milka bile su jako tužne.
- Pali su u krizu i nisu imali što jesti.
- Tatek je počeo nakit i druge vrijedne stvari mijenjati za novac.
- Tako su živjeli neko vrijeme.
- Kada je bila gotova školska godina Kačkica i Milka otišli su u Zagorje.
- U Zagorju su bili dva mjeseca.
- Jednog dan došlo im je pismo da su tateka odvezli u bolnicu i da je Persida kupila njihovu kuću na dražbi.
- Oni su se vratili u Zagreb.
- Kada su htjeli ući u kuću vidjeli su da brave na vratima nisu iste.
- Sve njihove stvari Persida je izbacila na ulicu.
- Oni su si našli novi dom u podrumu jedne kuće.
- Tatek je preminuo.

Dojam o djelu:
Ovaj roman mi se jako svidio, malo je tužan jer stalno netko umire. Najviše mi se svidjelo kada je u Kačkičin život došla Milka; koja joj je jako pomogla, a nije mi se svidjelo kada su Kačkičini roditelji i brat umrli.

Eugen Kumičić - Urota Zrinsko-Frankopanska

2011-03-29T00:05:00.002+02:00

Eugen Kumičić - Urota Zrinsko-Frankopanska

Bilješke o piscu:
Eugen Kumičić (1850. – 1904.). Kumičić je u svoje doba uz Augusta Šenou bio najčitaniji hrvatski književnik. Pisao je u doba realizma. Rodio se u Istri, gradiću Brseču. Pohađao je gimnaziju u Rijeci, a zatim studirao povijest i zemljopis u Beču. Kraće vrijeme radio je kao profesor, a veći dio života proveo je kao profesionalni književnik. U 29. godini napisao je pripovijetku "Slučaj", a nakon toga napisao je
brojna djela, uglavnom pripovijetke i romane.

Njegov književni rad možemo podijeliti u tri skupine:
1. Djela iz istarskih sela i obala:
– "Jelkin bosiljak", "Začuđeni svatovi", "Primorci", "Sirota", "Teodora".
2. Djela društveno političke tematike:
– "Olga i Lina", "Pobijeljeni grobovi", "Gospođa Sabina", "Saveznice".
3. Djela povijesne tematike:
– "Urota Zrinsko-Frankopanska", "Kraljica Lepa".

Uz ova prozna djela napisao je i tri drame "Sestre", "Obiteljska tajna", "Petar Zrinski", te autobiografsku pripovijest "Pod puškom".

U njegovom književnom radu uočljiva je zaokupljenost hrvatskom poviješću. Bio je pristalica Starčevićeve stranke prava i veliki domoljub.

Vrsta djela:
Povijesni roman

Mjesto radnje:
Čakovec, Ozalj, Karlovac Novigrad, Bakar, Mleci, Rim, Beč.

Vrijeme radnje:
U razdoblju između 1664. - 1673. g.

Tema:
- Pokušaj uspostave bolje i sretnije Hrvatske države.
- Otpor bečkom apsolutizmu.

Likovi:
Petar Zrinski
Katarina Zrinski
Fran Krsto Frankopan
Car Leopold
Fran Bukovački
Jelena Zrinski
Fran Rakoczy
Otac Bargiglio
Djeca
Fran Bukovački
Julija de Naro Frankopan
Orfeo Frankopan
Fran Nadassdy
Gremonville

Sadržaj:
19.11.1664.
Na samom početku Kumičić opisuje grad Ozalj i nastavlja sa dijalogom Tome Pakanovića i Grge Tonkovića koji razgovaraju o Franu i Petru. Ubrzo iz šetnje dolazi kneževa starija kći Jelena, a nakon nje dolazi grof Sigmund Rottal, pobočnik generala Auersperga, dati Petru pismo u kojem general traži isporuku paše Čengića, što Petar odbija. Nasrtljivi grof razgovara s Petrom o ruci njegove kćeri Jelene, na što se ovaj razljuti i pristojno odbivši ga, pošalje ga kući. Ipak, ljutiti Rottal prijeti Petru tužbom zbog odbijanja isporuke paše što Petra pomalo zabrine. Kako se radnja odvija tako nas Kumičić upoznaje s plemićkom obitelji i njihovim suradnicima. Opisuje djecu: Ivan Antun (11 god.), Zora Veronika (10) i Juditu Petronilu (12) koja je u samostanu u Zagrebu, zatim vjerne sluge, prijatelje i suradnike: Frana Bukovačkog, Fransessca Bargiglia. Otac Bargiglio je talijanski učitelj Petrove djece i njegov vjerni prijatelj. Petar i Bargiglio razgovaraju o Varšavskom miru i kako je on veoma sramotan, jer su austrijanci uz pomoć hrvata u bitci kod Gotharda porazili turke, a ipak je austrijski car tražio primirje. Nakon toga dvojica prijatelja zajedno s obitelji Zrinski večeraju, no ugodnu večeru prekine neugodan posjet Bukovačkog koji donosi vijest da je ban Nikola Zrinski teško ranjen u lovu na vepra i ubrzo podlegao ranama. Svi su zatečeni i shrvani od boli. Katarina puna sumnje u način na koji je poginuo pita Bukovačkog je li to uistinu bio vepar. Cijeli dvor je bio u žalosti. Većina dvorjana tu noć nije usnula, a tužni Petar je probdio noć čitajući bratova pisma. Odjednom se začuo vrisak pred dvorcem. Naime, došli su
stanovnici jednog sela pored Karlovca bježeći od karlovačkih vojnika koji su ih napali i oteli djevojke iz sela, a s ponekim seljakom se i krvavo obračunali. Sve je to detaljno ispripovijedao starac Miško. Petar ih nahrani i napoji i pruži im utočište. Idući dan nakon mise za palog brata, Petar se uz pratnju Bukovačkog uputi u Beč. U međuvremenu u novigradskom dvorcu knez Fran Krsto Frankopan razmišljajući o svojoj porodici i prošlosti napiše pjesmu. U pisanju ga prekine ugodno iznenađenje;
posjet pisca, svećenika i prijatelja Ivana Belostenca koji je na putu u Lepuglavu svratio u posjet dragom prijatelju, objašnjavajući kako prikuplja nepoznate riječi za svoj riječnik za kojeg se boji da ga zbog starosti neće završiti. Razgovor im prekine mladi Jurica Frankulin noseći Franu pismo njegove polusestre Katarine u kojem mu poručuje da sutradan dolazi i moli ga za pratnju u Mletke. Katarina je Jurici također dala pismo tj. proglas za buđenje nacionalne svijesti. Sutradan Orfeo,
Franov bratić, i Fran pođu u grad dočekati Katarinu. S njom je došao i Čolnić kako bi odveo pašu Čengića u Karlovac. Dalje se opisuje kriza u Hrvatskoj izazvana tlačenjem od austrijanaca, pa poslanik Luja 14., Bonsy, govori kako bi hrvati trebali preuzeti inicijativu i okrenuti se protiv bečkog dvora. Katarina odlazi u Mletke u posjet biskupu bezierskom kojem govori kako Beč želi uništiti hrvate. U razgovoru mu ističe želju za tajnim savezom sa francuzima, na što ovaj pristaje. Katarina se vraća u Kraljevicu gdje ostaje sa bratom tijekom božićnih blagdana. Na Stjepanje Fran odlazi u Mletke k svojoj Juliji, a Katarini ponovno dolazi Blostenec. U dijelu kada dolazi Belostenec se spominje njegovo čitanje i divljenje "Putnom tovarušu"!

Sveta 3 kralja; 6.1.1665., Venecija.
U gradu se održava krabuljni ples na kojem prisustvuje Julija de Naro sa svojim bratom. Potpuno iznenađena Franovim dolaskom, 16-ogodišnja djevojka ushićeno se baca svom dragom u zagrljaj. No, Fran i Bukovački su prerušeni jer nitko ne bi smio znati za njihov dolazak, no ipak, Bukovački čuje da su dvojica ljudi spominjala
njegovo ime, na hrvatskom, na što se obojica pomalo uplaše te odluči ostati na plesu sa Julijinim bratom Gasparom kako bi držali na oku dvojicu prije navedenih. Fran i Julija odlaze u Julijinu palaču. Julija je živjela s tetom i tetkom. Tetak Barnaba je bio stari, slijepi i čangrizavi plemić kojeg je stalno dvorila njegova požrtvovna supruga. Ubrzo dolaze Gasparo i Bukovački koji govore da su saznali tko su dvojica ljudi (Petar Fodroci i Franjo Špoljarić). Idući dan u kuću de Nara dolazi kapucin otac Jean koji Franu govori da se zna da je Fran u Mlecima, a nakon njegova posjeta
dolazi Jurica noseći Katarinino pismo u kojem mu poručuje da se mora što prije vratiti jer turci spremaju napad.

Siječanj, Plaški
Petar se vratio iz Beča na sastanak kapetana na kojem je prisustvovao grof Ivan Drašković. Drašković govori Bukovačkom da zna za njegov prijašnji posjet Beču na što ovaj govori na nema pojma o čemu priča.

Veljača
Natporučnik Gellar odlazi u sela kraj Korane gdje s poručnikom Ivanom Wegingerom otima djevojke mlađe od 17 godina radi "zabave", te tamo brutalno ubijaju nekoliko nedužnih ljudi koji su molili za milost djevojaka i njih samih. Nakon 3 otmice odlaze na gozbu kod Auersperga gdje blate ime Zrinkih. Pošto su se napojili i napili, Gellar i pratnja pođu za Karlovac, no put im presjeku vojnici u crvenim kabanicama koji se osvetiše za zlodjela koja netom počiniše. Kad su se obračunali s Gellarovom pratnjom, pođu u onu kuću i tamo pokolju sve prisutne, a 3 djevojke oslobode te zapale kuću. Dvije djevojke su bile kćeri dvojice haramija. Petar dolazi u Ozalj i govori prisutnima kako je stari Barnaba preminuo u naslonjaču
prigovarajući, a mladi Gasparo de Naro poginuo u dvoboju. Julija njeguje majku u Rimu. Obitelj Zrinski odlazi u Zagreb u posjet kćeri Juditi Petronili koja im priopćuje da je odlučila da će se zarediti te da se ne želi vratiti jer je čula da će njena obitelj izdati hrvate turcima. Šokirana obitelj se dalje uputi u Čakovec na dvor pokojnog brata Nikole, gdje proslave zaruke mlade Jelene i Frana Rakoczya. Odmah nakon zaruka je uslijedilo novo putovanje; ovoga puta u Beč. Vidjevši da su svi više nego ljubazni prema njima, dolaze do zaključka da je u Beču procurila informacija o budućoj uroti, odnosno savezu sa Lujom XIV. Tamo ih iznenađuje posjet Frana Gundulića. On biva dirnut Jeleninim znanjem o književnosti i poznavanjem
stvaralaštva njegova preminula oca Ivana. Radnja se dalje odvija gotovo jednako, ali u suprotnom smjeru. Zrinski se ponovno vraćaju u Čakovec gdje ih neugodno iznenadi hladnokrvnost njihove snahe Marije koja se hladno, gotovo bezobrazno ponaša prema njima što ih je navelo na zaključak da i ona nešto zna o cijeloj aktualnoj situaciji.

1.3.1666. vjenčanje Jelene i Frana.
Studeni, vjenčanje cara Leopolda. Na piru cara Leopolda Petar saznaje da je Gremonville od nekoga čuo da je Fran Vesseleny dao njegovo pismo Leopoldu što je dovelo do ogromne peripetije. Petar je bio izvan sebe i nije znao kako riješiti problem.

Prosinac, Skupština u Požunu.
Nadasdy, Zrinski i palatina sastavljaju spomenicu caru u kojoj objašnjavaju promjenu njihove politike. Car okreće igru u svoju korist pa se pretvara da ne zna ništa o uroti, i Petra i Rottala imenuje za svoje povjerenike na skupštini u Banjskoj Bistrici. Ubrzo izbijaju nemiri zbog prava građana. Palatin umire 23.3.1667. Njegova udovica poziva Petra kako bi mu rekla da su izdani. U međuvremenu, Fran se oženio i zato svi Zrinski odlaze u Kraljevicu kako bi dočekali mladence. Tjedan nakon pira
odlaze u Bakar gdje ih ponovno posjećuje Gundulić te saznaju da je djevojka Marica preminula. Petar se krajem 1667. vraća u Ozalj iz Beča. Ubrzo dobiva carski poziv da dođe na sabor u Rezno. Bio je to još jedan čin cara koji je htio Petru dati na znanje da mi je veoma potreban.

Ožujak 1668.
Turci se približavaju. Petar šalje oca Bargiglia u Beč da izvidi stanje na dvoru pa se otac nakon nekoliko mjeseci vraća i podnosi izvještaj. Iako je sve znao, Leopold je Petra stavio u bansku čast što je ovog veoma iznenadilo. Ponovno ga je poslao na sabor u Prešovu gdje su mu turci ponudili savez sa sultanom. Petar naravno odbija. Ubrzo Leopold imenuje mladog oca Frana Frankopana senjskim kapetanom. Katarina i Petar žele sklopiti savez sa poljacima, no Leopoldova sestra se ubrzo zaručuje s
poljskim kraljem tako da im još jedna nada propada. Nadassdy izdaje Zrinske i Frankopane dajući kralju sve podatke o uroti. Leopold, kojim manipulira Muller, zove Petra k sebi u dvor. Petar mu iznosi svoje želje, no izbija prepirka. Na odlasku Petar sretne grofa Rottala koji mu u razgovoru govori da je Nadassdy možda Nikolin ubojica. Nakon povratka u Ozalj, čuli su da su Austrijanci podivljali, ali da je Bukovački ugušio bunu. Bukovački, opsjednut mržnjom prema Austrijancima, želi da ban
sklopi savez sa turcima misleći da im je to jedina nada. Petar ga odlučuje poslati u Carigrad kako bi ovaj otkrio planove napada i njihove namjere, ali ne kako bi sklopio savez. Pred Božić Zrinski odlaze u Čakovec gdje ih Marija neuljudno i još hladnije prima te je odluče natjerati da im kaže što se zbiva. Ona uplašena u ranu zoru sa sinom Adamom bježi u Beč. Obitelj tamo ostaje za Božić te im se na Badnjak pridružuju sin koji je bio u svijetu te kćer i zet. Tamo na bogatoj gozbi punoj prijatelja velikaša ban održi govor.

8.1.1670.
Bargiglio dolazi iz Beča i daje izvještaj o stanju na dvoru, a Petar ga u znak zahvalnosti imenuje upraviteljem primorskih dobara. U međuvremenu u Kraljevici Franu i Juliji umire desetomjesečni sin. Shrvani od boli, mladi ga roditelji neprestano oplakuju. Kad je došao, Petar mu iznosi izvještaj o pregovorima u Turskoj. Sultan je nudio svoju pomoć u 7 točaka i uz 3 uvjeta koje bi Petar morao ispuniti, uključujući
davanje sina kao taoca na 2 godine sultanu, koje Petar bez razmišljanja odbija. Ipak, u Petrovoj se domovini proširi kriva informacija, štoviše laž da je savez sa sultanom ipak sklopljen. Šalje biskupa Borkovića da Leopoldu objasni sve o tobožnjem savezu i da će se smiriti samo ako kralj ispuni njegove uvjete koje mu je iznio verbalno dok je boravio u Beču. Otprativši biskupa u posjet im dolaze Ivan Belostenec, Drašković i barun Čikulin šokirani viješću o savezu, no Petar ubrzo sve objasni. Po njihovom odlasku se Katarina nakratko razboljela, no nije htjela priznati Petru da ju već poduže vrijeme muči kostobolja. Upoznavši se sa Forstallom,
Fran govori Petru da mu nije mio, štoviše da mu ne djeluje kao čovjek od povjerenja. Petar čuvši to već i prije osjeti kako niče klica sumnje i opreza u njemu. Pokvareni Erdelj već na veliko širi laži o savezu i narod okreće protiv bana što je dovelo do panike i paranoje. Dvor je bio u strahu, a u državi je vladalo predratno stanje.

19.3.1670.
Borković stiže u Beč te se sastaje s Rottalom koji govori da nije imao nikakve veze s Petrom i savezom. Idući se dan na sastanku ministara raspravljalo o hvatanju urotnika. Odlučili su nagovoriti kralja da ljubazno i prijateljski pozove urotnike u Beč te da će raspraviti o svemu, no namjere su bile potpuno drukčije: namjeravali su ih uhititi. Petar šalje Forstalla u Beč sa zahtjevima za pomirbu, no velikaši ga namjeravaju podmititi kako bi izdao Petra. Ovaj službeno priseže da će nagovoriti bana u Beč. Bez velikaševa znanja, Leopold Petru ukida bansku čast (na njegovo mjesto stavlja Borkovića), a u narod šalje tisuće proglasa u kojima blati Petra. Fran šalje Juliju u Mletke sa svim dragocjenostima.

6. travnja 1670., Uskrs
Vraća se Forstall te nagovara Petra da ode u Beč jer će samo na taj način prihvatiti / odbiti zahtjeve. Petar na to kralju odgovara da neće napadati Austriju, a kao jamstvo mu nudi sina. 13. 3. dolazi mladika Miakić pokazujući Petru jedan proglas što ga je dobio od rođaka. Petar se naljuti na svoje neprijatelje misleći da kralj nije sposoban takvo što napisati. Vjerovao je da je sve, uključujući i to da Leopold namjerava pogubiti Petra glupost te odluči poći u Beč. Dok su rođaci bili na putu u Beč Katarini javljaju da su njemački vojnici spremni za napad na njen dvor. Pred dvor
joj dolazi četica sa bijelom zastavom moleći za utočište od kiše prije boja s turcima. To je bila varka jer su namjeravali ući u dvorac i sve uzurpirati. Netko od izdajnika unutar dvora im otvori vrata te uslijedi pljačka i maltretiranje Katarine i Zore. General Spankau stavi u kućni pritvor sa 3 sobe majku i kćer. Ubrzo uslijede traume, šokovi… Saznaju da su Petar i Fran u zatvoru, Katarina se razboli, nedugo nakon velikaša je pritvoren i mladi Ivan… Katarina je bila očajna. Jedne noći dolazi Marija Zrinski i moli šurjakinju za oprost nudeći pomoć. Idućih nekoliko dana Marija po dvoru kradom skuplja Katarinine vrijednosti. Ubrzo ode, a Zeiss natjera majku i
kćer na mukotrpan put. Katarinu uhvati groznica. Sreća u nesreći je bila pomoć Wegingera. Ubrzo dolazi Calcucci i pregledava im torbe te u torbi sluškinje nađe Katarinin nakit koje su sakrile kako bi imale koju uspomenu, ali da i prežive od nečega. On ubije sluškinju Mariju koja je branila Katarinu i nakit. Naposljetku ih ostave u Gradcu. U međuvremenu u gornjoj Ugarskoj Rakoczy podiže bunu, a u Beču se Gundulić sastaje s Gremonvilleom. Gundulić je bio zgrožen čuvši sve strahote koje su
zadesile obitelji Frankopan i Zrinski. Gremonville govori da je Bukovački u Bosni s turcima, Forstall je pobjegao nakon izdaje, Bargiglio u Rimu, a Miakić u zatvoru. Početkom svibnja Ivan Pavao Hocher provodi istragu o velikašima, a nakon istrage se sazove sud. Datuma 7. studenog je izrečena presuda: Petar je osuđen zbog 10 zločina, sve veleizdaja, a Fran za 7, također veleizdaja. Kao branitelje su dobili dr. Ivana Eylersa i dr.Ignata Strellu. Do 31. prosinca Petar je kralju Leopoldu, sav jadan i razočaran, napisao mnoštvo pisama na koje nikad nije dobio odgovor. U travnju iduće godine je u Ugarskoj ugušena buna.

18. travnja 1671.
Tajnik Abele donosi konačnu presudu i kaznu: banu i knezu odrubit će se glava i desnica. Frana je posebno šokirala vijest da će ostati bez desnice. Posljednji put pred smrt rođaci se sastaju u tamnici, ispovjedivši se međusobno. Tu noć su obojica tugovala i isplakala rijeku, a napisali gorke stihove i retke… Posljednji put…

30. travnja. 1671., četvrtak, bečko Novo Mjesto
Abele i Eirl razgovaraju,pred svjetinom što se skupila, o krvniku koji pije, prošlosti i kobi hrvatskih plemića… Govore da je Leopold pomilovao njihove desnice, no to im neće reći. U 9 sati dovode Petra i nakon 3 bolna pokušaja krvnik ga pogubi. Nakon njega dolazi Fran koji razgovara sa svećenikom pa nakon razgovora pijani krvnik i njemu zada 2 bolna udarca pa tek treći put uspije odrubiti kneževu glavu. Svjetina je fućkala i plakala kudeći bečke velikaše. U Gradcu Katarina i Zora padaju u sve veću bijedu, na sve su većim mukama. Na sve njihove muke dolazi bezosjećajna
sluškinja koja ih provocira; fizički i emotivno ih zlostavlja, omalovažava, pa prije odlaska na Katarinu baca pismo u kojem stoji da više nema muža ni brata…

1. prosinca 1971.
Tattenbach je pogubljen. Katarinu i Zoru ne primiše ni u jedan samostan. Gdje je ona lijepa, stara, slavna Hrvatska vođena dobroćudnim i poštenim božjim ljudima? Nema je… Ubrzo Zoru odvedoše Uršulinkama u Celovac, uz godišnji prihod od 350 forinti od kralja. Iako je bila u božjoj kući, Zora je patila i trpjela. 1672. Julija postaje opatica u Rimu, a Jelena postaje majka Barbare Julijane, a 1676. majka sina Frana Rakoczya mlađeg. 1673. u zimi Katarina leži sve bolesnija, no ne samo tjelesno...
Pred smrt joj dolazi sin Ivan; odrastao muškarac. Ona ga ne prepoznaje u početku te ga zamjenjuje s ocem Petrom. Iz njihovog tužnog razgovora se vidi da Katarina nije čista uma… Čak joj se pričiniše brat i muž u obliku anđela. Umire 16. 11. 1673. u sinovu naručju sa smiješkom na licu, vidjevši sretnu budućnost slobodne i ponosne Hrvatske. Godine 1682. Jelena se udaje za Imru Tokokija. Adam pogiba u boju, Judita do smrti ostaje opatica kao i Zora, a Ivan umire od bolesti također pomućena uma, u zatvoru 1703. kao posljednji Zrinski.

Vašvarski mir povod zavjeri hrvatskih i ugarskih velikaša:
U isto vrijeme umjesto da se progoni poražena turska vojska, carski poslanik, po uputama predsjednika tajnog savjeta i bez znanja saveznika, dolazi u Vašvar k velikom veziru i nudi mu mir koji je ugovoren 10.08. Mir je ugovoren na 20 godina i trebao je biti tajnim sve dok ga Leopold ne objavi. Vijest o tom tajnom miru iznenadila je kršćansku Europu. Hrvati i mađari već su se dugo nadali da će svoja područja osloboditi od turske vlasti uz pomoć bečkog dvora. Sada su uvidjeli da to
dvor ne želi što u hrvata i mađara povećava mržnju protiv cara, dvora i njemaca općenito, kao nositelja carske apsolutističke samovolje. Sklapanjem tog mira bez znanja onih naroda čija je sudbina ovisila o tom miru, bio je povod da se nezadovoljstvo bečkom politikom prema hrvatima i ugrima, stvarano još od izbora Habzburgovaca za ugarskog i hrvatskog vladara, pretvori u bunt protiv takve politike, te da hrvati i ugri sami sudjeluju u stvaranju svoje političke budućnosti. Tada su nastale mnoge brošure i leci kojima se širilo nezadovoljstvo protiv bečkog dvora. (Nezadovoljstvo se najbolje vidi iz napisa vrhovnog ugarskog suca Nadaždija.)

Jezik djela:
Kumičić je izvanredan književnik koji ima bogatu riznicu znanja. Iz te riznice potječu brojni detaljni opisi interijera, eksterijera, likova i događaja. S lakoćom zaintrigira čitatelja i dolazi do efekta kad je čitatelj primoran čitati bez prestanka zbog one njegove napetosti. Djelo vrvi aforizmima, opisima i napetošću. Toliko je jednostavno, a opet posebno. Iako je djelo ozbiljne tematike, često se osjeti određena doza humora, pa čak i sarkazma te ironije. Iako je pripovjedač u trećem licu, uz njegovo indirektno nahođenje postajemo vezani za Frankopane i
Zrinske osuđujući bečki dvor.

Aforizmi:
• "Kad se svali drvo, sav se plod stuče"
• "Na vik on živi ki zgine pošteno"
• "Gdje je ćaća strah tu je i njegov sin metež"
• "I siromahu pravi je baštinik njegova otačbina, jer njoj pripadaju njegove kosti"
• "Tko u oganj puše,iskre mu u oči lete"
• "Stid je rumeni dah poštenja"
• "Za laži carina se ne plaća"

Bilješke o djelu:
U ovom romanu opširno je opisan poznati povijesni događaj iz hrvatske povijesti. Pisac roman posvećuje "ocu domovine" Anti Starčeviću. Roman je vrlo opširan u prikazivanju povijesnih događaja i dokumenata, mjesta radnje, mnogobrojnih likova. Uz realne opise događaja, pisac daje romantične i emotivne opise obiteljskog života, ljubavi i domoljubnih osjećaja.

Petrova božićna zdravica:
"Ovu čašu dižem u vaše dobro zdravlje i želim iz dubine svoga srca da nam dogodine sveti Božić osvane u slobodnoj domovini. Sve naše misli bit će samo utoliko naše, da ih posvetimo službi domovine kojoj ćemo žrtvovati, ustreba li, naše tijelo tako lako kao da nam je tuđe."

Ovakve riječi i misli o domoljublju i željama za dobrobit svom narodu nalazimo u cijelom romanu.

Roman je vrlo dinamičan i napet, pun dramatičnih situacija i opširne radnje koja prati vremenski tijek, s puno detaljnih opisa.

Cilj bečkog dvora bio je mudrom igrom ukloniti poznatu i moćnu obitelj Zrinskih i Frankopana, i tako jako oslabiti hrvatsko plemstvo. Roman počinje stihovima

Katarine Zrinske:
"Nij za drugo na vom svitu
Čovik stvoren od ruk Boga,
Kad mu dušu plemenitu
Da srid raja zemaljskoga;
Neg da ovde tako hodi,
Tako živi i putuje,
Da se v smrti prav nahodi,
I da v nebu gospoduje."

Petra Zrinskog:
"Ako se pak ufaš, Bane, v pomož nimšku,
Da od nje primaš tvoju sriću zrinjsku,
Viruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku:
Od njega moć imaš kad primeš smrt tminsku."

Frana Krste Frankopana:
"Naivk od živi ki zgine pošteno".

Ovi stihovi su glavni moto djela i najava svih tragičnih zbivanja.

Pisac detaljno i s puno emocija opisuje grad Ozalj, utvrdu Zrinskih, u kojem žive Petar sa ženom Katarinom i djecom Zorom, Jelenom i Ivanom. Prikazuje život obitelji koja brine o dobrobiti svog naroda, koja žali nad lošim vijestima o upadima turskih četa ili njemačkih vojnika koji provode teror i nasilje.

Cijelo vrijeme pratimo povijesna zbivanja, ali i ljubav između Petra i Katarine, kao i ljubav između njihove kćeri Jelene i mladog plemića Rakoczyja. Pisac nas detaljno upoznaje i sa cijelim rodom Zrinskih, njihovom poviješću.

Isto tako opisuje i grad Bakar u kojem su živjeli Frankopani, te nas upoznaje s Franom Krstom Frankopanom, i sa povijesti njegove obitelji.

Prikazne povijesne prilike toga doba bile su vrlo teške. Turci su sve češće upadali u Hrvatsku. Pomoć koju su tražili od Beča i Mlečana, iako je bila obećavana, nikad nisu dobili, a Hrvatska se nije mogla obraniti sama. Knezovi Zrinski i Frankopani prijetli su da će tražiti drugog kralja ako od Beča ne dobiju pomoć. Priče o sklapanju saveza s nekim drugim došle su i do Beča, pa je 1668. g. kralju Petru Zrinskom dao naslov bana, ali ga nikada nije podržavao i nije mu dopuštao da brani hrvatski teritorij. Kralj je imenovao i Frana Krstu Frankopana senjskim kapetanom,
ali ništa se nije promijenilo i njih dvojica su se i dalje borili zajedno. Kada je Petar otišao u Beč tražiti pravo na obranu proglasili su ga buntovnikom, ali on je tražio:

"Navaliti na turke što prije, da bude sva zemlja pod banom, da se uspostavi naš ustav, potpuna banska čast; da bude nad banom samo kralj; da svaki hrvat može postati u svojoj otadžbini kapetan, pukovnik, general."

Da bi dokazao da turci žele hrvatsku zemlju poslao je pregovarače u Carigrad. Hrvati su pomislili da je taj čin čin izdaje i da Zrinski želi sklopiti savez s turcima. U Beču ga kralj proglašava izdajnikom pa Zrinski i Frankopan odlaze u Beč. No taj put je završetak njihovih života. U bečkom Novom Mjestu bili su pogubljeni, a njihove obitelji raseljene, osiromašene. Petrovu ženu Katarinu smatrali su također izdajnicom, pa je morala pobjeći sa kćeri Zorom izvan Hrvatske.

Svi likovi iz ovih obitelji završavaju tragično. Kćer Zora premještena je u samostan Celovec i tamo je ostala do kraja života. Udovica Frankopana postala je opatica u Rimu. Karatina je umrla 1673. g. Jelena Zrinska umrla je 1703. g. u Ugarskoj, vrlo slavna za života, a sin Ivan Zrinski umro je u tamnici poremećenog uma, i tako je nestala cijela obitelj. Ivanovom smrću završava i ovaj roman.

Posebno potresno opisana je Katarinina smrt:
"Ivan je klečao uz postelju i plakao, ne dižući drhtavih usnica s mrzle desnice svoje predobre majke. Njezine usnice složile su se u blažen osmijeh jer je sada vidjela, u dalekoj budućnosti, uskrsnuće naroda za koji je onoliko pretrpjela. Kroz duge trepavice crnjele su se zjenice, na rubu malko pozlaćene, kao utješljiv pozdrav koji prodire kroz stoljeća da osokoli potištena pokoljenja..."

Robert Arthur - Tajna dvorca strave

2011-03-28T16:04:00.001+02:00

Robert Arthur - Tajna dvorca strave

Tema:
Tri detektiva istražuju Tajnu dvorca strave.

Kratki sadržaj:
Na natječaju mjesne agencije za iznajmljivanje automobila Jupiter je dobio glavni zgoditak, pozlaćeni starinski rolls - royce na tridesetodnevnu upotrebu. S tim su vozilom, toliko važnim u Kaliforniji gdje su udaljenosti pregoleme, Jupiter i njegova dva prijatelja proširili djelatnosti Trojice detektiva. Doista su proveli u djelo svoju krilaticu 'Sve istražujemo'. Detektivima je središte Jonesspas, skladište otpada Jupiterova strica Titusa Jonesa i strine Mathilde. Stožer im je desterometarska prikolica u koju su nagurali ured, tamnu fotografsku sobicu i maleni laboratorij. U nju se može ući samo kroz tajne prolaze koje su dječaci sami izgradili, ali prijeđimo mi na priču. Tri detektiva odmah izrađuju svoje posjetnice koje izgledaju ovako: Svi se pitaju što znače tri upitnika. To je njihov znak – upitnici znače nekakvu enigmu, nekakvu zagonetku koju oni trebaju istražiti.
Odmah kreću na svoj prvi zadatak. Saznaju da poznati redatelj traži strašni dvorac za snimanje svog novog filma. Bob u knjižnici traži stare novine u kojima saznaje da je dvorac na glasu kao uklet. Svi ljudi koji su došli prenoćiti u dvorac zauvijek su nestali. Sada svi u velikom luku zaobilaze taj dvorac. Sve se čini veoma uzbudljivo, pa mali detektivi te iste noći odluče poći u dvorac. Dvorac je bio stravičan. Taj dvorac je sagradio poznati glumac horora, koji je umro. U dvorcu su bile obješene
razne slike. Detektivima se činilo kao da ih oko s jedne slike gleda. Bilo je tu još mnogo enigmi. U novinama je pisalo da sve posjetitelje dvorca najprije obuzme velika napetost, a zatim strava i užas. Tako je bilo i u njihovom slučaju. Brzo su izjurili van. Stric Titus Jones kupio je velike orgulje, koje su bile jako skupe. Razgovaralo se o tome kako orgulje mogu proizvoditi zvukove koje ljudsko uho ne može čuti.
Detektivi idu u dvorac, ali ovog puta po danu. Jupiter je slomio nogu, pa je morao ostati doma u krevetu. Detektivi su u dvorcu vidjeli mnogo zanimljivosti, a poslije ih je zatrpao kamen, pa im je to bilo jako čudno. Napokon su odlučili posjetiti prijatelja slavnog glumca nijemih filmova. Dočekao ih je s limunadom - baš kao da ih je očekivo. Razgovarao je sa njima. Rekao im je da postoji mogućnost da je dvorac uklet i da je duh slavnog glumca u dvorcu, te da bi im bilo bolje da se tamo ne pojavljuju. Jednog dana ih je ciganka također došla upozoriti da je bolje da ne ulaze
u dvorac strave. I zadnji dan su se sa svojim rolls-roycem odveli u dvorac strave. Nije se moglo ući kroz glavna vrata. Ušli su sporednim ulazom. Ugledali su ogledalo u kojem je stajala djevojka, dok su se okrenuli nije je bilo. Dotaknuli su ogledalo i otkrili skriveni prolaz. Tamo je bila dvorana sa orguljama. Govorilo se da na orguljama svira Modri fantom. Oni nisu vidjeli nikoga. Dogovorili su se da ostavljaju upitnike kako bi se znali vratiti, jer je dvorac bio ogroman. U jednom trenutku svi su se našli na podu. Nepoznati su ih ljudi odveli u ćelije. Kad je Worhington (vozač) uočio da ih nema, krenuo je u potragu. Bilo mu je lako jer su na zidovima bili upitnici. Ugledao je ljude koji su se detektivima predstavili kao
krijumčari. Brzo je oslobodio detektive, pa su krenuli za njima. Prolazili su kroz tunel i na kraju kroz njega došli u kuću gospodina koji je bio prijatelj slavnog glumca. Konačno su ga raskrinkali. Sve im je priznao. On je zapravo bio mrtvi glumac. Dvorac uopće nije bio uklet, nego je on strašio ljude kako bi zadržao svoj dvorac, tj. da ga ljudi ne bi kupili. Nitko nije bio tako hrabar, nego su svi bježali. Zanči, oni niski i visoki tonovi orgulja pobuđivali su stravu i užas u ljudima, pa su oni bježali od dvorca. Oni su odrinuli kamen na dječake. Slavan glumac je glumio ciganku i sve ostale prijetnje. Svaka čast detektivima što su išli do kraja. Na kraju, sa poznatim redateljem sklopili su posao i otkrili tajnu dvorca
strave.

Analiza likova:
Mladići koji su si nadjenuli ime Tri detektiva, zapravo se zovu Bob Andrews, Pete Crenshaw i Jupiter Jones, a stanuju u Kalifornijskom gradiću Rocky Beachu, na obali Tihog oceana, nekoliko kilometara od Hollywooda. Bob je nježan i plavokos, voli knjige i pustolovine. Visoki i mišićav Pete uglavnom je uzrujan prije događaja, ali kad zaškripi uvijek je izvor nepresušne snage. Jupiter im je vođa. Okruglast je i bistar kao sunce. Iako se na njegovu licu zna zrcaliti i posvemašnja glupost, iza nje se krije bistar i nadasve oštar um. Bob i Pete stanuju s roditeljima, a Jupiter kod strica i strine, jer je osirotio u ranome djetinjstvu. Iza sebe je ostavio kratku glumačku karijeru. Njemu to glumačko iskustvo često dobro dolazi kad god radi
na slučaju, ali ne trpi da ga zovu Bucko i podsjećaju na glumačke dane.

Još postoje 3 nastavka knjige:
• Tajna dvorca strave
• Zagonetka mucavog papagaja
• Tajna lubanje koja govori
• Sablasni smijeh

Plaut - Škrtac

2011-03-27T00:07:00.000+01:00

Plaut - Škrtac

Likovi:
- Kućni bog
- Euklion; gospodar
- Fedra; Euklionova kći
- Stafila; stara sluškinja - kćerina dadilja
- Megador; Euklionov susjed
- Eunomija; Megadorova sestra
- Likonid; Eunomijin sin
- Strobil; sluga u Megadorovoj kući
- Antraks i Kongrion - kuhari
- Pitodik; sluga

Kratki sadržaj:
Euklion, ujedino gospodar i glavni lik (škrtac), tukao je i maltretirao Stafilu, jer se bojao da mu netko ne ukrade ćup zlata koji je našao u svom vlastitom domu. Premda je samo on znao za to zlato i nitko više, bojao se da Stafila (Stara sluškinja) ne pronađe to zlato koje je on svim snagama čuvao. Sebe je smatrao bogatašem, premda se pravio da je najveći siromah u selu. Euklionov susjed Megador razgovarao je sa svojom sestrom Eunomijom. Eunomija ga je pokušavala nagovoriti da se oženi, jer je osjećala toliku ljubav prema svom bratu. Ona je željela svom bratu sreću, te mu je predložila da dovede ženu u svoj dom te da ju oženi. Premda mu je sestra obećala sa će mu pronaći ženu, Megador joj je predložio da uzme za ženu Euklionovu kći Fedru jer se on i prije bijaše zaljubio u nju. Eunomija ga u tome podržava premda je Euklion prema njihovom stavu bio siromašan. Ode Megador ka Euklionu, kako bi ga priupitao za ženidbu. Premda Euklion bijaše vrlo bogat (zbog ćupa zlata koji je pronašao), kaže Megadoru da s novcem baš ne stoji najbolje. Premda je imao veliko bogatstvo Euklion rekne da nema dovoljno kako bi mogao udati svoju kći. Naime on je smatrao da je Megador njemu ukrao zlato pa ode u kuću da provjeri da li je zlato još uvijek tamo gdje ga je on sakrio. Premda zlato bijaše netaknuto, on se vrati da nastavi razgvor sa Megadorom. Dakle, Megador Eukliona poče ispitivati poviše glupih pitanja kao što su npr. Poznaješ li ti mene, kakva sam ja roda, da li sam pošten,...
Euklion je odmah pomislio kako Megador sprema opaki plan kako bi ukrao njegovo zlato, no kad mu je Megador rekao da želi njegovu kći za svoju ženu, Euklion je mislio da se on šali, ili da mu se došao rugati zato što je siromah, no Megador nije ni pomislio na takvo što da mu se ruga nego ga je dostojno pitao takvo nešto. Premda je Euklion govorio kako je siromah i kako nema dovoljno novaca da mu se kći uda na kraju je ipak pristao jer je Megador rekao da će sve on platiti. Nakon što je Euklion naredio Stafili da spremi sve za svadbu jer mu se kći još danas udaje, dolazi Strobil s hranom i vodi dvije sviračice i dva kuhara s njihovom čeljadi. Kuhari Antraks i Kongrion su pripremali svadbu. Pitodik, koji je bio glavni sluga, svako toliko je provjeravao kuhare da li rade svoj posao. Kad je Euklion došao kući sa tržnice mumljajući kako je tržnica skupa, začuje Kongriona (kuhara) kako viče da treba veći lonac jer u ovaj ništa ne stane. Odmah je pomislio kako ga kuhari planiraju pokrasti te ih potjera iz kuće. Euklion se najviše bojao za svoje zlato da ga netko ne ukrade te ga sakri u Hram. Naime Strobil je čuo baš sve što je Euklion u sebi mumljao o svome zlatu, te je pretpostavio kako je Euklion svoje zlato skrio u Hram. Strobil ode u Hram te ukrade Euklionu njegovo zlato. Euklion dođe kući sav razbijen jer nestade zlato koje je tako pozorno čuvao. Pritom u kuću ulazi Likonid
(Eunomijin sin) te pokušavši reći Euklionu kako njegov ujak Megador više ne želi u taj brak, tj. da se više ne želi oženiti za njegovu kći i kako mu je žao, Euklion odmah pomisli kako je on ukrao njegovo zlato te ga odmah optuži. Na posljetku Likonid, nakon podosta uvreda upućenih njemu sa strane Eukliona, mu uspije reći za taj događaj. Euklion više nije znao za sebe. Potom Likonid ode i sretne slugu Strobila koji mu oda tajnu da je Euklionu ukrao zlato. Likonid ga prisili da mu da zlato kako bi ga mogao vratiti Euklionu. Likonid je Euklionu uspio vratiti zlato te se tako iskupiti i oženiti za Euklionovu kći Fedru, za koju se trebao oženiti njegov ujak Megador, ali u tome nije uspio.

Milivoj Matošec - Strah u ulici Lipa

2011-03-26T00:10:00.002+01:00

Milivoj Matošec - Strah u ulici Lipa

Bilješke o piscu:
Milovoj Matošec je suvremeni hrvatski dječji književnik rođen u Zagrebu 1929. godine gdje je i završio osnovnu školu, gimnaziju i pravni fakultet. Bavio se novinarstvom, bio je suradnik i urednik više časopisa, a radio je i na televiziji. Napisao je brojne priče, romane, radio igre (šezdeset ih je emitirano), scenarije za televizijske emisije, serije i crtane filmove.

Najpoznatija djela su mu:
Tragom brodskog dnevnika, Kapetan Tornado, Admiralov otok, Veliki skitač, Strah u Ulici lipa i dr. Romani su mu prevedeni na mnoge jezike. Umro je u Zagrebu 1982. g.

Objavio je petnaest romana od kojih su najpoznatiji:
"Tragom brodskog dnevnika", "Posada oklopnog vlaka",
"Suvišan u svemiru", "Tiki traži neznanca", "Kapetan Trnado",
"Admiralov otok", "Putovima gospodina Foga", "Veliki skitač",
"Strah u Ulici lipa", "Okuka na zlatnoj rijeci", "Dječak sa Sutle",
"Tri kapetana traže blago", "Pustolovina u dimnjaku".

Romani su mu prevedeni na mnoge jezike. Roman Strah u Ulici lipa nagrađen je 1968. godine nagradama "Grigor Vitez" i "Mlado pokolenje", a roman Okuka na zlatnoj rijeci 1974. nagradom "Ivana Brlić Mažuranić".

Vrsta djela:
Dječji roman

Mjesto radnje:
Ulica Lipa, Alkibijadov podrum, Tomina kuca

Vrijeme radnje:
Ljeto

Tema:
Zgode i nezgode dječaka iz Ulice Lipa.

Ideja:
Dječaci kao Mungos ne bi smjeli bježati od kuće, krasti roditeljima novac, izigravati junake vestern romana i zapovijedati drugoj djeci. Trebali bi učiti, slušati roditelje i igrati se sa svojim prijateljima.

Osnovna misao:
Dobrotom i prijateljstvom možemo pridobiti i one koji nam nisu prijatelji.

Kompozicija djela:
- Mungos dolazi u Ulicu Lipa
- Prestrašeni dječaci
- Mungos ucjenjuje Šapicu
- Suprostavljanje dječaka Mungosu
- Boravak u Alkibijadovu podrumu
- Susret Mungosa i Tugoljuba Prvog
- Veliki Tom dolazi u podrum
- Mungosova priča
- Pomirenje dječaka i Mungosa

Kratki sadržaj:
Jednog dana u Ulicu Lipa je došao Mungos Nevada i unio strah u ulicu. Natjerao je družinu da mu ispunjava sve želje. Mungos je boravio u Alkibijadovu podrumu. Družina se odlučila suprostaviti Mungosu. Mungos je jednog dana našao Tugoljuba Prvog u podrumu. Malo kasnije Tugoljubu se pogorša zdravlje, a Mungos otrči po Velikog Toma koji je doktor. Veliki Tom je smjestio Mungosa i Tugoljuba Prvog u svoju kuću.
Mungos je Velikom Tomu ispričao kako je pobjegao od kuće zato što je morao ići na popravni iz fizike i matematike, pa je zato mislio da ga nitko ne voli. Veliki Tom je pomirio družinu i Mungosa.

Analiza likova:
Mungos - Grub, lukav, plašljiv, povjerljiv, lažljiv.
Šapica - Hrabar, odlučan, pametan, dobar prijatelj, uporan, strašljiv.
Latica - Prgava, tvrdoglava, dobra prijateljica, hrabra.
Cvrkutalo - Smiješan, pričalica, izdajica, lažljiv.
Praporac - Mudar i promišljen dječak, prvi pokazao da se ne boji Mungosa i da ne može zavladati Ulicom lipa.

Veslonožac
Dječak koji se voli voziti na dvokolici. Kao i Praporac opasan je protivnik Mungosu. Pokušava saznati tko je Mungos i gdje stanuje.

Veliki Tom
Liječnik koji se voli šaliti s djecom, voli pomagati ljudima, shvaća dječje probleme koji ga podsjećaju na djetinjstvo, Latičin ujak.

Tugoljub Prvi
Simpatičan i veseo starac, živi u staračkom domu iz kojeg ponekad bježi u
Alkibijadov podrum, ne voli priče o bolestima i smrti, sprijateljio se i voli Mungosa.

Analiza stila:
Stil u kojem je pisan ovaj roman je smiješan, duhovit, pun radnje, pun dijaloga, pisan jednostavnim jezikom, pristupačnim i razumljivim djeci.

Dojam o djelu:
Roman Strah u Ulici lipa mi se sviđa jer su u njemu opisana djeca, njihova razmišljanja, igra, strah, zapažanja. Svako dijete je opisano na smiješan način, a zapravo to su pametne glavice koje se znaju suprotstaviti svakome tko nije iz njihove družbe. Ima dosta napetosti i neizvjesnosti, ali nakon otkrivanja Mungosove tajne, djeca ga razumiju i prihvaćaju.

Vladan Desnica - Pravda i druge pripovijetke

2011-03-25T00:04:00.000+01:00

Vladan Desnica - Pravda i druge pripovijetke

Bilješke o piscu:
Vladan Desnica rođen je u Zadru 1905. godine, a umro 1976. godine u Zagrebu. Napisao je dva romana i tridesetak pripovijedaka i crtica. Osim toga pisao je scenarije, prikaze, eseje i pjesme, a prevodio je djela sa nekoliko stranih jezika.

Pravda
(9. – 14. stranica)

Likovi koje sam upoznao:
Pisac, muškarac, žena, sredovječni čovjek, mlad čovjek, čovjek s djetetom

Pisac se prisjeća svoje nedjeljne šetnje, kada je ugledao muškarca koji nemilosrdno, s bijesom na licu, tuče ženu. U prvi tren se naljutio i želio je napasti i zaustaviti muškarca, svjestan da jači tuče slabijeg. Poriv za obranu slabijeg bio je u tom trenutku vrlo jak. Ali tada je ugledao sredovječnog čovjeka, koji s rukama u džepu zainteresirano promatra tuču i ne miješa se. Pisac se sada zamislio. Možda taj čovjek ima više nego dobar razlog da tako napada tu ženu. Dok je tako stajao i razmišljao naišao je mladić. Vidjevši tuču naljutio se, ne samo na muškarca, već i na
dva neaktivna promatrača i napao muškarca. Žena se izvukla iz gužve i nestala, a na poprištu su ostala dvojica u oštroj tuči. Pisac je postao svjestan da se situacija sada promijenila i da razlog tuče ima sasvim drugačije značenje od onog prije. Naišao je još jedan čovjek sa djetetom i umiješao se. Sada je na poprištu bilo troje koji se tuku i dvoje koji promatraju, a razlog tuče se opet promijenio. Svu tu gužvu razbilo je pojavljivanje policajca. Tuča je naglo prestala i svi su se razišli, a pisac je ostao sa uvjerenjem da je pravda zadovoljena već s tim što su svi potrošili višak energije.

Dojam o djelu:
Od svih priča Pravda mi je bila najinteresantnija. Zaista se često nađemo
u situacijama kad brzopleto reagiramo, a da ne znamo pravi razlog onog
sa čim smo se susreli. Premda je sa strane piščev postupak izgledao
ružno, pokazalo se da je bio razuman.

Petar Preradović - Poezija

2011-03-24T00:08:00.002+01:00

Petar Preradović - Poezija

Bilješke o piscu:
Petar Preradović je bio potomak siromašne krajišničke obitelji, te je zbog toga pošao u vojničke škole jer su one bile jedine škole koje je mogao završiti na trošak države, i tako se njegova majka (udovica) nije morala brinuti za njegovo uzdržavanje. No on nije bio zadovoljan svojom vojničkom službom, iako je kao oficir bio sposoban.

Život mu nije bio uopće lagan. Tokom svoga života imao je gospodarske i tjelesne brige. Pošto je bio Slaven, morao je stalno služiti izvan domovine, i to u sredini koju nije poznao. Samo je kratko kao kapetan živio u Zagrebu od 1849. godine pa do 1852. godine.

Njegova prva žena bila je talijanka, a druga njemica. On je bio jako obrazovana osoba za ono vrijeme u kojemu je živio. Osim njemačkog jezika, vrlo je dobro poznavao francuski i talijanski jezik, a osim toga znao je i sve slavenske jezike. Pošto se bavio europskom književnošću, ponekad je i prevađao europska djela, te sa češkog na njemački i sa hrvatskog na njemački (Osmana i neka njegova djela). Umro je nakon duge bolesti u 54. godini života.

Pojavio se u književnosti s mladom grupom iliraca, koji su u vrijeme prvih pothvata i uspjeha ilirizma još bili u školama. Međutim, on je u književnost ušao kao zreli čovjek, te su se njegova djela cjenila kao umjetnine prvoga reda. On je bio prvi hrvatski pjesnik za čijega je života prvi put napisan cjeloviti prikaz (u Glasonoši 1865. godine).

Prvi je put Petar štampao svoje stihove u 26. godini života, te je on zbog toga bio veoma suzdržljiv, naprema npr. Mažuranića i Vraza koji su nastojali što prije prodrijeti u javnost.

Njegove su pjesme u doba Austro - Ugarske sačinjavale najznačajniji dio hrvatskih čitanki za srednje škole, jer su one bile najprikladnija građa sa kojom je vlast željela postići najvažnije odgojne svrhe. On je svojim pjesmama zasjenio ostale pisce pa tako i Mažuranića i Vraza.

Preradovićeva djela za školstvo:
Preradovićevi su stihovi bili jako važni u vrijeme dok je on bio živ te neko vrijeme i nakon njegove smrti. To je zbog toga što su njegove pjesme za vrijeme Austro - Ugarske sačinjavale najznačajniji dio hrvatskih čitanka za srednje škole, te su one za učenike bili stihovi na vrhuncu pjesništva. Osim toga na njegovim su stihovima nastavnici književnosti objašnjavali razne pojmove iz života i umjetnosti: domoljublje, religjoznost, značenje jezika, smisao umjetnosti te slobodu umjetničkog stvaranja. On je neke od svojih stihova namjerno stvarao za potrebe učenja kao npr.:

• O slobodi stvaranja:
"Ne razumije pjesma zapovijedi,
Slobodna je, svomu glasu slijedi!"

• O ljubavi prema domovini:
"Zdravo da si, domovina mila,
Zdravo majko, zdravo, zdravo bila,
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj!"

• O karakteristici čovjeka:
"Ljudskom srcu uvjek nešto treba,
Zadovolnjo nikad posve nije,
Čim želnja cilja se dovreba
Opet iz njeg sto mu želja klije!"

• O prolaznosti i promjenjivosti svega na zemlji:
"Stalna na tom svijetu samo mijena jest!"

Preradovićeve je pjesme školski sustav vješto iskorištavao. U njima se govorilo o svim vrlinama čovječanstva te o težnjama za napretkom. Međutim, njegovo stvaranje za školovanje nije dolazilo iz njegovog srca, već je ono nastajalo sa zadanim i točno ucrtanim temama, a osim toga ljudi mu nisu vjerovali jer nisu vjerovali u njegovu iskrenost, jer je u vojsci suprotne države stekao najveći čin.

Preradovićevo književno stvaralaštvo:
Preradović je svoju vojnu službu doživljavao kao poslom za kruh, a u njoj je on bio smatran kao sposoban i vrijedan oficir, ali je ipak bio nezadovoljan što nije mogao napustiti vojnu službu.

Međutim moramo spomenuti da se Preradović književnošću bavio samo usput, i to onda kada je bio slobodan. Njegova sposobnost za pisanje ističe se već u vojničkoj školi, kada se on u stilu pisanja ističe pred svojim drugovima. Posebno se isticao sa svojim njemačkim stihovima, pisanih u duhu romantike i naročito pod utjecajem Byrona. U svojim je stihovima na početku prikazivao izuzetne ličnosti, opterećene tajnom ili zločinom. Tek kada je u Milanu upoznao Ivana Kukuljevića, započeo je pratiti književno stvaranje iliraca i vraćati se svom narodu. Kada je u Zadru započeo izlaziti list Zora dalmatinska (1844.), Preradović je postao njegov stalni suradnik. 1846. godine izdao je u Zagrebu svoju prvu knjigu pjesama "Prvenci", a nakon toga 1851. godine drugu pod imenom "Nove pjesme". Osim toga surađivao je i sa drugim časopisima kao što su Vijenac te Naše gore list.

Preradović je dobro napredovao u književnosti, te je svojim radom ubrzo zasjenio sve pjesnike ilirizma, pa tako i Mažuranića i Vraza. On je osjećao snagu i ljepotu hrvatskog jezika, i slutio je što bi se sve moglo reći.

U pjesmama "Rodu o jeziku" i "Jezik roda moga" nisu samo domoljubne pjesme, već su u njima izražene i goleme mogućnosti naših riječi i našeg jezika:

"Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom lakom,
Podaje se dahu svakom,
I mreška se i propinje."

Preradović je bio vrlo kritičan prema sebi. On se nije smatrao velikanom, ni kao čovjek, ni kao pjesnik. U svojoj pjesmi pod imenom "Pustinjak" najotvorenije je iznio svoje mišljenje o vlastitom položaju i značenje u hrvatskoj književnosti:

"Živi, rode, i sjaji kroz vijeke
Svijetlom umu tvojijeh sinova,
koji zlatne u tvom plovu strijeke
Neka čine sa tvojijeh plova.
A spaziš li u struji te rijeke
I iskricu, što ti je darovak,
Spomeni se, da iz srca sinu
Tvomu pravom, rođenom sinu."

Zaključak:
Ako Preradović i ne spada u pjesničke velikane 19. stoljeća, kao što su tvrdili njegovi obožavatelji, on je ipak jedan od naših prvih pjesnika. Postao je vođa onima koji su osjetili našu narodnu težnju, naše vrline i nedostatke naše prošlosti.

Iako on nije bio kao Njegoš, Prešeren ili Mažuranić, on se po svojoj veličini, po plemenitosti, ipak ističe među onima koji su izgrađivali hrvatsku književnost i hrvatski narod.

Vladimir Vidrić - Pjesme

2011-03-23T00:08:00.002+01:00

Vladimir Vidrić - Pjesme

Bilješke o piscu:
Vidrić, Vladimir (1875. – 1909.), po zanimanju pravnik. Malo je pisao (jedina zbirka - Pjesme, 1907.), ali je vrlo značajan i izrazit pjesnik. Po vanjskom okviru svojih motiva pjevao je najviše o prošlosti: nižu se slike iz antičkog života egipćana, židova, grka, rimljana, i iz španjolske prošlosti, prisutna je srednjovjekovna tematika a mnogobrojne su slike pejzaža. Tu se kriju obilježja Vidrićeva stava: na taj način snažnije pjeva o problemima svog doba i svoje generacije. Jednostavnim izražajnim sredstvima i naglašenim slikarskim elementima izrazio je svoja napredna uvjerenja, teški problem hrvatske emigracije, klasne napetosti u društvu. Najsnažnije dojam u njegovoj poeziji ostavljaju slike prirode i pejsaža, ugođaji životne radosti, dionizijski zanosi za ljepotu, vino, užitak. Vidrićeva poezija ima svoju dubinu i kvalitete po kojima je odmah dobila svoje priznanje.

Pjesme
Vladimir Vidrić se sa svojom zbirkom pjesama Pjesme predstavlja kao pjesnik s izuzetnim osjećajem za boju. Neka pritajna bol i čežnja za idealnim doživljajem ljepote osnovna je karakteristika ovog našeg vrhunskog pjesnika.

U Vidrićevim pjesmama dolazi do izražaja nov, moderan senzibilitet, a element subjektivnog nameće se na prvo mjesto zamijenivši tako dotadašnje lirsko stvaralaštvo koje je bilo programatske prirode, obilno zasićeno folklornim elementima i uglavnom svedeno na dvije, tri teme od kojih je najznačajnija bila rodoljubljle.

Slobodan stih, simbolika i vanjski svijet služe Vidriću kao okvir za izražavanje subjektivnih stanja i osjećaja. Vidrić je u svojim pjesmama opsjednut pesimizmom, nostalgijom, ljubavi, otkriva muzikalnu vrijednost riječi, usavršava stih, osvježava metaforiku.

Tematiku Vidrićeve poezije čine aktualni prblemi njegova vremena, a zanimljivo je da bilo koji problem on iznio, uvijek njime izražava svoju ličnost.

Česta tema pjesama jesu robovi, obespravljeni ljudi lišeni slobode i ljudskog ponosa.

Roblje
"Ogromna, crna. Na svijetloj provi
Vrzu se sapeti ljude i žene
I lamaju ruke i nijemo plaču
A kose im lete raspletene.

Stištu prsti i grče ruke,
Okovane pružaju k nebosklonu,
Sa tala se dižu i kažu i kažu,
Gdje sunce tone na stranu onu."

Gonzaga
"Da, svetac je halje skupio,
I poao je uza stube,
I nije se ni osvrnuo
Na jecaj zemaljske ljube.
Al se anđel ganuo"
I rekao: "Prečasni, stani,
I koji su mnogo ljubili,
I oni su Bogu zvani."

U pjesmi "Mrtvac" javlja se Vidrić pesimist, svjestan nemoći čovjeka prema zakonima prirode:

Mrtvac
"Ubila ga ruka silna,
Vječno jaka, vječno živa,
Što živote rasipava
I živote utrunjava."

Zbog spoznaje da je čovjek nemoćan u njegovim pjesmama stalno je prisutna bol, bol koju pjesnik sakriva u svojim pjesmama, ali bol koja se ipak osjeća. Vidrićeva poezija primarno je poezija bola, bilo da je to bol roba koji pati za svojom domovinom dok hladi bezbrižnu gospodaricu...

Pomona
"A kad bi se našla dobra duša,
Da i roba pita i sasluša,
Taj bi rekao:” Od tuge pogibam,
Moje srce leti k libijskim kolibam."

... ili da je to bola koja noćas zbližava patricija i roba:

Ex Pannonia
"A kad se on sagnu k robu
I nemoćno poče da gleda
"Idimo!" šanu mi ona,
I trznu i - posta blijeda.
A mene, da pravo kažem,
Kosnu se suza njina:
"Idimo, rekoh, a njemu
Podajte krčag niva."

Vidrićevo glavno izražajno sredstvo je slika. Imao je istančan osjećaj za boje. Vidrić je u svojim pjesmama oslikavao predivan pejzaž:

Jutro
"A svitaše jutro. Rosa je pala,
Pa se u krupnih kapljah blista.
Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepeti
Jasika širokog lista."

Notturno
"Zvijezde se roje visoko
I dasi će sad da krenu,
U zrku se kupa mjesec
I sipa svijetli i sjenu.
A krasna se žena budi
I grud joj otajno diše
I svilne vjeđe obara
I noć je i - biva tiše."

Najznačajnija i najzanimljivija pjesnikova ostvarenja zasigurno jesu Pejzaž I i Pejaž II, u kojima je on prikazao stvaran život. U Pejzažu I sve vrvi od života:

Pejzaž I
"U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele."

Dok pjesnik u Pejzažu I upotrebljava glagole kako bi što vjernije opisao krajolik, u Pejzažu II upotrebljava glagole kako bi prikazao radnju.

Pejzaž II
"Nebeski putnik mjesec
Lako je odskakivao
Nad svijetlim oblačnim rubom
I opet u nebu plivao.
I kad sam otvorio prozor..."

Vidrićev stil, a i stih u kojem je ispjevao svoje pjesme, bili su u to vrijeme novi. Budući da je svoje pjesme deklamirao morao ih je što više skratiti, svesti jezični izražaj na najmanju moguću mjeru. Vizualnost je bila jedna od najvećih pjesnikovih vrlina, stoga nije ni čudno da mu je slika bila glavno izražajno sredstvo. U nekim svojim pjesmama Vidrić daje samo impresionističke sličice:

Jutro
"Plahe su sjene došle iz tame
I plesat stale u zelenoj travi.
Bile su dvije plavojke Nymphe
S bijelimi vjenci na glavi..."

Pompejanska sličica
"I vjenčav se lišćem vinjage bujne
Buku podižu divlju.
Kucaju srca. S ljpkog se gaja
Bijele nimpfe ozivlju."

U drugim pak pjesmama Vidrić pravi doživljaj potišće u pozadinu, a u prvi plan dovodi slike koje poput zrcala reflektiraju taj događaj:

Kipovi
"U omrkom parku jablani
Bunar okružuju bijeli,
Gdje smo ja i gospoja
Kao saneni sjeli,
Dok tavni - šume i tuguju
Gordi i neveseli."

Grijeh
"Ja vidim grijeh. Gle! Gola, divlja hrid
I oblak tavan, vihrom raskidan,
A s hridi zublja. Krvav joj je žar
I pada u noć i u ocean."

Posljednji način pjesnikova slikovna izražavanja koji je vjerojatno i najbolji je taj u kojemu sama misao obuhvaća sliku - slikovna i misaona komponenta združeni su u jedno:

Mrtvac
"S kamena po crnoj zemlji
Val se dima povijava.
Ukraj žrtve utrnute
Oboreni starac spava."

Vidrić se pred kraj svoga života razbolio i završio je u ludnici što je ostavilo mnoge tragove u njegovu daljnjem stvaralaštvu. U njegovim pjesmama počinju se javljati demoni i sablasti a događaji bivahu zahvaćeni površno bez nekakva opipljiva sadržaja. Pjesnik je za vrijeme svoje bolesti naslućivao i prikazivao smrt u svojim posljednjim pjesmama:

Adieu
"O moja je leđa lagano
Krcnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
moje je vjeđe prekrila
Os sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suza utrla
Što mi sa zjena pada.
Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada."

Sergej Jesenjin - Pjesme

2011-03-22T00:13:00.000+01:00

Sergej Jesenjin - Pjesme

Kratak sadržaj:
Radnja ovog djela započinje početkom jula, za vrijeme neobične vručine, kada se Raskolnjikov uputio kod Aljone Ivanove, tj. kod starice koja je uzimala stvari u zalog. Sa sobom je uzeo jedan predmet da ga založi, jer je bio potpuno bez novaca, pa je želio dobiti koji dinar, ali i istovremeno da prouči gdje ta starica drži sve predmete koje joj ljudi nose te novce. Vračajuči se kuću, prošao je u jednu krčmu, jer je imao jaku želju da nešto stavi u svoja usta te da nešto popije. Vrativši se kući, legao je na krevet i zaspao. Probudila ga je ujutro Nastija, kada mu je ušla u sobu. Ona je bila kuharica i jedina gazdaričina pomočnica. Donjela mu je nešto za pojesti, te ga je obavjestila da je gazdarica, otišla na policiju da ga prijavi pošto nije plačao račune za smještaj. Ona je bila zapravo jedina osoba na koju se on mogao osloniti. Prije nego što se spremila iziči, uručila mu je pismo njegove mame, sa kojom se on često dopisivao, a kada ga je on dobio, bio je toliko vesel da je takoreč potjerao Nastiju van iz sobe, sjeo na krevet i započeo ga čitati. Dok je čitao to pismo, osječaji su ga toliko obuzdali da je plakao, međutim kada ga je pročitao do kraja, nije bio više toliko vesel, jer je u njemu pročitao da bi mu se sestra (Dunja), trebala udati za jednog bogatog trgovca, ali on se zakleo da dok on bude živ da se taj brak neče dogoditi. Nakon toga, otišao je do Razumihina tj. kod jednog svog prijatelja iz škole, tj. možda jedinog prijatelja kojeg je imao. Putem je vidio jednu pijanu djevojku, koju je želio napasti jedan gospodin, ali je on to spriječio, ali kada je došao kod Razumihina, naglo je promjenio svoje raspoloženje i otišao je nazad doma. Hodajuči doma, otkrio je da če Aljona Ivanova biti sama kod kuće drugi dan oko osam navečer, te je odlučio da če tada počiniti ubistvo. Tj. on je to ubistvo več odavno planirao, zato jer ju je htio ubiti da bi je mogao opljačkati, pošto nije nikada imao novce. Tog dana je popodne odlučio da malo odspava prije nego što če otiči kod nje, međutim dosta se kasno probudi, pa se bojao da če zakasniti. Prvo je otišao uzeti sjekiru u gazdaričin stan, a nakon toga se polako uputio prema stanu u kojem je živjela ona. Hodao je sporo, te zaobilaznim putem, da nebi na se be privukao pažnju. Došavši do njenog stana, pokucao je na vrata, međutim ona se pravila da nije kod kuče, a tek onda kada se predstavio, smio je uči u kuću. Dao joj je zalog, te dok ga je ona gledala, uzeo je sjekiru i ubio ju je. Tada se užurbano uputio do mjesta gdje je ona držala stvari, te je uzimao stvari, međutim kao da je bio pijan tj. nije uzeo novce, i niti sve stvari. I baš onda kada je htio otiči začuo je jedan šum, te je vidio da je u sobu došla Lizaveta, te je bio prisiljen i nju ubiti. Nakon toga je još imao problema dok je otišao jer su na vrata stana došla i dva radnika, međutim uspio ih je prevariti i dok su oni otišli po gazdaricu, on se sakrio u susjedni stan te je pobjegao doma. Došavši doma, sakrio je stvari, te legao, međutim dobio je temperaturu, te kada je to Nastija vidjela, pozvala je doktora, te su ga lječili. Nakon što se izlječio, jednog je dana uzeo stvari i zamalo da ih nije bacio u rjeku, pa ih je sakrio ispod jednog kamena. Kada se vratio kući, ponovo se razbolijo. U međuvremenu su mu došli mama i sestra. Jednog je dana vračajuči se kuči vidio nesreču u kojoj su konji pregazili jednog njegovog prijatelja, te ga je on odnio kuči kod žene. To je bio Marmeladov, kojeg je upoznao u gostjonici. Njegova se žena zvala Katarina Ivanova, te nakon što ga je doveo kući, dao im je novca jer su oni bili siromašni i otišao je kući. Jednog je dana kod njega kući došla Sonja, koja mu je došla reći da joj je tata umro te dali će mu doći na sprovod. Što je više vremena prolazilo njega je sve više pekla savjest što je ubio onu gospođu, ali ipak nije imao snage da to prizna policiji. Jedina osoba kojoj je on to bio priznao bila je Sonja, zato jer ju je on volio, a i ona njega. Nakon što joj je to rekao, ona se rastužila i zaplakala, te mu je obečala da će zauvjek biti sa njim. Ubrzo se o tom ubistvu pročulo po gradu, te se on predao policiji, jer više nije mogao podnositi da on i drugi ljudi pate zbog toga. Bio je odvezen na robiju u Sibir. Kćer Puliherove Aleksandrove i Dunja su se oženile.

Federico Garcia Lorca - Pjesme

2011-03-21T00:06:00.002+01:00

Federico Garcia Lorca - Pjesme

Bilješke o piscu:
Federico Garcia Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, rodio se 15.6.1899. u Fuenteroquenosu, Andaluzija, a umro 19.8.1936. u Granadi. Studirao književnost i pravo, ujedno pokazuje interes za muziku, slikarstvo i kazališnu umjetnost. Godine 1921. u Madridu je izveden njegov dramski prvjenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas. Renome stječe zbirkom Cauciones 1927. godine i patriotskim komadom Mariana Pineda. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španjolskih lirskih inspiracija. Godine 1930. održava niz predavanja u SAD-u. Na povratku iste godine piše knjigu Pjesnik u New Yorku, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je kazališne grupe “Barroco” koja obilazi sve
španjolske pokrajine igrajući djela klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderon, Cerevantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište: Don Cristobaldovo malo kazalište (1928.); Čudesna obućarka (1930.); Ljubav don Perimplina i Belise u ujakovu vrtu...

U spomen svog prijatelja piše tužaljku Hanto per Ignacio Sanchez Mejias (1935). 1936. su ga uhapsili i streljali pripadnici Francove civilne garde. Federico Garcia Lorca je jedan od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.

Konjikova pjesma
Cordoba.
Daleka i sama.

Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.

I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.

Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!

Cordoba.
Daleka i sama.

Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.

Slutnja smrti:
"Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe".

Strah:
"Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!"

Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira.

Ponavljanje:
"Cordoba.
Daleka i sama."

Izmijenjene slike:
"Kobila crna, velika luna...
...kobila crna, crvena luna"

Gradirano:
"Smrt na me vreba onamo
s kruništa kula Cordobe...
... Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu."

Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: "Cordoba. Daleka i sama". Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala "Daleka i sama". Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji.
Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.

Benasta pjesma
Mama,
hoću biti od srebra.

Sine,
bit će ti hladno.

Mama,
hoću biti od vode.

Sine,
bit će ti jako hladno.

Mama,
na jastuku me svom izvezi.

To da!
Ovog časa, sine!

Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako "benasta". Srebro i voda su dragocjene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena.

Portret Silvija Franconettija
Njegov krik bijaše strahotan.
Starci
kažu da se kosa
ježila
i da se živa rastvarala
u zrcalima.
Prelazio iz tona u ton
a da ih ne razbija.
I biješe stvaralac
i vrtlar bje.
Stvaralac sjenica
tišina.
Sada njegova melodija
Sniva s odjecima.
Konačna i čista.
S posljednjim odjecima.

Zbirka pjesama "Conte jondo" ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama pisac je sačuvao bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi "Portret Silvija Franconettija" iz svoje zbirke pjesama "Conte jondo" ocrtao pjevača andaluzijskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.

Federico Garcia Lorca o teatru...
U sjajnom i dubokom "Razgovoru o teatru", održanom u Madridu 1935. Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na teatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga "najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad". "Narod", kaže Lorca, "koji ne pomaže rast svoga teatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje
njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijehom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mjestom gdje se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena."

Antun Gustav Matoš - Pjesme

2011-03-20T00:15:00.002+01:00

Antun Gustav Matoš - Pjesme

Bilješke o piscu:
Antun Gustav MAtoš rođen je 13. 6. 1873. godine u Tovarniku, a umro je 17.3.1914. u Zagrebu. Učiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beč na vojnu veterinarsku školu, koju nije završio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894. dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu, i bježi u Beograd, gdje živi kao čelist, novinar i književnik. Godine 1898. odlazi u Ženevu,
u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim pet godina živi u Parizu, vraća se u Beograd, gdje boravi do 1908., kad je, amnestiran, preselio u Zagreb, gdje živi do kraja života. Književnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposlenja. 1910. položio je ispit za nastavnika njemačkog, hrvatskog i francuskog jezika, ali nije stupio u nastavničku službu. Živeći teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu u proturječjima. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinika, borbenog paskviliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove riječi, koje su i onda kad su bile obojene gorčinom,
iskričavo govorile o duhu koji voli ljepotu prijateljstva i toplinu ljudske riječi. Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, glazbene, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Kompozicijski dobro postavljene, njegove su pripovijetke pune lirizma i duhovnih obrata, a boluju od nedosatatka realnih doživljaja. S razvijenim osjećajem za muzikalnost riječi, Matoš je u pjesmama cizeler koji komponira od riječi i rečenica slike i tonove, katkad cerebralno konstruirane, ali uvijek dobro završene poantama koje su same za se malo umjetničko djelo. Nov u pjesničkoj
frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskug simbolizma s kraja 19. stoljeća. Punu mjeru svog talent Matoš je dao u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišući redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujući pojedino djelo ili cjelokupni rad nekog pisca, gotovo uvijek, majstorski uočio bitne značajke umjetničke pojave. Često ćudljiv, cijeneći katkada dosjetku više od misaono staložene ocjene, on je ipak u većini svojih sudova točan i
njegova se mišljenja često javljaju u književnim historijama i udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. Sve do svog dolaska u Zagreb, Matoš je razbarušeni, talentirani bohem, često težak sebi i drugima. U Zagrebu se brzo probija u prvi red intelektualnih stvaralaca. Gotovo cijelo književno stvaranje 1908. – 1914. u Hrvatskoj stoji na znaku Matoša. Matoš je učitelj mlade, bohemske generacije, koji je dao novi polet i snagu hrvatskoj književnoj riječi. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog čovjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom
značenju riječi.

Njegova djela: Iverje; Novo iverje; Ogledi; Vidici i putovi; Umorne priče; Naši ljudi i krajevi; Moralist i druge satire; Pečalba; Feljtoni i eseji (1917). Cjelokupna Matoševa djela bez političkih članaka objavljena su u sedamnaest svezaka 1935. – 1940., a cjelokupna, kritički odabrana djela u dvadeset svezaka izdala je JAZU 1973. godine.

SRODNOST
Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima.
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži si nama među cvjetovima:
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.

Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše koju đurđic zna?

Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.

U pjesmi "Sodnost" đurđic je motiv odnosno pojedinost prirode koja je predmet pjesnikova subjektivnog doživljaja. Motiv đurđica je u pjesniku prvenstveno pobudio osjećaj ljubavi.

U pjesmi se prožimlju dva osnovna motiva:
- Izgled (ljepota) đurđica - proljetnog cvijeta
- Pjesnikova intimna ljubav

Izgled odnosno ljepotu đurđica potkrepljuju sljedeći stihovi:

"Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin..."

i

"Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, Bijel i čist ko čedo, suza i krin."

Motiv pjesnikove intimne ljubavi potkrepljuju sljedeći stihovi:

"Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi..."

Svoj doživljaj đurđica A.G. Matoš izražava pjesničkim slikama, i to:
- Vizualnima (koje primamo osjetom vida)
- Akustičkima (koje primamo osjetom sluha)
- Olfaktivnima (koje primamo osjetom njuha)

Primjer vizualne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin."

Primjer akustičke pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima..."

Primjer olfaktivne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Boju i snježni miris snijega i mlijeka ima..."

Ako glasno interpretativno pročitamo prva dva stiha, osjetit ćemo muzikalnost odnosno akustičnost i zvučnost Matoševa stiha. Akustičnost odnosno zvučnost u pjesmi pjesnik postiže prvenstveno interpunkcijama. Ritmotvorni element je i rima.

Primjeri rime:
fin – mlin
zima – zvončićima (obgrljena rima)
sin – krin
cvjetovima – ima

Osim slikovitosti i ritmičnosti odlika Matoševa jezika jest i emocionalnost. Nju Matoš postiže izrazima poput: sitan cvjetić; snježni zvončići; rosni sin; nevin, bijeli čist ko čedo, suza i krin; drobni đurđic: cvjetić ubavi. U ovim izrazima pjesnik se koristi epitetima - ukrasnim pridjevima. Matoš u pjesmi ljepotu đurđica (njegov opći izgled, boju, miris) uspoređuje s duhovnom ljepotom, s najdubljim čovjekovim osjećajem - ljubavlju.

Pjesma "Srodnost" sastoji se od četiri strofe. Od toga se prve dvije strofe sastoje svaka od po četiri stiha. Iz ovoga zaključujemo da je ova pjesma sonet jer se lirska pjesma sa dvije strofe od po četiri stiha i dvije strofe sa od po tri stiha naziva sonet.

GRIČKI DIJALOG
Čuju, gospon, zakaj nečeju
Naši ludi bit za bana zdigani,
Zakaj naši novci drugom tečeju?

- Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!
Dragi gospon, naj mi rečeju,
Zakaj naši ludi jesu cigani,
Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju?

- Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani!
A po nebu čudnim slovima
Oblacima jesen govori.
Teče veće tihim snovima.

Prestaše već stari dobri govori
Gdje već spava Barica i japica.
U susjednoj kući, samo viri kapica.

U ovim Matoševom sonetu "Grički dijalog", čije su dvije katrene pisane kajkavski, a dvije tercine štokavski, kajkavština je upotrebljena kao sredstvo dijaloškog portretiranja, ali već i površna analiza pjesme pokazuje kako se taj kajkavski dijalog u pjesmi gotovo osamostaljuje i kao pjesnički jezik svojom se živošću suprostavlja štokavskom dijelu.

Ipak, pjesma je nedjeljiva cjelina bez obzira na umjetničku snagu i jezik njezinih dijelova, i to cjelina koja prvenstveno pokazuje Matoševo stvaralačko i spontano sintetiziranje kajkavštine i štokavštine čemu je dokaz i činjenica što su ti Matoševi kajkavski stihovi ugrađeni u jedan štokavski tekst.

Sonet "Grički dijalog" objavljen je najprije kao sastavni dio feljtona "Jesenje šetnje" u časopisu "Hrvatska sloboda" 1909. godine. Upravo zbog toga što je pisan kajkavskim i štokavskim narječjem ovaj sonet je privukao na sebe osobitu pozornost zbog jezika i oblika kojim je napisan. Ritmičnost i aklustičnost pjesme ostvarena je uglavnom rimom.

Primjeri rime:
nečeju – tečeju
prefrigani – cigani
rečeju – vlečeju (unakrsna rima)
slovima – snovima
japica – kapica

1909.
Na vješalima. Suha kako prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama,
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubistva mjesto. Tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih,
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u suzama!

Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mračni pejzažni okvir koji mu služi da bi izrazio sjetu i žalost što daje posebni ton odnosno boju pjesmi. Na Matoševu dušu je uvelike utjecao ovakav tamni, mračni pejzaž. Prva strofa pjesme opisuje pejzaž. U drugoj i trećoj strofi pjesme pjesnik opisuje svoje društveno stanje uvjetovano pejzažom i prilikama, a u četvrtoj strofi pjesnik izražava svoj očaj shvaćajući da mu je oduzeta njegova domovina. Ritmičnost u pjesmi ostvarena je rimom.

Primjeri rime:
srama – jama
skut – put (obgrljena rima)
mama – dama

Pjesma "1909." nastala je povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja. Pjesnik kaže da je usnuo ružan san koji je kasnije prenio u pjesmu. Povratak u domovinu dovodi Matoša do direktnog susreta sa stvarnošću, što će i modificirati njegove patriotske teme: one više neće, uglavnom, biti panoramski zahvati u cjelokupnost našega povijesnog i društvenog života, nego će se usmjeriti više na trenutačne i konkretne pjesnikove reakcije na stvarne događaju unutar naših hrvatskih relacija. Slikovitost u pjesmi ostvarena je poredbama.

Primjeri poredba:
"...suha kao prut..."
"...ubistva mjesto, tamno kao blud..."
"...moj drski obraz kao suzama..."
"...ko lopova, dok njeno ime briše..."

Josip Kozarac - Mrtvi Kapitali

2011-03-19T00:10:00.002+01:00

Josip Kozarac - Mrtvi Kapitali

"Prostrane hrastove šume – moje malo kraljevstvo – tihi seoski mir i ničim poremećeno moje duševno zadovoljstvo, to su ona tri blaga koja se u sadašnjem fin desieclu rijetko kada nalaze ujedinjeni". Među najbolje hrvatske pisce i pripovjedače s kraja XIX. stoljeća ubraja se svojom izuzetnom ličnošću i djelom Josip Kozarac. Rođen je 18. ožujka 1858. godine u Vinkovcima, u sitnoj građanskoj obitelji (otac mu je bio krajiški podoficir). Završio je osnovnu školu i njemačku gimnaziju u rodnom mjestu, a studirao agronomiju ili kako se to onda zvalo Visoku školu za kulturu tla u Beču. Želio se poslije studija nastaniti u Zagrebu, uključiti se u politički, kulturni centar hrvatskog života, ali mu to kao državnom činovniku nije nikada bilo omogućeno. Službovao je po raznim mjestima Slavonije – Vrbanji, Nijemcima, Županji, Mašicima, Novoj Gradiški i Lipovljanima. Josip Kozarac je još kao mlad nadaren čovjek opazio sve narodne nevolje u svom zavičaju. Kao đak stare klasične vinkovačke gimnazije, u kojoj je još onda nastavni jezik bio njemački, a samo dva do tri sata, a u nekim razredima svega jedan sat na tjedan predavao se i tumačio hrvatski jezik, Kozarac je, patriotski potaknut tužnim stanjem u zavičaju već kao mladić sagledao sve slavonske poteškoće i kao pametan čovjek nije očajavao niti se prepustio sudbini, već je počeo tražiti izlaz. Odlučio se za nauku – i to za nauku o prirodi, jer ona tumači prirodu i osvaja njene snage za čovjeka i njegov bolji život. Sin široke slavonske ravnice i prastarih šokačkih hrastovih šuma, Josip Kozarac službovao je po raznim slavonskim mjestima da bi na koncu u časti šumarnika došao u svoj rodni grad Vinkovce, gdje je boravio sve do svoje smrti od sušice, koja ga je mučila cijelog života, i od koje je umro 1906. godine. Ukratko rečeno: Kozarac je bio čovjek, koji je ozbiljno proučavao život, pa je zato tražio istinu i u nauci i u književnosti. "Prikaži u književnosti život onakvim kakav je! Ni ljepšim ni boljim!" Zato, jer je tako pisao, mi danas u povijesti književnosti nazivamo Kozarca slavonskim realistom. Josip Kozarac je započeo pisati kao pjesnik, a pravo stvaralačko područje pronašao je u prozi (pripovijetkama i romanima). Njegovo prozno stvaralaštvo vezano je uz rodnu Slavoniju koja se "rastaje s krajiškim uređenjem", ulazi u gospodarske i društvene promjene (kapitalizam, dolazak stranaca) koje utječu na moralni život slavonskog sela. Kozarac je pisac slavonske zemlje, slavonske šume, pjesnik rada, oštar kritičar malograđanskog mentaliteta, proslavljeni pisac Slavonske šume, Tene i Mrtvih kapitala. DJELA: Pripovijetke Priče djeda Nike (1880. Tena (1894.) Tri ljubavi (1894.) Oprava (1899.) Crtice Slavonska šuma (1888.) Romani Mrtvi kapitali (1889.) Među svjetlom i tminom (1891.)

Mrtvi kapitali

Likovi:
Anka
Lešić
g. Matković
gđa. Matković
Nela
Vinko
Lujo
g. i gđa Vučković
Neumayer
Urbanitzky

Kompozicija:
- opis g. Matkovića (njegov izgled i narav)
- poziv na ples
- uspoređivanje Nele i Anke
- poziv Lešića na gumno "Čardačine"
- Urbanitzky sa prijateljem Neumayerom dolazi prositi Anku
- Urbanitzky nakon razgovora odustaje, Neumayer zaprosi Nelu, Nela pristaje
- Lešić prosi Anku, ona presretna pristaje
- pripreme oko vjenčanja
- vjenčanje Anke ujutro, skromno i tiho
- vjenčanje Nele, raskošno i veselo
- Nela, naviknuta na raskoš, u gradu ubrzo postaje nesretna, svađa između supružnika
- Lešić kupuje močvaru, pretvara ju u plodno tlo i zarađuje mnogo novaca
- Lujo ne može naći posao
- Nela propada

Sažetak:
G. Matković je bio upravitelj u jednoj gospoštiji i bio je poznat po svojoj pravednosti, ali i po svojoj razdražljivoj prirodi. Oženjen je kćeri gradskog činovnika. Nikad se nisu stvarno voljeli i bili su kao "dva nasuprotna tabora". Imali su dva sina i dvije kćeri. Anka, starija sestra koju je otac volio kao sveticu, pomagala je u kućanstvu i rado je radila, i ona je jedina doista shvaćala očeve osjećaje, dok je Nela, mlađa kćer, vodila gradski život, i rado trošila novac. Vinko, najmlađe dijete u obitelji, nakon što je dva puta pao drugi razred počeo je raditi sa svojim ocem i Lešićem, prijateljem obitelji, i uživao. Lujo je bio na studiju prava i trošio mnogo novaca, čime je otac bio izrazito nezadovoljan. Ova različitost između Anke i Vinka i Nele i Luja nastala je iz nesuglasica između oca i majke. Otac je zagovarao seoski život, teški rad i poštenje, dok je majka smatrala da tko nema barem položaj činovnika ne spada u kvalitetno društvo.
Majka, nakon poziva na ples, nagovara Anku da se pridruži njoj i Neli. Na plesu je Nela smjesta krenula plesati među mlade ljude i očarala momke koji su s njom plesali, kao i što je i pisala majci u pismima. Ipak je malo pretjerivala i u glavi si zamišljala da je nadvisila sve djevojke i da se svi momci bore za nju dok djevojke pucaju od jada. Majka se je pobojala da će Anka prosjediti cijelu večer, pa je i nju poslala plesati. Odmah je zadivila plesaće, tako da su ljudi govorili da se i ne vidi da su Anka i Nela sestre. Majka i njezina sestra, gđa. Vučković krivo su shvatile značenje tih riječi i mislile da se to odnosi na Nelu i žalile Anku. Ubrzo nakon plesa Lešić je pozvao cijelu obitelj, uključujući i Luja, koji se je sa studija vratio za ples, na ladanje. Tamo su susreli muža i ženu s djetetom kako se izmjenjuju za vjetrenjačom. Majci, Neli i Luju nije bilo jasno što je tako teško pri tome pa su i oni probali. Tada se je vidjela razlika između djece kad je Nela okrenula kolo samo za jedan zub, gospođa Metković tri puta okrenula okretaljku, a Lujo sedam okretaja prije nego je pocrvenio, dok su Lešić, Vinko i Anka okrenuli okretaljku po deset puta a da se na njima nije opazilo umora.
Gospođa Vučković je nakon ladanja javila gospođi Matković da g. Urbanitzky namjera zaprositi Anku. Razgovarali su s Ankom i nagovarali ju da pristane, makar je gđa. Vučković predlagala da ju uopće ne pitaju za slučaj da ne bi pristala. G. Matković je Anki prepustio slobodan izbor, dok ju je majka nagovarala da se uda, ali joj nije htjela nametati nasilno svoju volju usprkos svojim uvjerenjima. Kad je Urbanitzky stigao, zamolio je za razgovor s Ankom. Nakon razgovora je utvrdio da Anka ne želi poći za njega, pa joj svoju prošnju nije niti spomenuo. Anka mu je za to bila zahvalna i počela ga iznimno poštivati zbog njegove odluke. Kad su se vratili u kuću, saznali su da je Neumayer, s kojim je Urbanitzky došao, zaprosio Nelu i ona je pristala.

Svi su počeli uočavati ljubav između Anke i Lešića, a on ju je nedugo zatim i zaprosio, a Anka je pristala. Počele su pripreme za vjenčanje.
Nela je za svoje vjenčanje htjela da bude raskošno, što joj je i otac, sav sretan omogućio. Anka je nasuprot tome htjela jednostavno vjenčanje ujutro. Lešić, sav sretan počeo je uređivati kuću za sebe i Anku. Oboje su razmišljali kako da jedan drugome olakšaju posao. S vremenom se je približavao datum vjenčanja. Radovi na kući koju je Lešić uređivao bližili su se kraju, pripreme su se završavale, a Nela je završava s planiranjem, ali je pretjerivala s troškovima, zbog čega ju je otac i ukorio. Vjenčanje je prošlo, Anka je otišla živjeti u novu kuću s Lešićem, Nela je otišla živjeti u grad, a Lujo je nastavio sa studijem. Ipak kod Nele nije bilo sve savršeno. Živjela je u jednoj od glavnih ulica i njezin muž je nastojao joj pružiti što više, ali je imao samo 50 forinti mjesečne plaće. Nela nije shvaćala da živi preluksuzno za tako malu plaču, dok nisu počeli stvarati gubitke. Počeli su se udaljavati jedno od drugog jer su shvatili da se nisu zaljubili na prvi pogled. Neumayer je počeo provoditi sve više vremena u uredu. Za to vrijeme su Anka i Lešić živjeli ugodnim životom. Jednog dana je Anka rekla mužu da očekuje dijete. Lešić je za to vrijeme odlučio jedan dio močvare zajedno sa Matkovićem otkupiti od opčine i pretvoriti je u livadu. I zbilja su uspjeli isušiti močvaru i pretvoriti ju u plodnu oranicu. Od tog dijela su imali velike prihode. Lujo je sa svojim prijateljima došao na ladanje i tamo se sa njima zgražao zbog nečistoće i bio preneražen kad mu je jedan radnik koji je došao iz Beča i koji upravlja parnim strojem rekao da ima 6 – 7 tisuća forinti godišnje plaće. Kad je dobio ponudu za posao pomoćnika kod jednog okruga koji ne bi bio plaćen i smatrao se pod praksu odbio je jer je tvrdio da ga mnogi žele i da će još i biti plaćen. Nakon jedne godine Anka i Lešić su marljivo radili i živjeli ugodnim životom sa svojim jednogodišnjim sinom, a Luji je bila odbijena treća ponuda za posao. Nela je molila oca za novac jer joj je zaplijenjeno pokućstvo i sve će biti prodano ako ne podmiri dugove.

Enver Čolaković - Legenda o Ali-Paši

2011-03-18T00:11:00.002+01:00

Enver Čolaković - Legenda o Ali-Paši

Vrsta djela:
Roman

Mjesto radnje:
Sarajevo

Vrijeme radnje:
Osmanska vladavina u BiH

Tema:
Tadašnji život hamala, pasa i begova u Sarajevu

Glavni likovi:
Alija leptir, Almasa, Mula-hasan dedo, Jesua, Irfan-Efendija, Ali-Efendija

Sporedni likovi:
Arifaga, Mehaga, Omeraga, Rifat, fra Anto, Zehra-hanuma, Safija, Ahmo

Pozitivci:
Alija leptir, Almasa, Mula-hasan dedo, Irfan-Efendija, Ali-Efendija, Arifaga, Mehaga, Omeraga, Rifat, fra Anto, Zehra-hanuma, Safija, Ahmo

Negativci:
Jesua

Kratki sadržaj:
Knjiga "Legenda o Ali-Paši" Envera Čolakovića govori nam mnogo toga o životu i ljubavi, borbi, sudbini. Pisac nam na jedan veoma lijep način dočarava život siromaha - hamala, begova, pasa. Kako roman govori o životima, sa sobom nosi veoma mnogo poruka, koje uočimo čitajući roman. Pisac čitaoca uspijeva odvesti u prošlost, u vrijeme Turaka, pa čitajući sebi možemo stvoriti mnogo prelijepih slika iz tog doba. Naime, sam roman govori o Aliji leptiru, poznatom sarajevskom hamalu, koji posebnim trudom i radom postaje paša. Mnogo mi se sviđa to što Alijina borba završava uspjehom, čime pisac govori da svaku borbu koju započnemo trebamo i završiti, jer će nam se na kraju odužit. Pisac također naglašava da Alija ništa ne bi uspio bez srca, ljubavi i poštenja, koje je pridavao svima. Naime, Alija se odriče i svoje ljubavi, kako bi pomogao drugima.

Stilska sredstva:
- Epiteti: hladni dan, sretna majka, nov rad, stari čovjek, lijep grad, umorni pas, crne brčine, bolji svijet

- Personifikacije: čaršija je, dakle, živjela tiho; brige su bile svedene na prepričavanja; crkve su pozivale na jutarnju molitvu;
gradske kapije se otvaraju.

- Metafore: blage i glupe oči; manjih prodaja; mirnim Sarajevom; čudni vilajet; krupni glas.

- Onomatopeje: zvonjivom dozivale; melodiozno pjevali; pozdravljaju se tihim glasom; glas mu se zaori; reče; zapita se.

- Usporedbe: našao je na cepenku kao i uvijek hamala Aliju; kapi padaju brzo kao da se nadmeću; noge dršću kao lišće žalosne vrbe.

Federico Garcia Lorca - Knjiga pjesama (Izbor iz poezije F. G. Lorce)

2011-03-17T00:05:00.002+01:00

Federico Garcia Lorca - Knjiga pjesama (Izbor iz poezije F. G. Lorce)

Bilješka o piscu

F. G. Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, rodio se 15.6.1899. u Fuenteroquenosu, Andaluzija, umro 19.8.1936. u Granadi. Studirao književnost i pravo, ujedno pokazuje interes za muziku, slikarstvo i kazališnu umjetnost. Godine 1921. izveden je u Madridu njegov dramski prvjenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas. Renome stječe zbirkom Cauciones 1927. godine i patriotskim komadom Mariana Pineda. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španjolskih lirskih inspiracija (duh pučke poezije, kojim se nekada napajao Lope da Vega, i blistavu raskoš kojim se Gomgoneava jezika). Godine 1930. održava niz predavanja u SAD-u. Na povratku iste godine piše knjigu Pjesnik u New Yorku, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je kazališne grupe "Barroco" koja obilazi sve španjolske pokrajine igrajući djela klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderon, Cerevantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište: Don Cristobaldovo malo kazalište (1928); Čudesna obućarka (1930); Ljubav don Perimplina i Belise u ujakovu vrtu... U spomen svog prijatelja piše tužaljku Hanto per Ignacio Sanchez Mejias (1935). U augustu 1936. uhapsili su ga i streljali pripadnici Francove civilne garde. G. L. jedan je od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.

Podaci iz Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1967.

Analiza dijela:

Konjikova pjesma

Cordoba.
Daleka i sama.
Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.

I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.

Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!

Cordoba.
Daleka i sama.

Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.

"Smrt na me vreba onamo s kruništa kule Cordobe" - SLUTNJA SMRTI

"Jao, smrt me čeka prije nego stignem u Cordobu!" - STRAH

Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira.

"Cordoba. Daleka i sama. " - PONAVLJA

"Kobila crna, velika luna...
... kobila crna, crvena luna" - IZMJENJENE SLIKE

"Smrt na me vreba onamo s kruništa kula Cordobe...
... Jao, smrt me čeka prije nego stignem u Cordobu. " - GRADIRANO

Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: "Cordoba. Daleka i sama". Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala "Daleka i sama". Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji. Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.

Benasta pjesma

Mama,
hoću biti od srebra.

Sine,
bit će ti hladno.

Mama,
hoću biti od vode.

Sine,
bit će ti jako hladno.

Mama,
na jastuku me svom izvezi.

To da!
Ovog časa, sine!

Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako "benasta". Srebro i voda su dragocijene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena.

Portret Silvija Franconettija

Njegov krik bijaše strahotan.
Starci
kažu da se kosa
ježila
i da se živa rastvarala
u zrcalima.
Prelazio iz tona u ton
a da ih ne razbija.
I biješe stvaralac
i vrtlar bje.
Stvaralac sjenica
tišina.
Sada njegova melodija
Sniva s odjecima.
Konačna i čista.
S posljednjim odjecima.

Conte jondo ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama sačuvao je bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi “Portret Silvija Franconettija”, iz svoje zbirke pjesama "Conte jondo" ocrtao pjevača andaluziskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.

Lorca o teatru...

U sjajnom i dubokom "Razgovoru o teatru", održanom u Madridu 1935., Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na tatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga "najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad". "Narod", kaže Lorca, "koji ne pomaže rast svoga tatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijelom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mjestom gdje se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena."

Nikola Pulić - Ključić oko vrata

2011-03-16T00:51:00.002+01:00

Nikola Pulić - Ključić oko vrata

Bilješke o piscu:
Nikola Pulić, rođen je u Bičinama kraj Skrabina 1926. god. U rodnom kraju provodi djetinjstvo i dio mladosti. Rodni kraj napustio je za vrijeme rata. Pisac je objavio sljedeće knjige: Krkom uzvodno, Putopis, Procesija, Posljednja igra, Dolina zečeva...

Mjesto radnje:
Škola, vrt, luna-park...

Vrijeme radnje:
Ljeto

Osnovna misao:
Ovo nas djelo uči da pazimo na svoje stvari i da ne govorimo nepoznatim ljudimo da smo sami u kući. Djeca su najsigurnija s odraslima.

Kratki sadržaj:
Bila jedna curica po imenu Maja. Ona je lupala po vratima i mama ju je vikala. Ona je htjela postati ključonošom kao i drugi. Baka joj je kupila ključ. Jednoga dana Maja i Suzana išli su u dućan i sreli Stanka koji se smrzavao. Odvele su ga kući. Kada su se vraćale vidjele su Stanka i Miru kako se tuku. Pomirili su se. Maja je jednog jutra čekala baku. Izašla je van i vidjala nakog čovjeka u crnom. Ona je preslikala ključ na sapun i lopov je otišao. Mama je rekla Maji da taj čovjek može pokvariti ključ i otvoriti vrata. Zvali su policiju i policija je uhvatila tog čovjeka. Kad se sve to završilo Stanko i Mira viđali su prikolicu. Miro je otključao prikolicu svojim ključem i ušli su unutra. Zaglavili su se. Osjetili su drondanje i kad je to prestalo počeli su lupati po vratima. Prikolicu je otvorio neki radnik i
dao im 10 kn da se vrate autobusom u svoje naselje. Prošlo je nekoliko dana i Maja se otišla prošetati. Srela je Suzanu, Miru i Stanka. Miro ih je sve pozvao u jagode, a Stanko je pozvao Maju i Suzanu na svoj rođendan i svu drugu djecu. Bio je sretan što se tata vratio.

Analiza likova:
Maja - Dobra, plašljiva, ljutita, ne želi nikome nanijeti zlo.
Suzana - Hrabra, znatiželjna, poštena, dobra je prijateljica.
Stanko - Mudar, dosjetljiv, bojažljiv, pošten.
Miroslav - Ljutit, boji se policije. Sebičan je i izaziva prijatelje.

Ivan Goran Kovačić - Izbor iz djela

2011-03-15T00:03:00.001+01:00

Ivan Goran Kovačić - Izbor iz djela

Bilješka o piscu:

KOVAČIĆ, Ivan Goran (Lukovdol, kraj Vrbovskog, 21.03.1913. - okolica Vrbnice, kotar Foča 07.1943.), književnik. Studirao slavistiku u Zagrebu. 1935. uzeo nadimak Goran. Bio urednik kulturne rubrike "Hrvatskog dnevnika", "Novosti", radio u "HIBZ"-u. Potkraj 1942. otišao s Vladimirom Nazorom u partizane. Prošao s partizanskim brigadama dio Korduna i Banije, velik dio Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ubijen od četnika. Pisao pjesme, novele, eseje, kritike i članke. Za života štampao: Lirika i knjigu novela Dani gnjeva, u kojoj je prikazao ljude pritisnute siromaštvom, male i nesretne, djecu svoga rodnog Gorskog Kotara. Počeo pisati i sva romana (Brod na potoku, Božji bubanj), ali ih nije uspio završiti. Potkraj 1942. priredio pjesme Ognji i rože i knjigukritika Eseji i ocjene, u kojima je veoma pronicavo otkrio nekoliko mladih talenata. Svojom izvornom i snažnom zbirkom Ognji i rože uveo je u našu književnost kajkavsko narječje Gorskog Kotara, koje postoji kao mala jezična oaza. Osobitu brigu posvečivao je kulturi jezika, njegovanju stila i rječnika. Prevodio je s francuskog, engleskog, ruskog i slovenskog jezika, ponajviše pjesme. Pisao je i pjesme za djecu. Izvanredna poema Jama (u deset pjevanja, 1943.) jedno je od najpotresnijih ostvarenja iz naše NOB; strvično djelo o fašističkim pokoljima, od kojih je i sam stradao. Smrt je snažan motiv i značajna pokretna snaga Goranove proze, a i čitavog književnog djela Sabrana djela izašla su mu u sedam knjiga.

Podaci iz: Hrvatski leksikografski zavod, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1966.

Mladi proroci:

Moćan, koji se nedavno morao vratiti iz američkih tvornica bio je stolar u selu. Govorio je kratkim i čvrstim rečenicama. Bio je mudar, pa su se mnogi čudili da nije kandidirao za načelnika. On i cipelar Kosinko pomogli su Karlu Harči napraviti pogreb za svoga sina. To je bilo Kralovo osmo djete. Bio je siromašan seljak, sa onoliko malo zemlje što je imao, morao je nahraniti sedmero djece, ženu, sebe, junca i gospodu. Najstariji sin paso je tuđe koze i ovce, žena je pazila na djecu, morala je kuhati, pospremati... Pop, koji je morao pokopati Karlovo djet, tražio je dvijestotine dinara za mrtvinu. Karlo nije znao šta napraviti, no onda su mu Moćan i Kosniko pomogli, sami su pokopali Karlovog sina.

Mrak na svjetlim stazama

Glavni junak priče jest pastri Jačica Šafran. Živio je izvan sela, u kojem nije bio već tridesetak godina.

Branislav Nusic - Hajduci

2011-03-14T00:18:00.002+01:00

Branislav Nusic - Hajduci

Vec u predgovoru Branislav Nusic naglasava da je knjiga opis njegovih dozivljaja iz detinjstva na jednom starom velikom hrastu pored obale Dunava na koji bi se popeli on i jos njih petorica i redovno druzili cetvrtkom i nedeljom. Bilo ih je sestorica "stalnih":

Zika Dronja koji nikako nije mogao da zapamti lekcije koje je učio, a zvali su ga Dronja jer je bio sav rasklimatan i sve je visilo na njemu, a sveske i odjeća su mu stalno bile prljave od mrlja maštila. Mile Vrabac je dobio nadimak vrabac jer je uvijek kopao po žepovima, vadio mrvice od kruha i grickao ih. Bio je jedan od najgorih učenika. Jedino što je znao da odgovara su bili predmeti iz kršćanske nauke ili povijesti. Mita Trta je oko svega umio da se rasplače. Imao je dobro srce, ali je bio jako lijen. U školi kad je odgovarao odgovarao je najkraće moguće i sporo kao da je to preveliki zamor za njega. Najteže mu je bilo da ujutro ustane iz kreveta pa su ga u kući prozvali Trta i taj nadimak mu je ostao. Laza Cvrča je bio najduhovitiji, najmanji i najveća kukavica. Umio je svašta da izvodi, da stavi nogu iza vrata ili da napravi lice kao žaba, ali je mucao kad treba da odgovara od prvog razreda gimnazije. Da li je stvarno mucao ili se pravio blesav kao Šima Gluvac nikad se nije saznalo. Šima Gluvac dok su se igrali nije bio gluh, ali kad je trebao da odgovara pravio se da ne čuje pitanje nego je odgovarao ono što je znao, čak i štivo iz drugih predmeta. Jednog dana su u razred došli razredni, profesor i doktor i počeli da ga ispituju jer su čuli od nekog da on uopće nije gluh. Pravio se on i dalje gluh, sve dok nisu šapatom rekli da treba da dobije batine. Iako su šaputali Šima ih je čuo i počeo da plače. Onda je pokušao da se izvuče da čuje samo na jedno uho, pa da je odjednom počeo da čuje i na drugo, ali su ga otpustili iz škole sa pravom da polaže ispit koji nije položio, pa je ponavljao prvi razred. Čeda Brba je nadimak Brba dobio jer se jednom pogrešno potpisao na kontrolnom. Izbacili su ga iz škole jer je bio prava napast, znao je kako drugu djecu da povuče da ne uče i tako je postao pekarski šegrt. Bio je najjači od svih i lagao je mnogo kako gvozdenu šipku može da savije rukama, kako su mu u cirkusu nudili pare da se tuče, svi su znali da laže, ali su se pravili da mu vjeruju jer su ga se plašili. Ali bio je pravedan, štitio je slabije. Jednom je u školu donio neki prašak koji je prosuo između klupa po podu i od kog su se svi češali. Profesor se iznervirao jer se cijeli razred češao, ali onda je počelo i njega da svrbi, pa je pokušao da ispituje, ali nije išlo i onda je cijeli razred pustio kući.

Za sebe Nusić kaže da je jedini o sebi mislio kao o dobrom djetetu. Nije bio dobar đak. Nije volio da ide u školu i jednom kad ga je zabolio zub majka ga nije pustila da ide. Od tada kako nekog, majku, oca, sestru, brata, zaboli zub, on ne ode u školu. Profesori su ga kaznili za to.

Četvrtkom poslije podne nisu imali školu da bi radili domaće, ali je to bio njihov najomiljeniji dan na hrastovom drvetu. Počeli bi da pričaju o nečemu, pa prešli na drugu temu, i tako redom sve dok im ne bi dojadilo, pa bi napravili loptu od kučine i na poljani igrali nogomet sve do večeri.

Nedjeljom je bilo drugačije. Čeda Brba je dolazio samo nedjeljom, poranio bi i od rane zore sjedio na stablu čekajući društvo i najviše pričao o svojim "podvizima". Neki su bili i istina. Na jednom vasaru je neki Italijan imao svoju točku sa majmunom obučenim u generalsko odjelo i dresiranim psom koji je bio osedlan kao konj. Italijan bi sa majmunom izveo prvi dio točke, a onda mu na Italijanskom rekao "Avanti" (u prijevodu "Naprijed") i majmun bi skočio na psa i tako bi optrčali nekoliko krugova na oduševljenje publike. Čeda je doveo nekog velikog pakosnog psa i kad je Italijan rekao "Avanti" pustio ga. Ovaj je nasrnuo na italijanovog psa da ga zakolje i sigurno bi to i uradio da mu u jednom trenutku izbezumljeni majmun nije skočio na leđa i čvrsto ga uhvatio za vrat. Ovaj se silno uplašio i krenuo da bježi. Našli su ih u šumi, majmun je bio na drvetu i tek poslije mnogo ubeđivanja je pristao da siđe i onda je zagrlio Italijana onako uplašeno kao da je čovjek, dok je pas iznemogao ležao.

U drugom kraju sela je živio Matamuta. Ime mu je bilo Mata, ali je bio njem od rođenja, pa su ga prozvali Matamuta. Bio je neverovatno jak i klonio se druge djece, radio je oko kuće sa ocem. O njegovoj snazi su se među djecom pričale legende. To je jako iznerviralo Čedu Brbu i krenuo je sa dvojicom da ga izazove na tuču da se vidi ko je veći junak. Kad su stigli blizu sjetio se kako nije namazao ruke uljem i kako tako ne može da se bori. Neki su povjerovali neki ne. Sljedeće nedjelje je došao sa zavijenom glavom i opisao kako je isprebijao Matamutu, ali je društvo saznalo da ga je dan ranije premlatio gazda. Naravno svi su se pravili da mu vjeruju. Došao je na hrast i svima rekao da je riješio da ide u hajduke. Cijelo društvo ga je odgovaralo i pričalo kako su hajduci loši jer otimaju, napadaju, rade ružne stvari. Ali onda ih je Brba ubjedio da rade i dobre stvari i pitao ko bi još išao u hajduke. Cvrča se prvi prijavio. Kad ga je zapanjeno društvo pitalo zašto odgovorio je kako ga majka svake subote kupa, pa bi on otišao u hajduke samo da se toga spase. Onda je pristao i Dronja. Ostalo društvo se nečkalo. Pošto je bila srijeda, dogovorili su se da se sutradan nađu na hrastu i kažu šta je ko odlučio. Nije bila laka odluka. Nekada, za vrijeme Turaka hajduci su štitili narod. Na sastanku u Orašću sa Karađorđem, skupile su se sve hajdučke starješine, od kojih su najpoznatiji Hajduk Veljko i Stanoje Glavaš, najstariji među njima. Prvo su njega pitali da vodi ustanak, ali on nije prihvatio pa su onda izabrali Karađorđa. Ti hajduci su bili slavljeni junaci i društvo se razišlo razmišljajući da li ovi današnji hajduci jesu junaci ili samo razbojnici.

Sljedećeg dana su se dogovorili da će svi u hajduke. Igrali su se hajdučkih igara, bacanje kamena s ramena, napravili gusle i pred večer se dogovorili da se nađu u starom mlinu na kraju sela koji je davno izgorio i nitko ga nije popravljao niti je bilo ko tu zalazio. Tu su izabrali Čedu Brbu za "Arambasu - starješinu. Sutradan je škola bila zatvorena do daljneg zbog epidemije. Cijelo društvo se okupilo na hrastu i onda je "Arambasa odlučio da se sutradan u rano jutro nađu na grobu Makse Zabe i polože zakletvu. Maksa Zaba nije bio nikakav junak, nego lopov koga su streljali pošto je ubio nekoga u pljački i tu sahranili. Na tom mjestu su prije njega bili streljani i sahranjeni hajduci, ali su njihovi grobovi nestali tokom vremena, ostao je vidljiv samo taj grob. Tu su se zakleli, ali se Cvrča nije pojavio. Objasnio je tog popodneva na hrastu da nije izdajica nego da je zamolio majku da ga rano probudi jer ide da polaže zakletvu za hajduke, a ujutro mu je u sobu ušao otac sa remenom i isprebijao ga. Odlučiše da mu sude popodne u starom mlinu jer je prekršio zavjet šutnje. Poslije vjećanja svi su bili za to da se zavezani Cvrča odveze i da mu se oprosti, te da u subotu ode na grob i položi zakletvu sa Čedom i Vrapcem. U nedjelju nisu otišli do hrasta nego se svatko kod kuće spremao za polazak u hajduke. Sutradan ujutro svi su se našli i krenuli. Od "oružja" su imali nož, viljušku i iglu.

Prvu noć su napravili plan kako da opljačkaju putnička kola, izabrali Vrapca za guslara, zapalili vatru i u gluho doba noći prvo Čeda, a onda ostali za njim, završili na drvetu jer ih je uplašio magarac, kog nisu u prvom trenutku vidjeli jer je bila noć. Kad su uvidjeli da je magare, vratili su se kod vatre, ali nitko nije mogao da zaspi, pa je Čeda Brba predložio da svatko ispriča po jednu priču, da prekrate vrijeme do jutra.

Brbina priča je bila o Caru koji nije umio da nađe odgovor na 3 pitanja – kada je čovjek najjači, kako da izbjegne smrt i da li treba da sluša samo sebe ili i savjete prijatelja. Zbog tih pitanja se preobukao u prosjaka i obišao pola svijeta dok nije čuo za jedno dijete Marka Kraljevica za koga su pričali da je prije nego što je napunio godinu dana prohodao i progovorio, da je sa godinu dana bio već toliko jak da je rukama lomio orahe, sa dvije godine jahao, ali nije to bilo najbitnije. Kaluđeri iz manastira Treskavica bi silazili u Prilep da se dive njegovoj mudrosti. Kad je car u prosjačkom odjelu našao Marka ovaj mu je odgovorio da je čovjek najjači kad brani pravdu, da živi poslije smrti ako je činio dobra djela i da je dobro slušati savjete prijatelja jer rjetko ko voli da vidi svoje mane. Car se zadivio odgovorima i vratio u svoje carstvo, a Marku poslao poklone koje je ovaj razdijelio sirotinji. Zadržao je samo zlatni mač i buzdovan. Gluvačeva priča je o mladom kozaru koji je u planinama čuvao koze od jutra do večeri. Jednog dana vide da je jedno jare otišlo previsoko, i pope se na stjenu da ga spusti kad ugleda predivan cvijet koji je jare htjelo da pase. On spusti jare u stado i kako je cvijet bio lijep, ali skoro uvenuo bez vode, ode do izvora, napuni svoju kapicu vodom i zalije cvijet. Otad ga je zalivao svaki dan i uživao u njegovoj ljepoti i mirisu. Jednog dana je oluja polomila cvijet i kozar je proveo cijeli dan tražeći ga. Našao ga je u šumi i odnio kući i stavio u vodu gdje se cvijet malo oporavio. Te noći je sanjao san u kom mu je starac rekao da ode tamo gdje je bio cvijet i da će naći blago kad pomakne stijene. I stvarno mladi kozar je našao blago, ali nije htio da ga dira jer nije bilo njegovo. Kad je uvečer zabrinut za cvijet stigao kuci zatekao je prelijepu djevojku koja mu je objasnla da je ona bila taj cvijet nastao iz suze njene majke Carice koju je otac otjerao od sebe. Prije nego što je pošla u bijeli svijet, sklonila je blago tamo. Djevojka mu reče da je svo blago njegovo jer je ona njegova jer joj je jedini prišao, njegovao je i volio. Trtina priča je o snu u kom je sanjao da je car i da čini dobra djela ljudima. Kad su ga dvorjani pitali šta on želi naredio je da mu se kupe crvene bombone, napravi torta i upregnu kočije sutradan. Sanjao je dalje kako se najeo bombona i probudio se taman kad je trebao da počne da jede tortu. Cijeli dan je bio tužan i samo je služavki ispričao svoj san jer je umjela da tumači snove. Rekla mu je da će mu se brzo nešto desiti, da mi predstoji velika radost i da će mu se do podneva desiti sve to. U međuvremenu je njegov otac izašao iz crkve, sreo profesora koji mu je o Trti rekao sve najgore, došao bjesan kući, izmlatio ga kao nikad i kad je Trta pitao služavku kako je tako loše protumačila san ona mu je odgovorila da je pogodila jednu stvar, a to je da će se sve vrlo brzo desiti.
Vrapčeva priča je o mišu koji nije mogao da izađe iz svoje rupice od mačka koji se namjerio da ga pojede. Započeo je priču sa mačkom i dogovorili su se da mačak ne dira njega, a da mu on dovodi druge miševe da ih pojede tako što će im reći da je mačak liznuo rakiju i napio se. Dogovorili su se da miš izađe iz svoje rupice i pokaže ostalima da može da skače po mačku i slobodno se šeta. Miš je doveo miševe i rekao im da je mačak pijan, izašao iz rupe i počeo da skače po njemu i oko njega, i počeo da mu gricka brkove. Mačak ga je u tom trenutku sčepao u zube i rekao mu da neće dirati druge miševe, ali da će njega ubiti jer je izdao svoj rod i da zna da će tako sutra izdati i njega. I pojeo ga. Cvrčina priča je o njegovom bratu Peri koji je krenuo da čupa kose sestrinim lutkama. Majka ga je vidjela i istukla, a sestra se jako naljutila na njega. Pošto je bio dobar lažov Pera je uspio da uvjeri sestru da su se lutke same počupale jer su se posvađale u ormaru, gdje ih je sestra sklanjala od njega, koja je bila ljepša u izlogu, dok nije bila kupljena. Dronjina priča je o bogatašu koji je stekao veliko bogatstvo svojim radom, pomagao siromahe i nije bio cicija, ali je bio zabrinut da li će njegov sin moći to blago da sačuva ili će se pokvariti od silnih para za koje ni dan nije radio. Jednu noć je uzidao blago u zidove dok sin nije bio tu i pred jutro polomio prozore da izgleda da su pokradeni. Sinu je bilo žao blaga, ali još više oca, i počeo je da radi sve vrijeme štedeći. Uštedio je za konja i rekao ocu da bi je štedio sve vrijeme i da će sa konjem više zarađivati i više štedjeti i da će otvoriti malu radnjicu pa da će još bolje živjeti. Kad je otac to čuo, poslao ga je da kupi budak i natjerao da razbije zidove. Kad je vidio blago, sin je pitao oca zašto je to uradio. Otac mu je rekao da je htio da ga nauči kako je teško steći i sačuvati bogatstvo. Moja priča (Nusićeva) je o Raki Pustoglavicu, jedincu sinu, jako nevaljalom i neposlušnom djetetu. Roditelji su bili očajni. Jednog dana odoše u cirkus i otac vidi dresera životinja kako izvodi svoju točku sa raznim životinjama i ode kod njega sa molbom da vidi može li mu pomoći oko sina. Dreser se složi i dođe u njihovu kuću. Pošto Raka nije htio da mu priđe, on uze korbac i izmlati ga. Za ručkom Raka odgurnu tanjur sa juhom, a dreser ga opet izmlati i reče roditeljima da mu daju da jede tek kad bude molio. Poslije ručka mu zaprijeti ako ne nauči sve što ima do sutra, da će loše proći. Sutradan je Raka sve naučio. Dreser objasni roditeljima da nije lijepo djecu vaspitavati batinama, ali da je to bio jedini način. Od tog dana Raka se potpuno promijenio i djeca su ga prozvala: Dresirani Raka.

U tim pričama su jedan po jedan zaspali. Probudili su se umorni, nažuljani, smrznuti, gladni i žedni. Nisu znali što da jedu, probali su tikvu, travu, zemlju, koru drveta, nigdje nije bilo vode, a bili su suviše slabi da krenu u napad. U međuvremenu su roditeli otkrili da djece nema kod kuće. Kad je pala noć majke su već bile jako zabrinute, a očevi bjesni. Sljedeće jutro skupiše se očevi i odoše kod Načelnika i ispričaše mu kako stoji stvar, a pošto je ovaj bio dobar počne odmah da istražuje. Prvo se raspitao o pekarskom kalfi, Dronji i saznao da ga je pekar istukao i otjerao jer mu je ukrao 2 peciva. Načelnik naredi da se pretraži šuma i djecu pred kraj drugog dana iznemoglu i sklupčanu na zemlji nađe jedan policajac sa batinom i zajedno sa magaretom ih zaključa u svoj svinjac pun buha, pred noć im dade kruha i slame za spavanje. Ujutro, pošto je dojavio Načelniku da ih je našao, povede ih u njihovo selo. Načelnik dojavi roditeljima da sačekaju "hajduke" na putu da se ne bi brukali pred selom. Uprkos očekivanjima djece da će ih roditelji izljubiti srećni što ih vide, očevi ih odmah isprebijaše. Čeda Brba je dobio batine i od bivšeg gazde jer mu je iz zlobe kad ga je ovaj otpustio, rasjekao đakove sa brašnom, odsjekao konopac za kantu za bunar i pustio kanarinca iz kaveza kog je gazda obožavao. 2 nedjelje nitko nije došao na Hrastovo stablo. Svi su bili otpušteni iz škole. Cijelo selo im se smijalo. Poslije 2 nedjelje su se svi skupili osim Čede koji je prešao da šegrtuje kod jednog opančara. I tu su se zarekli da nikad više neće praviti takve gluposti.

Jonathan Swift - Gulliverova putovanja

2011-03-13T13:21:00.002+01:00

Jonathan Swift - Gulliverova putovanja

Bilješke o piscu:
Jonathan Swift rodio se 1667. godine u Dublinu, glavnom gradu Irske, kamo je njegov otac u potrazi za poslom doselio iz Engleske nekoliko godina prije Swiftova rođenja. Roditelji su mu bili veoma siromašni, pa se školovao od škrtih darova raznih rođaka i tako već veoma rano osjetio poniženja i odricanja kojima su bila izložena sva sposobna i talentirana djeca nižih društvenih slojeva. Pisati je već počeo kao đak, no pravim stvaralačkim radom počinje se baviti u vrijeme kad postaje osobni tajnik
engleskog velikaša i državnika Williama Templama u čiju je obranu i napisao svoju prvu satiru. Poslije Swift sudjeluje u političkim borbama te piše niz pamfleta i satira na politiku, religiju i političke stranke koje su se tada međusobno borile i izmjenjivale na vlasti. Kad je Swift uzeo pero u ruke da se nekomu naruga - odjeknuo bi smijeh širom zemlje. Godine 1726., kad je Swiftu već bilo pedeset i devet godina, izdao je svoje najljepše i najslavnije djelo "Gulliverova putovanja k raznim narodima u svijetu". Posljednje godine svog života proveo je veoma žalosno. Razočaran u životu jer nije dočekao ostvarenje svojih snova i načela, za koje se borio, sam, gluh i bolestan, Swift je umro 1745. u 78. godini. Na njegovu se grobu nalazi natpis koji je sam sastavio: "Prođi, putniče, i ako možeš, ugledaj se na revnog pobornika slobode!"

Mjesto radnje:
Lilliput

Vrijeme radnje:
Krajem 17. stoljeća

Tema:
Kritika engleskih državnih i društvenih prilika potkraj 17. stoljeća

O djelu:
Upoznaje nas s pomorcem Gulliverom koji se suočava s nesvakidašnjom situacijom. Gulliver doživi brodolom i završi na čudnovatom otoku, na kojem ga očekuju pustolovine. Mislim da je tom pričom Jonathan Swift na satiričan način iznio svoje mišljenje o Engleskoj i njezinoj politici. Fantastična priča o pomorcu Gulliveru i njegovim pustolovinama poslužila je ujedno i kao okvir u kojem je dao svoju kritiku cjelokupnog engleskog života. Skladnost toga dvostrukog smisla "Gulliverovih putovanja" osigurala je tome djelu besmrtnu vrijednost, a Jonathana Swifta učinila je
jednim od najpoznatijih i najslavnijih svjetskih pisaca.

Opis likova, gradova i građevina:
Gulliver
Otac mu je imao malo seosko imanje, a Gulliver mu je bio jedan od pet sinova. Sa 14 godina poslao ga je u Cambridge gdje se školovao, bavio se znanošću. Ono malo što je Gulliver dobivao od oca trošio je na bavljenje raznim znanostima.

Citat:
"Otac mi je imao malu farmu u Nottinghamshireu, a ja sam mu bio treći od pet sinova. Kad mi je bilo 14 godina, poslao me u Cambridge gdje sam se bavio znanostima. Premda sam dobivao veoma oskudnu opskrbinu, moje je uzdržavanje bilo preskupo za njegov mali imetak, pa su me dali na nauk gospodinu Jamesu Batesu..."

Lilliputanci
Vrlo su majušni, visoki oko šest palaca, a biljke i druge stvari nisu im nimalo više od ljudi. Imaju izoštren vid, ali ne vide na daljinu. Gullivera se vrlo dojmilo nekoliko stvari koje nije vidio golim okom. Kad su ga bili uhvatili, evo što je zapazio:

Citat:
"Učini mi se da je to čovjek srednjih godina i viši od one trojice što ga prate. Kako su stanovnici te zemlje visoki nešto manje od šest palaca, u istom su takvom razmjeru i sve druge životinje i biljke. Priroda je Lilliputancima ugodila oči da im sve stvari budu zgodne za vid, ali ne vide na daljinu. Vidio sam i kako mlada dama udijeva nevidljivu svilu u nevidljivu iglu."

Hram
Vrlo je star i smatra se najvećom građevinom u kraljevini. Tu su Gullivera strpali na neko vrijeme dok ga nisu pustili:

"Velika vrata prema sjeveru bila su oko četiri stope široka... Na prozor s lijeve strane prikovao je kraljevski kovač dvadeset i jedan lanac, nalik na lance koje se u Europi vješaju ženski satovi.”

Mildendo
Mildendo je prijestolnica Lilliputanaca, u kojoj se nalazi careva palača. Grad je opasan zidinama oko dvije do tri stope visokima i do jedanaest palaca širokima. Na razmaku svakih deset stopa nalaze se tornjevi. Ima više glavnih ulica od kojih je Gulliver najmanje dvije mogao prekoračiti jednim korakom. Prozori su bili zgusnuti, načičkani lilliputancima te je izgledalo poput najnaseljenijeg mjesta na Zemlji.

Citat:
"Ceste u tom gradu široke su oko pet stopa, što je dovoljno da se po njima može sasvim sigurno voziti u kočiji. Zgrade i ulice u koje nisam mogao stupiti bile su vrlo male, široke oko dvanaest do osamnaest palaca. U grad se može smjestiti pet stotina tisuća ljudi: kuće su na katove, a dućani i ostale trgovine obilno su opskrbljeni. Careva palača bila je usred grada okružena zidom. Vanjsko je dvorište toliko veliko da obuhvaća i još dva druga dvorišta. U unutarnjem su dvorištu kraljevske odaje koje sam jako želio vidjeti, ali sam razabrao da je to izvanredno teško jer su velika vrata iz jednog kuta u drugi samo osamnaest palaca visoka i sedam palaca široka."

Lik pravde
Pravda se prikazuje sa šest očiju, dva oka sprijeda, dva straga, i još jedno oko na svakoj strani glave. Time se, prema lilliputancima, označuje opreznost, s otvorenom vrećom zlata u desnoj ruci i s mačem u lijevoj ruci kao znak kako je voljnija da nagrađuje nego kažnjava.

Problemska pitanja:
1. Sažeto ispričaj Gulliverov boravak u Lilliputu! Gulliver doživi brodolom i spasi se na otoku Lilliput. Lilliputanci, stanovnici tog otoka, zarobe ga. Odvoze ga u Mildendo i tamo počinju njegove pustolovine. Pošto je već dugo zarobljen moli za oprost, car se predomišlja, ali ga na kraju ipak pušta. On im pomaže protiv neprijatelja. Nailazi na barku i vraća se u svoju zemlju.

2. Plan uzbudljivih pustolovnih događaja (prikazati kronološki)!
1. Gulliver je nastradao na moru te pliva da spasi život. Isplivao na obalu zemlje Lilliput. Zarobljuju ga i vode u unutrašnjost zemlje.
2. Car lilliputanski posjećuje Gullivera u zatvoru
3. Gulliver zabavlja cara i njegove plemiće i plemkinje na vrlo neobičan način. Uz neke uvjete daje mu se sloboda.
4. Gulliver nudi svoju službu u ratovima protiv blefuščana
5. Svojom vještinom Gulliver zarobljuje sve blefuščanske brodove
6. Mora bježati zbog silnih optužbi Lilliputanaca
7. Nailazi na barku i sretno se vraća kući

3. Slikovit ili uzbudljiv prizor (duhovito opisati)!
Nakon otprilike četiri sata spavanja probudila je Gullivera vrlo smiješna zgoda: "Na časak zastala kola da se nešto popravi, a dvojicu - trojicu snašla radoznalost da vide kakav sam kad spavam. Popeli su se na kola i sasvim polagano krenuli prema mom licu. Jedan od njih, gradski časnik, gurnuo mi prilično duboko u lijevu nozdrvu šiljak svojega koplja i poškakljao mi nos slamčicom, pa sam žestoko kihnuo. Onda su neopaženo umakli te sam nakon tri tjedna doznao zašto sam se tako naglo probudio."

Dojam o djelu:
Knjiga je uzbudljiva, drži nas u stalnoj neizvjesnosti. Puna je zbivanja i zanimljivih opisa. Najviše me se dojmila njezina alegoričnost jer je jasno da je njezina poruka puno šira od priče o divu i patuljcima.

Marija Jurić Zagorka - Grička vještica

2011-03-12T15:58:00.002+01:00

Marija Jurić Zagorka - Grička vještica

Grička vještica nije jedan jedinstveni roman, nego ciklus romana od sedam svezaka. Prvi roman čuvenog ciklusa pod nazivom "Tajna krvavog mosta" počinje izlaziti 1912. godine u Malim novinama, a tiska se u svescima. Uspjeh je tako živ da vlasnici tiskare, ne pitajući Mariju Jurić Zagorku, objavljuju na kraju romana da je to tek uvod i da će se uskoro pojaviti nastavak. Zapregnuta u taj pripovjedačko - novinarski jaram, autorica piše iz dana u dan, objavljuje uoči I. svjetskog rata (1913. - 1914.) "Kontesu Neru", "Gričku vješticu" i "Malleus maleficarum". Poslije rata u "Novostima" i "Večeri" ostale romane koji se ideološki i tematski nadovezuju na one koje smo spomenuli: "Dvorska kamarilla", "Suparnica Marije Terezije" i "Buntovnik na prijestolju". 18. lipnja 1918. godine u HNK-u u Zagrebu izvedena je dramatizacija nadasve popularnog romana spisateljice Marije Jurić Zagorke "Grička vještica". Kazališna je uprava točno znala da će to djelo i na pozornici požnjeti nezapamćeni uspjeh. Jer priču o progonu vještica u Zagrebu autorica je odjenula u romantičarsko pustolovno ruho. Djelo je dalo veliki doprinos u opismenjavanju naših ljudi i izvan granica Hrvatske.

Zagorka i roman "Grička vještica"
Kazališna izvedba je na pozornici požnjela nezapamćen uspjeh. Unatoč uspjehu pojavile su se i kritike u kojima se autoricu napada, a njezin se rad naziva šundom. No bilo je onih koji su hvalili dramu. A. V. Kučinić u studiji "Czopernicki czeh" objavljenoj u časopisu "Zagreb" 1. siječnja piše: :"... Pročitavši Zagorkinu Gričku vješticu, neobično sam se iznenadio nad vještinom kojom Zagorka piše o ovom tragičnom razdoblju ljudske povijesti. Ona prije nego što se lati pisanja svoga romana, dobro prouči potrebni povijesni materijal i, prema tome, čine joj nepravdu koji na njezina djela gledaju s visokog pijedestala i njezine romane prezirno guraju među sajmišnu literaturu. Zagorka je svoju Gričku vješticu obradila na temelju krvavih sudbenih ljetopisa starog Zagreba, i to u ono doba kad se kod nas slabo znalo o progonu vještica i kad su, dapače, neki učenjaci tvrdili da u Zagrebu nije bilo takvih progona..."

U Jutarnjem listu od travnja 1930. izašla je izjava profesora Horvata u kojoj on potvrđuje autentičnost podataka na osnovi kojih je Zagorka pisala svoje mnogo napadane romane: :"... Autorica je dolazila u arhiv dok je još bio u banskim dvorima u prizemlju pa je tražila i dobivala podatke od dr. Bojničića, Laszovskog i mene. Mi smo je uputili na znanstvena djela koja govore o tom pitanju (progonu vještica u Hrvatskoj i čitavoj Europi) i moram priznati da je Zagorka uložila mnogo truda da to prouči. Ona je pročitala bezbroj rasprava koje smo pisali... Naravno da njoj kao piscu pripada litentia poetica, ali gospoda krivo misle da je radnja izmišljena. Pozadina njezinih romana je apsolutno vjerno prikazana. Vrlo štujem Zagorku što svojim romanima popularizira povijest..."

Vrijeme radnje
Vrijeme radnje teče kronološkim slijedom uz povremene retrospekcije koje se očituju u ispovijedima likova odnosno njihovim prisjećanjima iz prošlosti: "Radnja se odvija u stalnom kretanju prema naprijed, sadašnjost se nadovezuje na novu sadašnjost, prošli događaji se spominju samo ako u nekom zapletu mogu postati element konstrukcije, budući – samo kao prijetnja ili mogućnost povoljnog rješenja po glavnog junaka." Približno točno vrijeme radnje možemo odrediti uz pomoć podataka iz romana: radnja Tajne Krvavog mosta započinje u kasno ljeto, a završava u proljeće iduće godine: "... Kad su procvale đurđice...", radnja Kontese Nere započinje proslavom šesnaestog rođendana glavne junakinje romana – kontese Nere Keglevicz, u jesen iste godine kada je završila radnja Tajne Krvavog mosta. Radnja Kontese Nere i Malleus maleficaruma se odvija u periodu od tri godine, radnja Suparnice Marije Terezije I i II odvija se u periodu od jedne godine. Upravo iz romana Suparnica Marije Terezije II možemo uzeti povijesni događaj (koji se opisuje u romanu), - predaje carske krune Josipu II. 1780. godine, kao orijentaciju. Dakle, radnja prvog romana započinje oko 1775. godine, Dvorske kamarile oko 1784. a završava 1787. kada započinje radnja zadnjeg nastavka – Buntovnika na prijestolju. Ponovno nam iz radnje posljednjeg romana godina 1788. služi kao orijentacijska, potkrepljena povijesnim događajem opisanim u knjizi – rat Josipa II. s Turcima koji je trajao do 1790. godine. Rat je završio smrću Josipa II. - također opisanim u djelu. Radnja završava 1791. Podatkom iz fabule – onim koji govori da sin glavnih junaka koji se spominje u Buntovniku na prijestolju kao dvogodišnje dijete te 1790. opisom ovog istog djeteta kao petogodišnjeg dječaka, možemo potkrijepiti točnost vremenskog perioda trajanja radnje od šesnaest godina. Dakle od 1775. - 1791. Isto se tako poklapa Nerin šesnaesti rođendan s krajem djela kada ona kao tridesetdvogodišnja žena ima petogodišnjeg sina. Vrijeme radnje je ukomponirano u početak osamnaestog stoljeća, kada u Hrvatskoj dolazi do sukoba Hrvata s Mađarima pri kojemu se Marija Terezija priklanja Mađarima radi očuvanja postojećeg mira u monarhiji. Ovo razdoblje preslika je stanja u Hrvatskoj za vrijeme nastanka romana, dakle od 1913. - 1920. kada se Hrvatska nalazi u nezavidnom položaju za vrijeme i nakon Prvoga svjetskog rata. Iz ove činjenice iščitavamo upravo političku obojenost spisateljičinih romana, među kojima je i Grička vještica.

Mjesto radnje
Mjesto radnje je teško detaljno i precizno odrediti jer se radnja odvija u velikom broju prostorija, dvoraca pa čak i gradova. Radnja romana Tajna Krvavog mosta odvija se u Zagrebu, Varaždinu te u Hrvatskom zagorju. Od brojnih prostora kao mjesta zbivanja navest ću neke znamenitije: Patačićev dvor, dvorac grofa Meška, mlin na Savi u Zagrebu, crkva sv. Marka, kula Medveščak, kuća baruna Makara, samostan opatica sv. Klare, kuća barunice Lehotske... Radnja romana Kontese Nere odvija se u Zagrebu i Beču. Prostori: Mesnička kula, kuća Barice Cindek, "Crvenom dvorcu" grofice Ratkay, dvoru carice Marije Terezije, gostiona "kod Crnog orla", dvorac Mokrice, Manduševac, palače gradskih poglavara, Slavetić... Radnja romana Malleusa maleficaruma odvija se u Beču, Sisku, Zagrebu. Prostori: Draškovićev dvorac, Oroslavje, Mokrice, Grič, dvorac carice Marije Terezije, kuća gradskog odvjetnika Dvojkovića, palača gradskog suca Krajačića...
Radnja romana Suparnica Marija Terezija I. i II. odvija se najvećim dijelom na dvoru habsburške carice Marije Terezije – u tzv. Terezijanumu u Beču te na drugim lokacijama u Beču, npr. u "Žutom gradu" (naziv za dio Beča, današnju četvrt, u kojemu su živjeli Židovi), u šumi Waldburg, u kući kovača lijesa Woolfa, u jezuitskim samostanima... Radnja romana Dvorska kamarila odvija se u Beču, u Parmi u Italiji, u Bavarskoj, u Hrvatskom zagorju. Prostori: Terezijanum, dvorac grofa Vojkffyja, waldburški dvorac, dvor kćeri Marije Terezije Amalije u Parmi...
Radnja romana Buntovnik na prijestolju odvija se na Zemunskoj ravnici, u Beču, Ugarskoj, Beogradu, Karlovcu. Prostori: carski laboratorij, Rosenbergov dvorac, dvorac cara Josipa II., odaje carice Marije Terezije, Terezijanum, jezuitski samostan... Odabir mjesta radnje vrši ulogu u prikazivanju događaja. Radnja se ne prikazuje istovremeno na više mjesta, ali mjesto njena odvijanja se mijenja iz epizode u epizodu. Radnja se odvija na poznatim povijesnim lokacijama u Europi općenito govoreći, ali i u Hrvatskoj, odnosno u Zagrebu. Upravo činjenica da se većina događaja odvija u Zagrebu i Beču otkriva nam spisateljičinu intenciju buđenja društvene svijesti. Glavni se likovi, koji su rodom iz Hrvatske, na carskom dvoru u Beču gdje su stjecajem okolnosti prisiljeni živjeti, bore za vlastiti te opstanak svoje ljubavi. Spisateljica pomoću njihove priče preslikava život vlastitoga vijeka u kojemu se Hrvatska bori za odcjepljenje od tuđinskog utjecaja, odnosno tuđinske vlasti. Smještajući radnju na znamenite lokacije u Hrvatskoj, a naročito u Zagrebu ona otkriva i ističe svoju zavičajnost i patriotski žar. Prikazujući misteriozna zbivanja u podzemnim hodnicima starog Griča otkriva oslonjenost na nacionalnu mitologiju. Spisateljica ovim postupkom u čitatelja pobuđuje interes za slične lokacije u svojoj domovini, dakle u Hrvatskoj te samim time potiče čitatelje na istraživanje, na otkrivanje sljedećih događaja kako bismo saznali što više o daljnjem razvoju radnje. Ona vješto smješta radnju na lokacije čiji povijesni značaj otkriva samom radnjom. Isprepličući ova dva efekta u čitatelja se spontano budi domoljublje: "...Paralelno sa razvojem svijesti o nacionalnoj pripadnosti i rađanjem interesa za povijest..., raste interes za povijesne teme i istovremeno se uočava mogućnost formiranja društvene svijesti suvremenika izborom ovih tema. Poučiti i zabaviti namjeravala je i Zagorka pišući Gričku vješticu, a moramo istaći da je u oba ova imperativa unijela toliko spisateljskog žara da je, u okvirima one vrste književnosti kojoj po svim osobinama pripada, u tome zaista i uspijevala..."

Vrsta djela
"Grička vještica" je roman. Po temi to je ljubavni roman s elementima pustolovnog, kriminalističkog, akcijskog, povijesnog. Djelo je nastalo u razdoblju moderne, no ono nije reprezentativan primjer toga razdoblja. U djelu se susrećemo sa mnogim romantičarskim motivima kao što su npr.: mistika, tajanstvenost, neobjašnjiva ubojstva, lik kontese Nere koji je tipičan romantičarski lik (ona je zbog svojih stavova u sukobu s društvom u kojem živi), spisateljičino unošenje narodne usmene predaje u radnju. Također se ističe utjecaj hrvatskog narodnog preporoda na Zagorkino stvaralaštvo. On se očituje u pomalo antiaustrijskoj orijentaciji jer Zagorka pišući o borbi glavnih junaka za svoju sreću na bečkom dvoru, u biti želi upozoriti na provođenje mađarizacije u njeno doba. Ona sugestivno, ali ipak neizravno ističe, da glavne junake u tuđini sustižu nedaće jedna za drugom, te nam govori o spisateljičinom mišljenju kako Hrvatsku sustižu nevolje pod tuđom vlašću.
Likovi se upuštaju u vratolomne pustolovine kako bi spasili svoje ideale, obranili svoje stavove ili razotkrili zločince. Razna ubojstva kao npr. u Tajni Krvavog mosta, kojim ubojica nagoviješta ubojstva još osmorice plemića daju kriminalističku notu romanu. Povijesni događaji koji su ukomponirani u djelo kao dio prepreka koje glavni junaci moraju prebroditi da bi ostvarili svoju sreću u romanu vrše ulogu Zagorkine namjere da hrvatske čitaoce zainteresira za hrvatsku povijest. Razni podzemni hodnici, tajni prolazi u zidovima palača, dvoraca (npr.: u Trakošćanu, Mokricama), zatvaranja u podrume, daju romanu ugođaj tajanstvenosti i mističnosti. Akcija se prikazuje uglavnom pomoću prepričavanja, jedna od rijetko opisanih je Sinišino prerušavanje u vraga. U romanu se pomoću dijaloga "... postiže maksimalna podudarnost vremena pripovijedanja i vremena opisanog zbivanja, na taj se način gotovo sva prikazivanja i prikazuju, što može zvučati čudno, jer se radi o vrsti romana u kojoj je akcija dominatni element sadržaja..."

Jezik i stil
Romani objedinjeni pod zajedničkim naslovom Grička vještica pisani su kao romani u nastavcima što govori o gomilanju kratkih epizoda koje se prekidaju na najzanimljivijem mjestu. Funkciju formiranja zapleta ima prerušavanje. Stanka se prerušava u muškarca: "... Presvlačenje sirotice Stanke u muškarca postaje osnova mnogim zapletima i razlog uvođenju mnogih poznatih motiva: muškarac se nalazi između dvije žene..., pa iz toga proizlaze mnoge komplikacije, ova će Stankina vještina biti povod mnogim tajanstvenim događajima, a poslužit će i povezivanju ovog prvog dijela Gričke vještice sa drugim dijelom. Ovakva su rješenja tipična za mnoge vješto konstruirane epizode u Gričkoj vještici. "7, Siniša u krvnika, vraga i pruskog vojnika, Nera u sluškinju, Josip II. u građanina, grofica Čikulini u seljakinju, Giulija u barunicu Lehotsku, opaticu Beatu, barun Makar u lopova... Napetost je postignuta prekidanjem mnogobrojnih epizoda u najnapetijem trenutku, a osim toga i specifičnom Zagorkinom tehnikom „preskakivanja" događaja koji se naknadno razriješe. Prisutna su razna romantičarska obilježja kao npr.: zagonetna ubojstva, tajni prolazi u zidovima ili u podzemlju, špilje, motivi podruma napuštenih kuća i opisi tajanstvenih samostana preuzeti iz gotskih romana. Ljubavni zapleti preuzeti su iz sentimentalnih romana, a drumski razbojnici iz pustolovnih. Fabula je razgranata i opsežna, svi sporedni događaji su važni za razvoj glavne radnje. Radnja se odvija pomoću dijaloga. Nema spisateljičinih prepričavanja, a da sadržaj ne pripovijeda jedan od likova. Spisateljica nije nepristran pripovjedač: ona se priklanja pozitivnim likovima, iako negativne ne osuđuje, ali ih u djelu uvijek primjereno kažnjava zbog njihovih činova. Roman je napisan u on – obliku, što znači da je spisateljica sveznajući pripovjedač. Roman je napisan jednostavnim, pripovjednim jezikom uz uporabu germanizama, talijanizama, latinizama. Jednostavno, sažeto, jasno i konkretno prikazivanje događaja obilježja su spisateljičinog novinarskog stila.

Tematske odrednice "Gričke vještice"
"...Da bi izrazila svoje ideje koje su imale osuditi svaku svijest koja nekritički prihvaća predrasude i zastarjele društvene norme, Zagorka bira temu koja najbolje udovoljava i njenim pripovjedačkim sposobnostima. Progoni vještica, kao tema iz i ne tako davne prošlosti, vješto su iskorišteni za nizanje stravičnih, tajanstvenih i pustolovnih scena... "8 Tema ovog romana mogla bi se odrediti kao ljubavno – povijesna. Uz ljubavne priče glavnih likova Tajne Krvavog mosta: Stanke i Meška, te glavnih likova iz romana: Kontesa Nera, Malleus Maleficarum, Suparnica Marije Terezije I i II, Dvorska kamarila, te Buntovnik na prijestolju: Nere i Siniše, pratimo još nekoliko ljubavnih priča sporednih likova. Ove ljubavne priče – kako glavnih, tako i sporednih likova isprepletene su sa znamenitim povijesnim zbivanjima onoga doba, npr: ukidanje progona vještica, reforme Marije Terezije i Josipa II., rat Habsburške monarhije s Turcima, djelovanje Trenkovaca, caričina politika koju je vodila udajući i ženeći svoju djecu s djecom europskih vladara stvarajući tako saveze radi očuvanja mira u Europi, retrospekcije pojedinih likova: bitka s Turcima kod Siska, urota zrinsko – frankopanska, rat Marije Terezije s Fridrihom II. ... Budući da je kroz cijeli ciklus romana prisutan motiv vještica, a naročito u romanima: Kontesa Nera i Malleus maleficarum osim ljubavno – povijesne teme, prisutna je i tema progona i spaljivanja vještica kojom Zagorka potiče žene svoga doba (koje su bile diskriminirane), na svojevrstan revolt. U romanu Malleus maleficarum čiji naslov znači malj protiv vještica, koji je ujedno i naslov zloglasne knjige s kraja petnaestog stoljeća autora Henrika Institorisa i Jakoba Sprengera, Zagorka pomoću priče glavne junakinje Nere koja se bori za ukidanje spaljivanja žena pod optužbom da su vještice, dočarava svoju borbu koju je vodila kako bi je muškarci prihvatili kao ženu – novinara.

Karakterizacija likova
Likovi su plošno atribuirani i polarizirani. Imaju unaprijed zadane karakterne osobine: ili su dobri ili zli. Spisateljica ovom tehnikom, koja se još naziva i crno – bijela tehnika, radnju u biti svodi na stalnu borbu antagonističkih parova, bez psiholoških nijansi: "...Crno – bijela tehnika proteže se i na formiranje zapleta. Crni likovi su pokretači radnje, oni su organizatori spletki, a razlozi za ovakvu djelatnost raznoliko su motivirani, bilo glupošću, neukošću, gramzivošću ili sujetom, ali uvijek neobrazloženom osobinom lika. Bijeli se likovi nalaze u stalnom aktivnom stanju izmicanja pogibeljima koje im sa svih strana prijete. "9 Česta je uporaba dualizma ličnosti, npr.: jezuit Anzelmo, koji je jedan od intriganata Tajne Krvavog mosta, se u kasnijim nastavcima pojavljuje kao jezuit Grande. Osim dualizma, susrećemo se i sa višestrukim ličnostima kao npr.: Giulija – žena baruna Makara, koja se Anzelmu predstavlja kao opatica Beata, a visokom plemstvu kao udovica Katarina Lehotska. Osobine likova se ne mijenjaju. Likovi prolaze kroz mnoga iskušenja, ali i u raznim situacijama ostaju onakvi kakvi su predstavljeni prvi put – ili dobri ili zli: "... Svako detaljno psihološko karakteriziranje likova zaustavilo bi gomilanje epizoda i smjenjivanje događaja. "10 Dakle, da je spisateljica iznosila psihološka obilježja pojedinih karaktera, radnja bi izgubila na dinamičnosti, gomilanje epizoda prekinutih u najnapetijem trenutku koje vrši zadaću održavanja napetosti, bi rezultiralo padom napetosti i indirektnim udaljavanjem od trenutne radnje. Spisateljica koristi širok spektar likova koje pronalazi u svim slojevima. Ona u radnju uvodi seljake, odnosno kmetove, purgere, plemstvo, aristokrate pa čak i likove iz carske obitelji. Likovi su iz različitih zemalja uglavnom iz Zagreba i Beča, pri čemu autorica na neizravan način sugerira svoju naklonost prema likovima iz Hrvatske. Oni se u Beču bore za svoj opstanak, ne uživaju ni u kom pogledu, u tuđini ih snalaze same nevolje kojima su uzrok uglavnom tuđinci. Viši slojevi (odnosi se na plemstvo, aristokrate) iskorištavaju niže slojeve. Oni iskorištavaju neukost običnog puka potičući ih da vjeruju u razne besmislice služeći se svojom vlašću kako bi ih uvjerili u to. Najbolji primjer za ovu činjenicu jest onaj, koji govori kako su odvjetnik Dvojković i gradski notar Sale poticali vjerovanje puka u vještice radi svoje koristi. Naime, oni su noću pljačkali prerušeni u vještice i ostavljali metle na mjestu zločina, a danju okrivljali vještice kao glavne krivce za pljačke, ali i ostale nedaće koje su snalazile narod (poplave, tuče). Plemići su osnovali tajno društvo "Lucifera" koje je imalo sjedište u Dvojkovićevoj kući te u Samoboru. Luciferi su noću orgijali i opijali se s mladim seljankama koje su zbog svog neznanja bile uvjerene da su u paklu: "... luciferani koji nesmetano orgijaju u paklenski dekoriranim dvorcima, niži članovi ovog udruženja, maskirani pljačkaju, a ako vještice osuđene žene mogu sucima opisati kakav je bio njihov ugovor s vragom, jer su na ovakvim orgijama bile njihove miljenice. Dvostruki se moral plemstva oslikava u atmosferi erotsko – demonskih zbivanja. Međutim, autoričin osuđujući stav spriječava razvoj ove vizije u čitaočevoj mašti... "11 Većina likova su poznate ili manje poznate ličnosti. U njihovim pričama nalazimo sličnosti sa podacima iz njihova stvarnog života. Kako je spisateljica uvijek prije pisanja proučavala arhive i istraživala pojedinosti iz života svojih budućih junaka, mnoge priče iznesene u romanu imaju istinitu podlogu. Glavni likovi su: Stanka, Jurica Meško, Nera Keglevicz, Siniša Vojkffy. Sporednih likova ima jako puno. Navest ću one koje smatram da su važniji za razvoj radnje: Anzelmo, Giulija, barun Makar, Ružica Vojnović, Klement, Franjo Patačić, Pavao Drašković, Đuro Ottenfels, Elvira, barun Kukmica, Suzana Ratkay, Petar, Adam i Ivka Oršić, Tito i Sanda Krajačić, grof Čikulini, grofica Auersperg, grof Vokffy, Ivo Skerlecz, Terka Nadaždi, Ženka Drašković, Mikica Smernjak, gumbar Adam, Filip, Jelica i Margareta Kušenka, krvnik Puncer, Van Swieten, "svetac" Rafael, Kaunitz, Bathyany, grofica Fuchs, princeze: Amalija, Elizabeta, Marija Antoaneta, prinčevi: Karlo i Josip II., carica Marija Terezija, car Franjo Josip, Mimi, kovač Woolf, Lasi, Davila, Marica, jezuiti: Pelegrini, Euzebije, Khevenhiller, grof Rivera, Taruka, Natalija Jagušinska....

Jurica Meško
Meško se pojavljuje kao pustopašan mladić koji trati vrijeme opijajući se s plemićima u jezuitskom samostanu, te brojnim plemićkim palačama. Pijanke započinju za vrijeme svečanih ručkova, nastavljaju se cijelo popodne, večer i noć a ponekad i jutro. Zahvaljujući svojoj mladosti, Meško uspijeva ostati pribran. Ponekad vara u ispijanju vina prolijevajući ga ispod stola: "... Gospoda nastoje stati na noge, ali im to ne uspijeva. Gvardijan se pokuša uprijeti o stol i podići trbuh, ali uzalud. Jedino Meško ustade. Mlad, čvrst, gibak, u licu mu simpatična odlučnost i inteligencija... "12 Meško nema ni oca ni majke, oboje su umrli i ostavili mu poveliko nasljedstvo zahvaljujući kojemu on ne mora ništa raditi. Budući da su svi plemići zabrinuti zbog neobičnog ubojstva grofa Mernaya za čije je truplo bio priboden pergament s porukom da je prvi od devetorice te zbog pojavljivanja plavog svjetla u davno napuštenoj kući baruna Makara, Meško kreće u istraživanje. Na to ga potiče naglo putovanje baruna Makara. Meško je slijedio Makara, koji nije otputovao već je u mrkloj noći otišao u svoju napuštenu kuću. U podrumu kuće Makar je nestao, a Meško je čuo razgovor četvorice nepoznatih muškaraca. Meško je uspio pobjeći iz kuće, a idućeg dana ga je u svoju kuću pozvala barunica Katarina Lehotska, kako bi ga upoznala sa svojim "nećakom poručnikom Stankom": "... Predvečer se stade pripremati za odlazak k barunici. U sedam sati bio je već posve odjeven. Pogledao se u ogledalu. Stasit, pristao, visok, vitak, širokih leđa, otmjenog držanja, čvrst momak. Nije nosio vlasulju, nego je gustu, tamnu kosu češljao nauznak, tamne oči bile su duboke i pronicave, a ispod malih crnih brkova smiješila se nekom ironijom izbočena rumena usta. Svečano odijelo dobro mu je pristajalo. Nije bio tašt, ali je osjetio zadovoljstvo što dobro izgleda... "13 Barunica ga je upoznala sa svojim nećakom s kojim se ubrzo sprijateljio. Za baruničina izbivanja iz kuće Meško je svake večeri posjećivao svoga novog prijatelja. U kući barunice Lehotske, Meško je ranjen te je morao ostati nekoliko dana kod nje. Barunica ga je njegovala i osvajala a on se svakim danom sve više zagledavao u nju. No ipak je i dalje prijateljevao sa Stankom koji ga je svojim utjecajem odvraćao od pustopašnog života: "... dosad sam mislio da je novac, dobro jelo, kapljica, zdravlje i žena ono što mi treba za život, a sada vidim da mi je potrebna također dobra i poštena duša kakva je tvoja! "14 Meško je jedne večeri organizirao zabavu nakon koje je barunici Lehotskoj izjavio svoju ljubav. Ona se pričinjavala pravednom i poštenom te mu je rekla kako mu ne želi biti ljubavnica. Meško je bio potišten i osjećao se poraženim i osramoćenim. No, barunica je iste večeri prihvatila njegovu ispriku te se s njime potajno zaručila. Zbog nereda u Zagrebu, velikaši su se na kratko vrijeme preselili u Zagorje gdje su vrijeme kratili lovom. Jedne večeri, poručnik Stanko se pokušao utopiti u jezeru. Kada su ga izvukli iz vode, Meško ga je odnio u sobu i ispitivao zašto se htio lišiti života. Sam je iz razgovora donio zaključak da je Stanko zaljubljen u svoju tetku. Zbog ove spoznaje, odlučio je odgoditi svoje zaruke s Lehotskom pod izgovorom da ona ne može tako rano skinuti crninu jer je bila udovica: "... on je bio spreman odmah oglasiti zaruke, ali ga je od toga odvraćalo blijedo lice prijatelja Stanka... Nije se mogao odlučiti da Stanku nanese bol, a ipak ga je mučila ljubomora, jer se barunica ponašala tako kao da mu i nije zaručnica. "15 Lehotska je na dva dana otpravila Meška u Zagreb rekavši mu kako joj je dojavljeno da joj je dvorac oštećen u požaru. Kad se vratio, Stanko je iznenada nestao iz dvorca što mu se učinilo sumnjivim. Bio je uvjeren da on ne bi otputovao, a da mu se barem pismom ne javi. Dok je spavao, u sobu mu je ušla nepoznata žena i ostavila na stolu katarinčice. Bio je to Stanko tj. Stanka. Poljubila ga je u čelo što ga je jako uznemirilo. Idućeg dana Ciganka mu je u lovu gatala: "... Ljudi vas neće lako prevariti ali vas vara draga s jednim prijateljem. Sreća će vam biti kratka, a bol duga... Vas ljubi žena koju ne poznajete... "16 Meška se Cigankino gatanje neugodno kosnulo. Meško je pao u ruke razbojnicima, no uspio im je pobjeći. Pri povratku u dvorac, zatekao je grofa Pavla Draškovića (vlasnika dvorca u kojemu je privremeno obitavao), na sastanku s nekom damom. Mislio je da je to Lehotska, no kada ju je optužio za prijevaru ona ga je razuvjerila. Vrativši se u Zagreb pronašao je Stanka. Ponovno je počeo sumnjati u baruničinu vjernost. Grof Patačić je u Varaždinu organizirao zabavu na kojoj su se našli Meško i Stanko. Te večeri je Varaždin buknuo plamenom i Meško je spasivši Stanka od požara otkrio da je on zapravo žena: "...To dakle, nije više moj prijatelj Stanko!... To je netko drugi, tko je uz njega živio varkom... Gdje je barunica? Zašto se nisam sjetio nje?... Što se to događa sa mnom? Zašto mi je ovaj mladić bio toliko drag da sam se brinuo samo za njega, a ne za nju. "17 Cijelu je noć razmišljao o Stanku. U mislima se vraćao u prošlost i povezivao djeliće. Naročito ga je mučila spoznaja da ga je varala njegova lijepa zaručnica: "... Zašto je Katarina sve to učinila? Kako se mogla vješto pretvarati? "18 Meško nije Stanki otkrio da zna njezinu tajnu. Idućeg dana pošao je u potragu za barunicom, ulovio ju je u laži. Po povratku u Zagreb, Meško se promijenio. Počeo se zanimati za svoja imanja i rjeđe je posjećivao svoju zaručnicu: "... Stanka je primjetila da njegove oči nisu više onako mirne kao nekada, lice mu nije više bilo onako zdrave svijetle boje. Samo otmjeni stas odavao je nekadašnju ponositu odvažnost i snagu. "19 Jedne večeri Stanko mu je zahvalio na gostoprimstvu te izjavio da namjerava otići u Zagorje. Meško ga je odvraćao i u jednom trenutku provalili su iz njega svi zatomljavani osjećaji: "... Njihovi su se pogledi sastali... Meško protrne. Ruke kojima je još uvijek držao Stankinu glavu zadršću... Utonuvši u Stankin pogled Meško zaboravi na sve oko sebe, privuče tu glavu što ju je držao u rukama na grudi i poljubi je. "20 Nakon nekoliko trenutaka sabrao se i izjavio joj ljubav: "... Kako te ljubim, anđele moj mali! Da znaš kako si mi neizmjerno drag! Znaš li kako dugo u sebi nosim taj osjećaj? "21 Meško Katarinu nikada nije volio. On je uvijek u njoj vidio samo lijepu ženu koja mu je otimala zdrav razum. No njegovi osjećaji prema Stanki bili su dublji i čvršći. Mešku je Ružica, Stankina prijateljica ispripovijedala cijelu istinu o Stanki. Barunica mu se zgadila sa svom ljepotom i sa svim čarima. Raskinuo je zaruke s njom, no ona je otela Stanku. Meško je bio strašno nesretan zbog Stankina nestanka. Spletom okolnosti, dospio je u Gričke katakombe, a iz njih u samostan klarisa u kojemu je doznao gdje se nalazi Stanka. Pronašao ju je polumrtvu u tamnici zahvaljujući fratru Anzelmu koji mu je ispičao o svojoj vezi sa sestrom Beatom. Mešku je sada sve bilo jasno. Uspio je raskrinkati barunicu Lehotsku. Ona je bila Beata koja je pomutila Anzelmov razum, Giulija koja se morala udati za baruna Makara i iz Italije doći živjeti u Hrvatsku, ona je bila Katarina Lehotska za kojom su ludovali svi muškarci s Griča. "... U kući Jurice Meška na Griču bila je prava strka... Sobarice su pripremale vjenčanu haljinu za nevjestu... kad su pripreme završene stigao je na svojem vrancu Meško. Dočekala ga je zaručnica, svježa, rumena obraza, čvrsta i jaka... Na Markovu trgu okupio se cijeli grad. Građani su pozdravili mladence.

Stanka
Stanka je živjela u službi kod neke plemkinje jer nije imala ni oca ni majku. Plemkinja je bila vrlo pobožna pa ju je slala svaki tjedan k fratrima na ispovijed. Gvardijan fratara je želio da mu postane ljubavnica što je ona odbila. Zato ju je zatvorio u samostansku tamnicu odakle ju oslobađa fratar Anzelmo koji se spletom okolnosti isto tamo zatekao. On je odvodi u službu svojoj ljubavnici, nadstojnici samostana klarisa Beati. Budući da nadstojnica vodi dvostruk život, ona ju iskorištava u drugu svrhu – Stanka postaje nećak barunice Lehotske. Lehotska je idući dan u svoju kuću pozvala grofa Meška te ga upoznala sa Stankom koja je sada bila poručnik Stanko: "... Mlad poručnik ljepuškastog blijedolikog lica, milih modrih očiju, vitkog stasa, u uniformi poljskog aristokrata. Haljetak mu dosiže do čizama, a složen je u nabore oko struka kako bi pokrio jače razvijene ženske oblike. Stupao je odvažno, držao se lijepo i otmjeno. "23 Stanka je bila sretna jer se izbavila iz tamnice, a još više od toga bila je zahvalna barunici na pomoći te se zato svim silama trudila uživiti u svoj novi život. Kako je barunica neko vrijeme morala živjeti i u samostanu, Stanka je ostajala sama u kući. Na baruničin zahtjev, pozivala je Meška na druženje i večeru. Jedne večeri, dok su sjedili na terasi, u vrtu se začuo pucanj. Meško je otrčao u vrt pogledati što se dogodilo a Stanka je počela drhtati. Neprestano je hodala po sobi gore – dolje i brinula se. Meško se vratio u sobu dovevši ranjenog slugu. Stanka i on ponovno su izašli na balkon gdje je hicem iz pištolja ranjen Meško. Meško je na liječnikov savjet, ostao ležati u kući barunice Lehotske koja se tjedan dana nakon ovog događaja vratila kući. U Stanki se tada probudila tuga i ljubomora. Barunica je preuzela svu brigu oko njege bolesnika, a Meško je sada više vremena provodio s Lehotskom. Konačno je sama sebi priznala da svim srcem ljubi Meška. No, Stanka nije klonula duhom jer se potpuno uživila u svoju ulogu. Iako je izgarala od ljubomore, i čak ponekad razmišljala kako će pobjeći, ostala je uz Meška zadovoljivši se njegovim prijateljstvom. Meško i Lehotska su se ubrzo nakon toga, potajno zaručili što je Stanku strašno pogodilo. Tada se sprijateljila sa Ružicom Vojnović. Za vrijeme boravka u Trakošćanu, Stanka je trpila strašnu ljubomoru. Stanka je Meška i Lehotsku morala svakodnevno gledati zagrljene, sretne i zaljubljene.To ju je razdiralo: "... Već nekoliko dana podnosila je paklene muke a da se oko nije smjelo orositi suzom... Na dugom putu do Trakošćana morala je gledati kako Meško udvara barunici... "24 Stanka je bila jako tužna pa je Mešku napisala oproštajno pismo u kojemu mu otkriva svoj pravi identitet i izjavljuje ljubav. Pismo je umetnula u knjigu koju je Meško običavao čitati svaku večer prije spavanja, ali pronašla ga je Lehotska. Stanka je otišla na jezero, sjela u čamac, udaljila se od obale i bacila u vodu. Ali, nije vidjela da ju sa obale promatra Ružica, koja je istog trena kada je Stanka skočila u vodu, počela dozivati pomoć. Stanku su spasili. Meško ju je ispitivao o razlogu zbog kojeg se odlučila utopiti, tj. oduzeti si život. Meško je sam donio zaključak da je to zbog njegovih tajnih zaruka s barunicom. Stanka nije proturiječila. Sprijateljila se s Pavlom Draškovićem kojeg je ulovila u ljubavnom sastanku sa zakrinkanom damom. Iste večeri, u dvorcu se dogodila krađa i to upravo u onoj prostoriji gdje je Stanka vidjela Pavla sa nepoznatom damom. Da spasi sebe, Pavao je optužio Stanku za krađu. Lehotska ju je zaključala u sobu s namjerom da je otruje. No, Stanka je uspjela pobjeći iz sobe tajnim prolazom koji joj je otkrila Ružica. Stanka je tajnim prolazom noću posjetila Meška i poljubila ga. Ružica joj je pomagala da opstane i da se bori za svoju ljubav. Nakon povratka velikaša u Zagreb, ona je šetala svaku večer pod Meškovim prozorima. Meško ju je jedne večeri dočekao i odveo u kuću. Ispričala mu je da nije kradljivica ona, nego da je to nepoznata Pavlova ljubavnica. Otišla je s njim u Varaždin i suočila se s bijesom barunice Lehotske. Nakon požara probudila se u Meškovoj kući. On ju je spasio. Po povratku u Zagreb živjela je kod njega. Meško se promijenio, no i dalje ju nije puštao iz kuće: "...Stanka odvrati pogled s prozora i primjeti da je Meško promatra. Prvi put osjetila je u svom muškom odjelu stid. Spustila se na divan iza stola pokrivenog svilenim stolnjakom da sakrije noge. Nikad još nije osjetila takvu zbunjenost pred Meškom... Taj nijemi događaj uzbudio je i nju i njega. "25 Te večeri je Stanka izjavila da će otići u Zagorje. Mislila je da je Meško nesretan zbog Lehotske. Meško ju je nagovarao da ostane, te ju poljubio izjavivši joj ljubav. Stanka je bila zbunjena, ali sretna: "...Stanka osjeti umor, spusti se na divan i zakopa lice u svilene jastuke. Još je osjećala njegov poljubac, još je uvijek čula njegov glas i riječi kojima joj je uzburkao dušu. Bilo joj je kao da je trese groznica.”26 Stankinu priču Mešku je ispripovijedala Ružica. Stanku je Lehotska uz Anzelmovu pomoć zatvorila u samostansku tamnicu gdje je jednom već bila zatočena. Baruničin bijes, ljubomora i želja za osvetom koje je osjećala prema Stanki, povećali su se nakon što je Meško razvrgnuo zaruke. Iz tamnice spasio ju je Meško. Bila je u nesvjesti nekoliko dana. Cijelo to vrijeme, Meško ju je njegovao. Kad se oporavila vjenčali su se.

Giulija
Giulija je bila mlada Talijanka. Živjela je u Veneciji, prodavala je cvijeće i živjela skromnim životom sa zaručnikom Bepom. Jedne večeri čekala je na obali Bepa, koji je zakasnio na sastanak. Tik do nje, zaustavila se prekrasna gondola. Njen vlasnik je započeo razgovor s njom te se ponudio da će je odvesti k njenom zaručniku. Zavedena lijepim riječima, prihvatila je ponudu nepoznatog kavalira. On ju je na prijevaru odvezao u svoju palaču, opio ju i obeščastio. Idućeg jutra, Giulija se htjela baciti u more. Spriječio ju je sluga nepoznatog kavalira. U taj isti tren u sobu su unišli njen brat, zaručnik te dvojica njihovih prijatelja. Prisilili su ju da se uda za čovjeka koji ju je prošle noći tako nemilosrdno prevario i iskoristio, za baruna Makara. Morala je s njime otputovati u njegov rodni zavičaj – u Hrvatsku. Giulija je mrzila svog muža i varala ga je. Zbog brojnih prijevara Makar ju je, uz pomoć devetorice prijatelja, prisilio da ode u samostan. Nakon petnaest godina, Giulija se vratila u Zagreb, kao opatica Beata i započela osvetu devetorici plemića zbog kojih se morala odreći svjetovnog života. Uz pomoć svog novog ljubavnika Anzelma ubila je grofa Mernaya, ostavivši poruku ostaloj osmorici plemića da će i oni doći na red. Anzelma je varala s drugima jer je uz prijateljičinu pomoć izbivala iz samostana te se za to vrijeme pojavljivala u plemskim krugovima kao mlada udovica - kao barunica Katarina Lehotska. Osvajala je srca starijih plemića a posebno je nastojala osvojiti mladog grofa Juricu Meška. Njegov pokojni otac bio je jedan od devetorice kojima se namjeravala osvetiti, stoga joj je poseban užitak predstavljalo osvajanje mladog i naočitog grofa Meška. Ljudi su joj zamjerali što je sama živjela i pozivala ljude na zabave u svojoj kući jer to nije dolikovalo jednoj mladoj plemkinji. Zato joj je i Stanka, djevojka koju joj je doveo Anzelmo s molbom da ju uzme pod svoju zaštitu, dobro došla kako bi se ogradila pred vanjskim svijetom. Sada više nije bila sama, uz nju je bio njen mladi nećak: poručnik Stanko. Čim je preobukla Stanku u Stanka, pozvala je Meška u svoju kuću kako bi ih upoznala. No, to će biti za nju koban trenutak jer će se mladi poručnik, odnosno Stanka uskoro zaljubiti u grofa Meška. "... Meško je zadivljeno promatrao otmjenu ljepoticu u svilenoj haljini svijetloljubičaste boje. Barunica Lehotska bila je visoka i vitka, ovalnog lica, čiste puti, blistave, baršunaste. Dva velika plamena oka sjala su tajanstvenim sjajem, dok su se crvene uske usnice smiješile zamamnim smiješkom kakvim se nije smiješila ni jedna žena u cijelome gradu. "27 Barunica je Stanki ovako objasnila razlog njenog preodijevanja: "... Gospoda me obasiplju udvaranjem, a bude li mi koji odviše udvarao, ti ćeš me spasiti. U tvojoj pratnji moći ću u društvo. Volim zabavu, a gospođe su me počele prezirati što sam zalazila u društvo sama..."28 Barunica je pozivala Meška u svoj dom pod izgovorom da on bolje upozna njenog nećaka. Kako je ona bila i sestra Beata, morala je na tjedan dana napustiti kuću i živjeti u samostanu. Za to vrijeme, Meško je ranjen u njenoj kući, te ga je tamo njegovala Stanka. Barunica se vratila kući i iskoristila priliku što Meško leži u njenoj kući ote ga osvajala svakim trenom: "... Dok je Meško još boravio u baruničinoj kući, Katarina Lehotska je odlazila na spavanje grofici Margareti Bućan. Na ručak je dolazila kući i cijelo popodne osvajala Meška. "29 Meško joj je jedne večeri u vrtu izjavio ljubav, no ona mu je rekla da nipošto ne želi postati njegova ljubavnica. Iste večeri dopustila mu je da joj se ispriča, čak i da je poljubi. Te večeri, Giulija se kao barunica Lehotska zaručila s Meškom. Nakon zaruka, Stankino se ponašanje promijenilo. Barunica je to primijetila i shvatila je da je Stanka zaljubljena u njenog zaručnika. To joj je Stanka i potvrdila pokušavši izvršiti samoubojstvo. Barunica je Stanku grdila, ali je Meško odgodio njihove zaruke i to ju je počelo ozbiljno smetati. Lehotska je bila ljubavnica Pavla Draškovića od kojega je izmamljivala novac. Nakon što je Stanka optužena da je kradljivica, ona je društvu izjavila kako je to stara bolest njenog nećaka te odlučila da će Stanku otrovati kako bi je što jednostavnije uklonila s puta. Kad je Stanka nestala iz sobe, snašla se tako što je Mešku rekla da je Stanko otputovao u rodni kraj. I dalje je vrebala Meška te ga uspješno obmanula nakon što ju je optužio za nevjeru. Zavela je suca. Bila je ljuta na Stanku kada se ova pojavila u Varaždinu, no nije ju mogla otpraviti jer nije našla valjan razlog za to. Za vrijeme požara u Varaždinu, sklonila se k Pavlu. Uspjela se opravdati pred Meškom, rekavši mu kako ga je cijelu noć tražila. On joj nije povjerovao. U Zagrebu ga je pozvala k sebi: „...Jurica, nešto ti važno moram reći. Kad svi odu vrati se k meni..."30 Meško je rekao da to nije pristojno te da ju ne želi dovesti na zao glas. Ona mu je gurnula ključeve u ruke i rekla mu da ga očekuje. Ovim postupkom htjela je poslijednjim pokušajem zavesti Meška. No njegovo srce više nije pripadalo njoj: "... Mala svjetiljka sa stropa tajanstveno je osvjetljivala divan na kojemu je u bijeloj lakoj haljini ležala barunica Katarina. Lijepa bujna kosa padala je po svilenim jastucima... "31 Te večeri, Meško je raskinuo zaruke s njom. Nije ga uspjela očarati i zavesti čak ni svojim tijelom. To ju je osobito razbijesnilo. Pod Krvavim mostom ponovno je pronađen mrtvac... Lehotska se pojavila u samostanu. Beata se prepirala s Anzelmom koji je bio ljubomoran. Meško, koji se spletom okolnosti našao u samostanu, prepoznao je barunicu Lehotsku u odori Beate. Na večeri koju je pripremila barunica Lehotska u svojoj palači, Meško je raskrinkao Giuliju. Otkrio je plemićima da je ona žena baruna Makara, a Anzelmu da njegova Beata nije ona za koju se predstavlja. Anzelmo ju je isprva branio: "...Beata je čista..., ona je dobra i pobožna, ali je nečisti posegnuo za njezinom dušom... Zato je dovedoh iz Milana i postavih je za nadstojnicu samostana sv. Klare. Ondje joj se jedne noći u snu prikazao sv. Francisko i rekao joj: devet velikaša pokušat će te oteti svetim zidinama samostana, no Anzelmo je tvoj spas. "32 Makar je pitao svoju ženu, ne zgraža li se sama nad sobom. Ona mu je rekla da je uživala u osveti te da joj ona pruža neizrecivu slast. Beatu, Katarinu Lehotsku, odnosno Giuliju, ubio je jedan od njenih mnogobrojnih ljubavnika – Anzelmo. "...Pronašli su je mrtvu. Srce joj je bilo probodeno venecijanskom iglom..."33

Anzelmo Giovanni
Anzelmo je bio fratar u jezuitskom samostanu, nemoralna osoba, proračunata, ali vrele ćudi. Nije volio gvardijana jer je ovaj bio zaljubljen u njegovu ljubavnicu, nadstojnicu u samostanu klarisa - Beatu. Anzelmo se s Beatom nalazio potajice u tajnom prolazu između samostana klarisa i jezuita. Jednoga dana se posvađao s gvardijanom koji ga je nakon svađe na prijevaru namamio u samostansku tamnicu te ga u njoj zatočio. U tamnici je u to vrijeme bila zatočena djevojka – Stanka, koja nije htjela biti gvardijanova ljubavnica te ju je on zbog toga zatvorio da umre ili pristane. Anzelmo i Stanka su uspjeli pobjeći iz tamnice tajnim prolazom. Stanku je Anzelmo povjerio Beati, a on je po povratku u samostan dao ubiti gvardijana. Beatu je Anzelmo upoznao u milanskom samostanu odakle ju je doveo u Zagreb smjestivši je na položaj nadstojnice u samostanu klarisa. On ju je volio i držao ju sveticom, bio je jako ljubomoran, njegova je ljubav prelazila u opsesiju te je zbog nje počinio mnoga zlodjela. Kad mu je Meško otkrio da ona nije ona osoba za koju se izdaje, u afektu bijesa ju je pokušao ugušiti pred nekolicinom svjedoka: "...Ti si Lehotska? Ti si me varala, ti si mi lagala! Zbog tebe sam toliko trpio, zbog tebe dadoh ubiti gvardijana Antonija, zbog tebe sam ubio četvoricu velikaša... Beata, to mi moraš platiti, prokletnice!... "34 Plemići su ga u tome spriječili no samo na kratko jer je nakon nekoliko dana Beata pronađena ubijena ispod Krvavog mosta. Nakon nekoliko stotina stranica, lik Anzelma se pojavljuje kao otac Vicencije Grande, koji kao jedan od jezuita djeluje na dvoru Marije Terezije. Anzelmo sada postaje jedan od glavnih intriganata u romanu. Kako je carica veoma cijenila jezuite, oni su na njenom dvoru uživali njeno potpuno povjerenje. A to znači da je red jezuita u kraljevstvu imao neograničenu moć i slobodu: "... U kapelici kleči carica. Na stepenicama oltara otac Grande. Po njegovoj crnoj kosi pada žućkasto svjetlo svijeća. Blijedo lijepo lice u crnoj halji nalik je na sliku sveca u crnom okviru... 35. Grande je na dvoru nastavio sa svojim zločinima te je i dalje imao ljubavnice, ali one mu nisu ništa značile. Kad je carica na dvor dovela Neru njegova nutrina se uzbuktala baš kao nekad dok je ludovao zbog Beate. On se odmah pobrinuo da mu ona bude što bliže: "... samo bih se usudio savjetovati da dušu mlade grofice povjerite strogoj pažnji dušobrižnika koji će joj pojačati snagu da svoju krepost očuva netaknutom... "36. To je značilo da će on biti njen ispovjednik. Grande se pokušavao približiti Neri na razne načine no kako je njena vjernost bila nepokolebljiva, to mu nije polazilo za rukom. Grande je pokušavao obratiti prestolonasljednika Josipa od njegovih prosvjetiteljskih misli, no Josip se čvrsto držao svojih uvjerenja. Zbog toga je Grande preuzeo odgoj silovitog princa Karla koji je slijepo slušao jezuite. Naime, Grande je htio da na prijestolju kraljicu naslijedi zaštitnik jezuita, kako bi oni mogli nastaviti potkradati državu i činiti zlodjela, no Karlo je preminuo zbog bolesti. Zato je Grande pokušao ubiti Josipa. Nije uspio. Nitko na dvoru nije znao ništa o Grandeovoj prošlosti, ali ga je grof Meško prepoznao kada je sa Stankom bio u posjeti Siniši i Neri. Njegov pravi identitet otkrio je Josipu. Kada je Josip odveo Neru sa dvora jer je bila optužena da je pruska uhoda, Grande ju je neumorno tražio. Pronašao ju je kad je ona otišla bez Josipova znanja iz njegova dvorca, u waldburškom dvorcu. Tada joj je priznao da je on njen noćni progonitelj s dvora koji ju je uhodio svaku večer sve do njenih odaja: "... Uživao sam mirno dok niste došli vi i povukli me za sobom. Vi ste me susretali hladno, a ja sam sve više divljao strašću šuljajući se za vama... kad sam sjeo nasuprot vama omamio me čar vaše ljepote. Dok ste bezazleno gledali u moje oči, ja sam kraj vas mirovao poput ledene pećine u čijoj nutrini plamti vrela lava... "37. Nera je pobjegla iz dvorca te je Grande ponovno ostao bez dragocjena mu plijena. Meško i Josip su u međuvremenu otkrili sve Grandeove zločine te su ga dočekali na dvoru s namjerom da ga prisile da prizna sve kraljici: "... Tražimo vas, Anselmo Giovanni! - odgovori Meško... Grande sjedi za pisaćim stolom. Njegovo lice ne pokazuje promjene. Crne oči upiru se u neobičnu frontu četvorice plemića s Meškom na čelu. Iza njih iskoči mu slika palače na Griču i barunice Lehotske... a on ponižen priznaje da je iz ljubomore ubio, da je pljačkao... "38. Grande se branio rekavši da kraljica neće povjerovati njihovim klevetama, no na koridoru koji je vodio u njenu kancelariju Grande je shvatio da je otkriven i da mu nema spasa: "...Grande drhće. Blijedim licem prolazi zelenilo. Oči mu gasnu, tijelo trepti, noge klecaju. Osjeća se kao u željeznoj mreži. Valja se u njoj kao živina. U smrtnoj borbi traži izlaz... Guši se... Mozak miruje... Samo još oči očajnom grozom životinje u posljednjem, smrtnom vrisku traže zaklonište. Kamo?... Tada zahvate svjetlo na otvorenom prozoru. Crna sjena odroni se niz drugi kat kao uvenuo list, otkinut u orkanu razbješnjele prirode... Na kamenom dvorištu leži crno klupko..."39.

Nera Keglevicz
Nera je bila mlada velikašica, unuka Suzane Ratkay. Njena baka ju je odgajala u izolaciji od društva. Naučila ju je da bude hrabra i odvažna, razborita i neustrašiva: "...zato sam te odgajala na čistoći zraka da ti bude duša i tijelo jako..., zato sam te naučila da se ne bojiš noću, da se ne plašiš ni živih ni mrtvih. Zato sam ti dala, umjesto društvenih propisa, slobodu da izoštriš svoj um, mjesto igračke uzde divljeg konja, mjesto lutke pištolj... "40 Ona se razlikuje od većine ženskih likova u romanu upravo po osobinama koje je odlikuju a koje više priliče kakvom muškarcu. Njena najistaknutija osobina je što ne trpi pasivno društvenu nepravdu, nego ju nastoji iskorijeniti. Osobito su je zanimale vještice te njihov progon. Nera nije vjerovala u postojanje vještica u onom smislu u kojem su ih ljudi prikazivali. Njoj se činilo apsurdnim da vještice mogu letjeti, provlačiti se kroz uho igle ili ključanicu. Zbog svoje skeptičnosti, često se upuštala u razne vratolomije kako bi ponašla dokaze za nemogućnost postojanja vještica. Jedan od njih joj je zapečatio sudbinu. Budući da su se u tornju kraj Kamenitih vrata mučile vještice, ona je noću često obilazila kulu ne bi li jednu od njih vidjela. Tako je jednom prilikom kod kule izgubila svoj crveni, svileni pojas koji je pronašao odvjetnik Dvojković. One večeri, kad ju je njena baka prvi puta uvela u društvo, zamjerila se predstavnicima vlasti ispitujući ih o vješticama,dovodeći ih u neugodan položaj. Od te večeri, oni su postali njeni neprijatelji. Unatoč tome, oni su se prema njoj ponašali veoma udvorno i ljubazno jer je bila unuka najbogatije i najcjenjenije velikašice u gradu – unuka Suzane Ratkay. Nera je svoju baku jako voljela jer joj je ona bila i otac i majka. Kako je Nera bila veoma lijepa, skoro su svi plemići – kako oženjeni tako i oni slobodni, za njom izgubili glavu. Jedan od njih je bio i stariji muškarac – grof Vojkffy koji je Neru neprestano opsjedao: "...Grof prihvati pohlepno malu bijelu ruku, kao gladna zvijer dobačenu mrvicu, i utisne na nju tako vruć, gotovo luđački cjelov, kao da će je ustima zdrobiti. Nera se trgne i s neki mčudnim strahom pogleda u grofa... "41 Grofica Ratkay je htjela svoju unuku udati za baruna Ivu Skerlecza. Nera ga nije voljela, u njemu je vidjela samo prijatelja. Jedne večeri Nera je izjahala s namjerom da kod sv. Žavera zatekne vještice. Naime, pripovijedalo se da na raskrižju kod Svetog Žavera, ispod raspela sataju vještice. Na raskrižju nije srela niti jednu vješticu, ali je zato upoznala Trenkovog pandura – Sinišu. Kako je bio mrak, ona je mislila da ju on želi napastovati ili okrasti pa ga je lako ranila u ruku. Na večeri kod Skerleczovih, gdje se Siniša prvi put predstavio društvu, Nera je prema njemu počela osjećati mržnju i bijes. Da ne mora plesati s njim, objavila je svoje zaruke sa Ivom Skerleczom. Ivo je zaruke raskinuo kad je Nera optužena da je vještica, on je bio među prvima koji su joj okrenuli leđa u nevolji. Neru su optužili da je vještica, između ostalog, i zato što je sakrila Jelicu Kušenku, koja je bila optužena da je vještica: "...niječući čin pokazuje je upravo krivom, a to se potvrđuje još i drugim nepobitnim dokazima kao što su: dobrovoljne i poslije mučenja potvrdne izjave drugih optuženica da je s njima drugovala..., što je nekakvom nadnaravnom moći stvarala tuču i druge zračne nepogode..., što je sklopila ogavni savez s vragom... "42 Svo plemstvo, koje joj se nekad klanjalo i ljubilo joj ruku u Crvenom dvorcu njene bake, sada joj je okrenulo leđa i prepustilo na milost i nemilost gradskim vlastima. Jedini koji su joj pokušali pomoći bili su grofovi Oršić - stari prijatelji njene bake, Remetinci – njeni vršnjaci koji su dijelili s njom prosvijetljene misli o nemogućnosti postojanja vještica te Siniša koji ju je volio od njihova prvoga susreta. Pokušaj mladih Remetinaca da izabave Neru nije uspio, kao ni onaj grofova Oršić. Iz ruku gradskog suca spasio ju je Siniša i odveo ju u dvorac njene bake u kojemu su stanovali trenkovci čija je zadaća bila u Zagrebu iskorijeniti vještice. U dvorcu je iz Nerine duše provalio bijes i mržnja koju je osjećala prema Siniši: "...Bila bih vam zahvalna da ste me radije pustili svjetini da me ubije ili Krajačiću da me spali na lomači... U djevojci se skupljao gnjev, mržnja i prezir prema kapetanu. Željela je da mu saspe u lice sve uvrede ovoga svijeta. "43 U dvorac su za Sinišina odsustva provalili razbojnici koji su razgovarali o tajnom društvu Lucifera te spominjali Sinišu kao jednog od njih. Nera je optužila Sinišu da ju je spasio zato da bi mu postala ljubavnicom. Nakon toga je Nera pobjegla iz dvorca, ispirala je lice i kosu korijenjem od kojeg joj je lice požutjelo, a kosa potamnila. Našla je službu kod grofice Auersperg kao služavka. Siniša ju je prepoznao u dvorcu. Ona je istraživala smrt svoje majke jer joj je baka ispripovijedala kako ju je neki plemić oteo i ubio. U dvorcu je čula razgovor između Siniše i grofice Auersperg u kojem je grofica ucijenila Sinišu zbog njegova grijeha iz mladosti kada je ubio neku plemkinju – ljubavnicu njegova oca. Nera je vjerovala da je upravo ta plemkinja bila njena majka. Optužila ga je, a on joj je zadao riječ da će svoju glavu predati sudu čim ona bude na sigurnom. Iz dvorca su morali pobjeći zbog ljubomorne Auerspergove, koja je bila uvjerena da je njena služavka Sinišu začarala. Sklonili su se u Samobor. Nera je vjerovala u Sinišinu zakletvu da će se predati sudu: "... Nera je prvi put u životu morala priznati da vjeruje njegovim riječima. Zašto, to nije mogla odgonetnuti. Još prije nekoliko sati bila je uvjerena da je taj mladić najveći zlotvor na svijetu, da je najgadniji podlac i hulja. Sada, najednom, vjeruje riječi koju joj je zadao. "44 Iz Samobora, Nera je sa Sinišom otišla u Zagreb i sklonila se kod Barice Cindek. Jedino što je Neri u trenutcima bijega i skrivanja davalo nadu, bilo je Sinišino obećanje da će se boriti protiv spaljivanja nedužnih žena i da će razotkriti Lucifere. Njih dvoje su u tim trenutcima postali saveznici. Zlom srećom, Nera je ponovno dospjela u toranj. Ispočetka sudac nijeu požutjeloj, ružnoj djevojci prepoznao kontesu Neru. Kako ona u zatočeništvu nije imala čima ispirati lice i kosu, njena ljepota se povratila: "...Pred nama je stajala djevojka bijela lica i svijetle pepljaste kose. Kad je s glave skinula rubac, pala joj je kosa duga i svijetla kakvu je imala samo jedna djevojka u našem gradu... "45 Spletke ljubomornih žena spriječile su sve pokušaje Nerinih bližnjih, onih malobrojnih koji su i sada bili uz nju, da ju spase. I ovaj put je jedini, kome je to pošlo za rukom, bio Siniša. Spasio ju je od mučenja, prerušivši se u krvnika, koji je želio iskušati svoje umijeće mučenja na "...toj poznatoj grofovskoj vještici..., o kojoj se pripovijedaju zločini o kakvima on..., nikad nije čuo. "46 Još dok je bila na slobodi, Nera je dobivala ljubavna pisam od neznanca. U tamnici je prepoznala neznačev rukopis u Sinišinom. Nera je shvatila da ju Siniša cijelo vrijeme spašava jer ju ljubi: "... Siniša, ja bih morala pred vama klečati i svojim suzama vaše zaustaviti... Ali odveć su mi drage i skupocjene... Siniša podigne glavu i pogleda je u lice. Preobraženo je osjećajem beskrajne odanosti. Njihovi pogledi se sretoše i stopiše u jedno. U dodiru njihovih zjenica zadršće ljubav što u taj čas ne osjeti ni čeznuća, ni želje – ljubav što se rodila u patnjama... "47 U međuvremenu je grof Franjo Čikulini, jedan od Remetinaca, žrtvovao svoj život kako bi u Beču isporučio kraljici pismo o krivoj optužbi velikašice Nere Keglevicz. Kraljica Marija Terezija naredila je da optuženu groficu dovedu u Beč. U Beču je Nera upoznala cara Josipa II. te je upravo zahvaljujući svojim razboritim riječima kojima je negirala postojanje vještica, stekla njegovu naklonost koja joj je donijela slobodu. Konačno su njene revolucionarne, prosvjetitljene misli došle do izražaja pred osobom čiji su stavovi bili oslobođeni srednjovjekovnog skolastičkog razmišljanja. Carica je Neru oslobodila optužbe, a Siniši odredila pet godina tamnovanja zbog ubojstva. Nera je Siniši na rastanku obećala da će ga čekati dok odsluži kaznu. Nastanila se kod Oršićevih u Slavetiću gdje je odolijevala raznim iskušenjima da prekrši zadano obećanje Siniši. "...Prošlo je mjesec dana... Markov je trg preplavio svijet. Radoznalo se tiska oko ulaza u crkvu... Sve gleda i gura se... Svatovi Gričke vještice! šapuću ljudi... Gle, to je ona!... Oko pepeljaste bujne kose spleo se mirtina vijenac. Oko skladnog tijela poput mreže leprša srebrom izvezena bijela koprena... "48 U očima Gričana u isti tren pojavila se slika kada je Neru ugrabio Siniša preodjeven u vraga: „...Tko zna je li to bio on, ili možda ipak vrag?... "49 Carica je odredila da Nera bude njena dvorska dama jer je bila ljubomorna na Wilmu Auersperg – ljubavnicu cara Franje, pa su mladenci odmah nakon vjenčanja otputovali u Beč. Nera je na dvoru strašno patila jer nije imala vremena viđati svoga muža. No, njena vjernost Siniši nikad nije došla u pitanje. Njena glasovita ljepota i bistrina uma i na dvoru su poticale brojne splatke zbog kojih je Nera često bila u opasnosti a naročito zbog jezuita Grandea koji je u nju bio zaljubljen. Nera je sve trpjela zbog zahvalnosti prema kraljici: "... Jesam li dorasla toj strašnoj bojnoj situaciji u kojoj sam, ni kriva ni dužna, posred unakrsne vatre?... Ta ja sam opet dospjela u toranj s mučilima oko kojeg miriše na lomaču. Zar je naša kraljica – Krajačić na prijestolju? "50 Iz ruku namoćnije osobe u kraljevstvu izbavio ju je car Josip, njen jedini iskreni i odani prijatelj na cijelome dvoru. Josip je Neru sakrio od kraljičine nemilosti u kojoj se nalazila, u svoj dvorac. Nera je pobjegla iz dvorca ponovno upadajući u razne pogibelji. Josip je bdio nad njom i čuvao ju jer je bio zaljubljen u nju. Nera je sa kraljičinog dvora pobjegla u uvjerenju da je Siniša smaknut. Nakon mnogo borbi, Nera i Siniša su se sastali u Josipovu dvorcu. Vratili su se u Hrvatsku. Kao plod njihove napaćene ljubavi rodio se Ivica, nijhov sin. Nerinu sreću pomutila je careva odredba da Siniša preuzme komandu u Ugarskoj. Naime, Josipu je prijetilo rat s Turcima tako da su njegovoj vojsci trebale Sinišine vojničke sposobnosti. Nakon nekog vremena, mladi par je preselio u Beč gdje su ponovno započele njihove nevolje. Počeo je rat i Siniša je poslan na bojište, a Nera je ponovno bila prepuštena na milost i nemilos starim neprijateljima – jezuitima. Rat je završio pobjedom Turaka. Josip je umro. Nera se sa svojom obitelji vratila u Zagorje.

Siniša Vojkffy
Siniša je bio mlad, neustrašiv kapetan Trenkovih pandura. Sinišu krase sve vrline viteza i plemića: on je odvažan, plemenit, pošten i častan, a s druge strane: strastven, sanjar, pjesnik. Kao mlad momak umorio je ljubavnicu svog oca – grofa Vojkffyja. To ubojstvo mu je obilježilo cijeli život. U Zagerb dolazi s namjerom da stane na kraj razbojstvima koja navodno rade vještice. Stražario je na raznim mjestima, za koja se vjerovalo, da su sastajališta vještica. Tako je jedne noći ne straži susreo kontesu Neru u koju se istog trena zaljubio: "... Mladi kapetan stajao je pred njom kao da se ništa nije dogodilo. Njegova pojava nadvisila je Neru za čitavu glavu. Široka prsa i jaka ramena isticala se u vojničkoj odori, a čvrsti vrat nosio je ponositu lijepu glavu, punu kuštrave crne kose. Muževno lice garavo, pod oštrim nosom crnio se brk, a ispod gustih obrva gledala su dva tamna oštra oka. "51 Kontesina suzdržanost i njeno odbijanje je u njemu još više rasplamsavalo žar ljubavi. Za njegov mladenački zločin, znala je njegova nekadašnja ljubavnica grofica Auersperg. Ona ga je ucjenjivala ne bi li se njome oženio. Siniša ju je mrzio, ali nikada nije izgubio svoje dostojanstvo te se prema njoj ponašao kao prema najcjenjenijoj dami. Siniša je Neri slao pisma po svome sluzi Filipu, koji ga je odgojio. Pisma je pisao svojom krvlju: "... Nero! Hoćeš li se nasmiješiti ovom bijelom papiru što je samilosno primio šapat jednog srca koje si ti zapalila sunčanim žarom? Nemoj se smiješiti, jer blijedi će papir proplakati nevidljivim suzama, a krv kojom su pisane riječi, otkinute iz ranjave duše – problijedit će... "52 Osim grofice Auersperg, u Sinišu su bile zaljubljene gotovo sve plemkinje. Samo Nera ne. Ona koju je ljubio, mrzila ga je iz dna duše. Kad je Nera prvi put bila zatočena u tornju, on ju je oslobodio. Prerušen u vraga, oteo ju je pred magistratom: "... Preko njihovih tjelesa jurio je niz brdo podivljali vranac. Na njemu sjedi strašan konjanik. Od pete do glave crven je kao da mu je po tijelu izrasla crvena koža... Kao da je nikao iz pakla jurnuo je preko svjetine... Strašni konjanik dojuri do vještica..., sagne se k Neri i dobro pogođenim zamahom pograbi je... "53 Nera je bila ljuta na njega te je tražila objašnjenje zašto je to učinio na što joj je on odgovorio: "... Ljubim pustolovine, a ovo mi je bila najzabavnija pustolovina u životu... Zašto da prepustim Krajačiću da loži svoju lomaču tako lijepim gorivom kao što ste vi... "54 Siniša nije htionikome priznati da voli Neru, a kad je netko s njim započeo razgovor o tome, postao je grub. Filip je primjetio da Siniša pati, ali mu se nije usuđivao prići. Kad ga je Nera optužila da je jedan od Lucifera, na tren se slomio i htio joj je priznati osjećaje: "...Nije više mogao suspregnuti svoje osjećaje koji su ga taj trenutak tako svladali... I on otvori usta da izreče ono što je osjećao pa upre u nju ovlažene oči... "55 Kad je Nera pobjegla iz dvorca, Siniša nije prestao očajavati od brige, no sve osjećaje pokušao je skriti u sebi: "...Nisam ni slutio da bi Siniša mogao toliko ljubiti. Taj grubi i opori čovjek najednom se rastalio na toj ljubavi kao djevojčica. "56 Siniša se u društvu teškom mukom svladavao kako bi skrio ono što se odvijalo u njegovoj duši, naročito u Mokricama gdje je sreo Neru odjevenu kao služavku, iznakažena lica: "...Duboka žalost, potištenost, bijes na sudbinu, očaj i strah od onoga što bi imalo doći, vitlahu se njegovom dušom poput vihora. Nije se smirio ni drugi dan kad se našao među gostima koji su bili bučni i veseli... "57 Kad su Neru ponovno odveli u toranj, Siniša se prerušio u krvnika i odugovlačio s mučenjem, kako bi grof Čikulini za to vrijeme javio carici o Nerinoj neprevednoj optužbi. U tornju joj je prvi put izjavio ljubav. Na preslušavanju kod carice, Siniša je priznao ubojstvo te je osuđen na pet godine tamnovanja. Na oproštaju je reko Neri: "...od onog časa kad ste vi mene počeli mrziti, ja sam vas počeo ljubiti..., a kad sam poslije govorio s vama, bio sam osoran i grub, a ipak, svaka moja gruba riječ milovala vas je tajno. "58 Nakon izlaska iz tamnice, oženio se Nerom. Nakon vjenčanja, morao je na caričin zahtjev otputovati u Beč. Na carskom dvoru, ponovno je morao Neru čuvati od opasnosti koje su joj prijetile. Jezuiti, carica i zle žene su ga pokušale razdvojiti od Nere, ali nisu uspjeli. Siniša se nakon mnogo borbi za svoju bračnu sreću, vratio u Zagorje s Nerom gdje se rodio njihov sin. Car Josip se, došavši na prijestolje, zaratio s Turcima. Siniša je morao otići u Beč pomagati u vojnim pothvatima. Za to vrijeme su njegovu ženu i sina snalazila brojne opasnosti kojima su oni, uz carevu pomoć uzmicali. Nakon pobjede Turaka, i Josipove smrti, Siniša se sa svojom obitelji vratio u Zagorje.

Ratko Zvrko - Grga čvarak

2011-03-11T00:04:00.000+01:00

Ratko Zvrko - Grga čvarak

Mjesto radnje:
Zelengaj

Ideja:
U svakom čovjeku su dobre i loše osobine. Ne treba biti zločest i uništavati sve oko sebe, pogotovo prirodu i životinje.

Analiza glavnog lika:
Grga Čvarak
Mršav i tanak dječak koji ima dobre i loše osobine.

Dobre osobine:
Bolesnoj majci nosi aspirine i limunadu.
Jako se žalosti kad je mala Mila ogrebla koljeno i pala u jarak.

Loše osobine:
Grga Čvarak iz praćke gađa mačke, skida lastina gnijezda, lako plane,
vuče kokoši za rep, radi sve naopačke i uvijek je spreman za svađu i
tučnjavu.

Džerom Dejvid Selindžer - Freni i Zui

2011-03-10T00:20:00.002+01:00

Džerom Dejvid Selindžer - Freni i Zui

Bilješka o piscu:
Džerom Dejvid Selindžer (New York, 1. januar. 1919.), američki romanopisac i pripovjedač. Selindžer je objavio jedan roman i nekoliko zbirki pripovjedaka između 1948. i 1959. godine. Njegovo najpoznatije djelo je "Lovac u žitu" (Catcher in the Rye), a ovisno o prevodu, knjiga se može naći i pod naslovom "Lovac u raži". U "Lovcu" je ispričana priča o mladom buntovniku imenom Holden Kolfild i njegovim zanimljivim doživljajima u New Yorku. Sljedeći citat iz ove knjige je savršen za nastavak Selindžerove biografije "Što me doista zapanji, je knjiga koja te, pošto si svršio s čitanjem, navede da poželiš da ti je njen autor blizak prijatelj i da ga možeš nazvati kad god to poželiš. To se, doduše, ne događa često." (Holden Kolfild)
J.D. Selindžer rođen je na Manhattanu (New York), gdje je i odrastao. Bio je sin uspješnog Židova, koji se bavio uvozom sira. Majka mu je bila škotsko - irskog porijekla. U djetinjstvu su ga zvali Sonny. Nakon osnovnog školovanja, poslan je u Valley Forge Vojnu Akademiju, gdje je boravio od 1934. do 1936. godine. 1937. godine je boravio 5 mjeseci u Europi. Od 1937. do 1938. godine studirao je na Ursinus College i Sveučilištu u New Yorku. Prva prava ljubav bila mu je u Oona O'Neill, s kojom se redovito dopisivao, i bio je nemalo iznenađen kad se ona udala za Charlesa Chaplina, koji je bio mnogo stariji od nje. Tokom Drugog svjetskog rata sudjelovao je u raznim bitkama, čak i u invaziji na Normandiju. Njegovi suborci opisali su ga kao hrabrog i istinskog heroja. Tokom prvih mjeseci u Europi uspjevao se baviti pisanjem, a u Parizu je čak i upoznao Ernesta Hemingwaya. 1945. godine oženio se francuskom liječnicom Sylviom, no rastali su se, pa se 1955. godine ponovno oženio - ovog puta je odabranica njegova srca bila Claire Douglas. I taj brak je završio razvodom 1967. godine, kad se Selindžer posve povukao u svoj vlastiti svijet. Selindžer je često patio od stresa, i s godinama se sve više povlačio u sebe. O svom najpoznatijem liku, Holdenu, često je govorio kao o prijatelju. S vremena na vrijeme su se javljale glasine da će objaviti još koji roman, no to se nikad nije dogodilo. Najpoznatija djela su mu: Lovac u žitu (Catcher in the Rye), Visoko podignite krovnu gredu, tesari (Raise high the roof beam, carpenters), Seymour - uvod (Seymour - introduction), Franny i Zooey (Franny and Zooey).

O Djelu:
Nakon Lovca u žitu mislilo se da nitko više neće uspjeti napisati toliko okrutno iskrenu, a ipak toplu priču o odrastanju kao što je ona o Holdenu Caulfieldu, glavnom liku mnogima omiljenog romana. Ipak, sreća ili možda muza opet se nasmiješila autoru kultne knjige. Franny i Zooey priča je o bratu i sestri, o natprosječnoj, disfunkcionalnoj obitelji, o životu, odrastanju, preuzimanju odgovornosti i o mnogočemu drugom. Obavezno štivo svakog filozofa. Freni je "ženski lovac u žitu", jer je u istom duhovnom procepu kao i Holden Kolfild, i mada se njena životna prekretnica razrešava na drugi način, u osnovi samog 'prosvetljenja' je ponovo ljubav u najširem smislu. "Freni i Zui" je inovativna knjiga, napisana u formi dijaloga između glavne junakinje i njenog brata, koji postepeno vodi katarzi i razrešenju. Freni i Zui je najznačajnije djelo ovog pisca o porodici Glas.

Freni i Zui

Obje priče i Freni i Zui su kao i većina Selinžerovih priča objavljene u Nju Jorškom magazinu, 1955 i 1957. 1961 su ukomponovane u jednu novelu. Freni i Zui su dva člana porodice Glas. Prva priča o Freni Glas je nešto kraća od druge. Druga priča je o njenom starijem bratu. Kada njegova sestra doživljeava slom, napušta studije i vraća se kući, on je uz nju i pomaže joj da to prevaziđe. Većina tema iz "Freni i Zui" su u skladu sa Selindžerovim životom. Njegovo duboko interesiranje za studije budizma i drugih istočnih religija, te njihovi centralni koncepti ovdje imaju glavnu ulogu. U ovom djelu se može vidjeti i ideja Selindžerovog spajanja istočnih religija i kršćanstva. I Freni i Zui pokazuju sličnosti između različitih učenja, posebno što se tiče stalnog moljena. U noveli se može naći mnogo argumenata za potrebu privatnosti, tj da se umjetnik može brinuti samo za njegovu vlastitu umjetnost, ali ne i za njen prijem od strane drugih. Oni se mogu posmatrati kao psihološki razlozi i kao Selindžerovo opravdanje svog načina života. On ujedno prikazuje život slavnih i bolesti koje taj život prate.

Likovi:

Freni Glas je junakinja prvog dijela novele koji se zove "Freni". Ona je dvadesetogodišnja studentica, inteligentna i pohađa Yale. Ona je takođe najmlađi član porodice Glas, ujedno je i najosjetljivija. Od naizgled ljubazne i osjetljive djevojke ona postaje žrtva duševnog sloma koji traje nekoliko dana. Kada ode u posjetu njenom momku Laneu na Harvard suočava se sa svojim problemom. Freni je glumica koja se razočarala u koledž društveno i akademski...
Zui Glas glavni lik u dijelu "Zui". On ima 25 godina i pomaže svojoj sestri prilikom duševnog sloma. On je televizijski glumac. Ujedno je i član porodice Glas koji najbolje izgleda.

Besie Glas je majka u porodici. Ona i njen muž Les su bivše zvijezde. Ona ohrabruje djecu u njihovoj intelektualnoj potrazi ali prema sebi nije toliko naklonjena. U stanu stalno nosi ogromni kimono. Ponaša se kao tradicionalna irska majka.

Lesi Glas je otac porodice. On se ne pojavljuje direktno ni u jednoj priči

Buddy Glas je pripovjedač koji prigovara da ima pravo na sekciju "Zui". On je drugo dijete po starosti u porodici. Međutim u vrijeme kada on priča priču on je najstariji jer je Seymour koji je bio strariji od njega izvršio samoubistvo. On se smatra krivim zbog pretjeranog religioznog podučavanja Freni i Zui. On je pisac i učitelj. Mogu se uočiti neke sličnosti između ovog lika i samog Selindžera.

Lane Coutell je dečko od Freni. On predstavlja mnogo onoga što Freni ne može više podnijeti. Kada ona želi razgovarati s njim o svom slomu, on reaguje kao da se njega to ni najmanje ne tiče. On ustvari tada izistira da ona pročita papir na kojem je on dobio dobru ocjenu.

KRATAK SADRŽAJ
FRENI-DIO 1
Na željezničkoj stanici Lane Coutell čeka Freni Glas, koja dolazi sa još jednom djevojkom. One dolaze zbog nogometnog meča koji se održava na fakultetu koji pohađa Lane. Dok ih čeka on čita jedno pismo koje mu je Freni poslala. U pismu ona objašnjava svoje nezadovoljstvo pjesnicima i ponavlja mu da ga voli. Prijatelj ga prekida u čitanju. Tada i vlak stiže. Lane i Freni imaju nešto kao neugodan sastanak. On je pita za knjigu koju drži u ruci ali ona se pretvara da to ne čuje. Govori mu da joj je nedostajao i shvata da ga laže. Zatim odlaze u restoran gdje studenti obično večeraju. Lane joj pakazuje esej iz kojeg je dobio dobru ocjenu. Ona ga upozorava da govori kao većina ljudi, kao prosječan čovjek. Ti ljudi, objašnjava ona, su diplomirani studenti koji pomažu na njenim časovima. Oni književnost previše savršeno predstavljaju i tako je uništavaju. Freni se zatim ispričava i govori kako se čudno osjeća. Objašnjava da nekad poželi da se te godine nije vraćala u školu. Osjaća se kao da tamo svi radije uništavaju književnost nego što je stvaraju. Lane je ubjeđuje da ona tamo ima dva najbolja pjesnika, međutim ona tvrdi da to nisu "pravi pjesnici". Kada je Lane upita šta je to "pravi pjesnik" , ona odgovara da bi neko bio pravi pjesnik on mora ostaviti, izgubiti nešto prelijepo, vrijedno za njega. Freni dodaje da bi ona samo voljela da tamo ima neko koga bi mogla poštovati. Tada se počinje loše osjećati, izvinjava se i odlazi u kupatilo. Lane je uznemiren ali se pretvara da mu je jednostavno dosadno.

FRENI-DIO 2
U kupaonici Freni se počinje znojiti. Plače kratko vrijeme, sve dok ne pogleda svoju malu zelenu knjigu. Kada se vratila iz kupatila tvrdi da joj je mnogo bolje, ali da ipak nije gladna. Kada joj Lane saopštava planove za vikend, ona govori kako se ne sjeća nikog od njegovih prijatelja. To ga uzrujava naročito kada Freni kaže da ih ne može zapamtiti zato što svi izgledaju, pričaju i rade isto. Zatim dodaje da nisu takvi samo njegovi prijatelji nego da i sve žene rade isto čak i kada pokušavaju da budu drugačije od ostalih. Lane počinje da brine za nju. Kaže da je odustala od igre u kojoj je trebala biti. Kaže da je razlog tome i grozan tekst koji bi morala da govori. Ona ne želi više da bude sa ljudima koji imaju veliki ego. Lane joj kaže da se možda samo plaši konkurencije. Freni se ponovo počinje znojiti. Kada uzme torbicu da izvadi maramicu u ruke joj ponovo dolazi zelena knjiga. Lane je ponovo pita kakva je to knjiga. Freni mu odgovara da se knjiga zove "Put hodočasnika". To je religiozni tekst o siromašnom čovjeku iz Rusije koji je naučio da izgovara "Isusovu molitvu". Ova molitva se sastoji od stalnog ponavljanja molitve "gospode Isuse Kriste imaj milosti za mene" sve dok to ne postane dio tvog otkucaja srca. Poslije toga izgovaraš molitvu čak i kada to ne pokušavaš. Freni se sviđa ta ideja jer smatra da se tako može očistiti srce, ali i misli. Ona govori da sličnih molitvi ima i u drugim religijama. Freni sada postaje vrlo emotivna. Njemu je pomalo dosadno i on joj odgovara da nauka ne stoji iza te ideje. Ona ponovo ide u kupatilo kada se vratila, njemu je ponovo bilo dosadno, i predlaže joj da se cijelo popodne odmara, te da je on kasnije posjeti. Lane odlazi da joj donese vode, a ona se počinje moliti.

ZUI-DIO1
Ova priča počinje sa uvodom izmišljenog autora, Budija Glasa. Budi je najstariji živi brat kojeg Freni i Zui imaju. On je pisac i učitelj. On govori čitaocima da je priča "stvarni kućni film" - kućni film u pisanoj formi. On dodaje da Zui vjeruje da će to biti mistična priča dok on, Budi vjeruje da će to ipak biti ljubavna priča. Poslije tog uvoda Budi za sebe govori u trećem licu. U rano jutro jednog ponedjeljka u novembru 1955. godine Zui sjedi u kadi, u stanu gdje je odrastao, i čita četiri godine staro pismo od Budija. Budi mu je pisao o majci, zatim da bi se Zui trebao ozbiljnije posvetiti glumi. Zatim se izvinjava ako su ih on i Sejmour previše učili o budizmu i drugim religijama dok su još bili djeca. Budi piše da se boji kako Zui previše zna o ljepoti da bi bio glumac. Nijedna produkcija nije posebno lijepa, i on se plaši da će taj nedostatak ljepote da povrijedi Zuija. Zatim Budi naglašava da pismo piše na treću godišnjicu od kako je Sejmour izvršio samoubistvo. Svi iz porodice su žalili za njim jer su ga vidjeli kao pravog genija i pjesnika. Pismo se nastavlja Budijevim pričanjem o tome kako je on stigao na sahranu starijeg brata sa pogrešnim izrazom na licu. On kaže da je žena u avionu pričala smiješnu priču, i on nije mogao drugačije da se ponaša. Sejmourova udovica nije bila zadovoljna... Zatim se Budi vraća na pravi razlog pisma: on želi objasniti zašto su Sejmour i on da li Freni i Zuiju tako ozbiljno obrazovanje iz religije. Kaže da su on i stariji brat došli do zaključka da u životu se nije najbitnije baviti "poznavaljem" nego "nepoznavanjem". Umjesto nastojanja da Freni i Zui upute na put da pokušaju sve naučiti, oni su se nadali da će kroz svoje religiozne lekcije objasniti da nauka nije najvažnija stvar. Budi završava pismo govoreći bratu da radi šta želi, da glumi ako mora ali da ipak da sve od sebe.

ZUI-DIO 2
Kada je Zui završio ponovno čitanje pisma , razmišljao je kratko o tome i onda pokupio skriptu. Dolazi njegova majka Besie koja pita da li smije ući. Zui navuče zavjese od tuša i ona ulazi, govoreći da ne bi trebao toliko dugo ostati u kupaonici. On je odmah neraspoložen. Ona sjeda u svom kućnom ogrtaču. Pita ga da li je razgovarao sa svojom sestrom. On odgovara da nije, ali da je noć prije toga razgovarao sa njom dva sata. Besie se zatim žali što joj Budi još nije telefonirao. Besie komentira da je naslov njegove predstave neobičan i da on nikada ne misli da je nešto lijepo ili neobično. Zui odgovara vrijeđajući njen ukus. Majka mu zatim govori da je zabrinuta za Freni i njihovog oca Lesa koji neželi priznati da nešto nije uredu sa Freni čak i kada ona teško može prestati plakati. Raspravljaju se i oko toga što on nije razgovarao sa sestrom. Zatim prestaju sa svađom i pisac opisuje njene oči: one su govorile o gubitku njenog najumiljatijeg sina (Sejmoura) i njenog najveselijeg sina (Waltera). Ali njena djeca su mrzila gledati u njene oči čak i sa njihovom tragičnom ljepotom jer je ona uvijek pričala samo o praktičnim stvarima. Konačno Besi napušta kupaonicu. Zui se tušira. Besi se vraća da ga pita da li bi trebala zamoliti njihovog brata Vakera, koji je svećenik, da razgovara sa Freni. Besie zaključuje da je on previše emotivan. Zatim govori da je i Lane zabrinut za Freni, te da on misli kako je njen problem njena zelena knjiga. Zui joj govori da je knjigu uzela iz Sejmourove sobe. Zui dodaje da mu je muka od pričanja i razmišljanja o Sejmouru i Budiju. Besi spominje ideju da Freni nađu psihologa. Ali Zui je protiv toga i govori da je to užasna ideja. Zui joj objašnjava "Isusovu molitvu" i šali se sa njom nakratko. Konačno kada mu kaže da su sva njena djeca bila sretnija dok su bila mlađa ona odlazi i ostavlja ga samog.

ZUI- DIO 3
Freni spava na kauču u dnovnoj sobi njihovog stana. Prozor ove sobe je okrenut školi za djevojke. Zui ulazi sa cigaretom i budi sestru. Ona je imala grozan san kako se davi sa posudom za kafu na dnu bazena, dok ljudi stoje okolo i gledaju. Kada izađe iz bazena niko joj ne želi pomoći. Freni priča bratu o svom profesoru religije, za koga misli da je mrzi jer ona ne reaguje kada je on fin i ljubazan. Zui pita Freni kako su njihovi roditelji mogli dobiti djecu kakva su oni. Ona ga pita da li je dobio svoju skriptu, on odgovara da jeste. Razgovaraju o glumi. Zui ima ponudu da radi na filmu u Francuskoj, ali ne želi da napusti Nju Jork. Dok to priča Freni se sjeća da je uništila dan sa Laneom. On joj govori da moraju zapamtiti da ne grde druge ljude nego sami sebe. On dodaje kako misli da su ih Budi i Sejmour pretvorili u "nakaze". Zui nastoji da kaže kako je razočaran u televiziju. Freni kaže kako zvuči kao da je ona razočarana. Ona nastoji da skrije svoje razočarenje ali više ne može. Kaže da je željela steknuti mudrosti na fakultetu, ali da je ne uspijeva pronaći. On je pita da li je to što želi od "Isusove molitve" i dodaje da je to loše, kao kad bi neko tako želio doći do odjeće i hrane. Freni mu govori da je zabrinuta zbog razloga zbog kojih želi naučiti tu molitvu, ali da ne zna šta drugo da radi. Ona kaže da bi željela razgovarat sa Sejmourom . Gledajući vani, Zui ugleda prelijepu scenu mlade djevojke sa psom. On je uznemiren jer ljudi stalno odlažu sve lijepo u svom životu. On joj govori kako Bog radi loše stvari ljudima koji svijet nazivaju ružnim. Zui pita Freni da li može sa njom razgovarati nakratko. Freni se slaže. Zui joj govori da je on jednom želio probati "Isusovu molitvu", ali ipak nije. Na kraju on ima problem s tim kako izgleda da ona mrzi i prezire profesore o kojima govori. Zui joj govori da to ne bi trebalo biti lično. Zui takođe misli da ona ne razumije Isusa. On misli da ga ona želi predstaviti više ljubaznog nego što to on ustvari jeste. On dodaje kako misli da je to najinteligentniji lik u Bibliji. Zui se kratko izvinjava i napušta sobu.

ZUI-DIO 4
Kada je Zui napustio sobu on je naišao na Besie, koja se pita zašto je njen sin toliko uzbuđen. On je ignoriše i ulazi u Sejmourovu i Budijevu staru sobu. Tamo čita nekoliko citata iz različitih knjiga svjetske literature, koji su uredno postavljeni preko cijelih vrata. Onda čita iz Sejmourovog dnevnika mnogo ispisanih kartona. On spušta kartone i sjedi oko pola sata. Onda uzima Budijev privatni telefon i okrene glavni broj telefona u njihovom stanu. Prekrije maramicom slušalicu i čeka. Freni i Besie su u dnevnoj sobi. Telefon zvoni. Besie se javlja ali odmah daje telefon Freni govoreći da ja zove Budi. Freni se javlja na telefon iz roditeljske sobe. Budi tj. Zui je pita kako se osjeća. Freni kratko govori o Zuiju. Kaže da on priča u prazno i da je to uništi. Zui joj zatim govori da ne prestaje sa molitvom ako to stvarno ne želi. Ali da joj on ima još par stvari reći. Kada je Freni odlučila da uči molitvu nije otišla do nekog ko to zna da je nauči nego se vratila kući. Pa bi se moglo zaključiti da ona želi pomoć porodice. I da Freni ne razumi da joj Besie sa svojom pilećom juhom nudi svetu ishranu. Zui joj govori da su je on i Budi vidjeli prošlog ljeta kako igra i da je zaista bila dobra. Govori joj da iskoristi svoje ludo obrazovanje kako bi postala sjajna glumica. On vjeruje da ona, kao i on, želi da je zapamte po nečem. I kaže ako je namjeravala da glumi da to i učini. Zui joj govori da ne treba brinuti o glupostima publike. Na kraju to i nije njen posao. Zui joj objašnjava da je jednom kada je on bio na "To je mudro dijete" Sejmour mu je naredio da mu očisti cipele. Kako je to bio glup šou i kako je publika u studiu bila također glupa on je odbio da to uradi. Ali brat mu je rekao da to uradi za "debelu damu". Zui je tada uradio ono što je brat tražio od njega i zapamtio je ideju o debeloj dami. Freni odgovara da je Sejmour i njoj takođe rekao za "debelu damu" Zui tumači da debela dama može biti svako. Svaka osoba, bez obzira koliko sebična ili glupa bila, onda zaslužuje naše poštovanje. I "debela dama" onda nije samo svaka normalna osoba nego i Isus Hrist takođe. Nakon ovog otkrića Freni i Zui prekidaju telefonski razgovor. Freni liježe sa smijškom na licu, gledajući u plafon, i ubrzo zaspi.

STIL
Većina novele čini dijalog, između Freni i njenog dečka, Freni i njenog brata, dijalozi između članova porodice Glas. Također većina djela je pisana u prvom licu, a likovi se jedan drugom obraćaju direktno. Kako god, zbog njihove inteligencije i težnje da se ide dalje, dijalozi između djece iz porodice Glas ispunjavaju mnoge stranice. Ustvari drugi dio novele tj. Zui je gotovo cijeli u formi dijaloga sa samo par stranica pričanja u trećem licu. Taj dio je pisan kao priča čiji je autor Budi Glas. Radnja cijele novele traje preko dva sata, a odvija se u dva različita dana i podudara se u strukturi sa dva nejednaka dijela. Kvalitet je određen prema činjenci da se prvo pojavio dio "Freni" kao kratka priča u jednom magazinu u Nju Jorku, a tek kasnije je objavljen drugi dio.

TEME:
Selindžer nudi novi pogled na aktuelne teme tog doba. Dok mnogi kritičari vjeruju da je organizirana religija glavna tema ovog djela, postoje i oni koji tvrde da je individualna prosvjećenost sa svojim uspjesima i padovima dominantna. Kroz djelo se provlači i tema američke porodice gdje se nudi sistem na kome se diskusija o religiji i prosvjećenosti zasniva. Kroz duševni slom i oporavak Freni Glas Selindžer prikazuje uspjehe ne samo u misticizmu i religiji, nego i porodične uspjehe, uspjehe slavnih, uspjehe u obrazovanju itd... Naravno tema religije je jedna od najvažnijih međutim u uvodu u dio "Zui" Budi govori da je ovo i priča o ljubavi koliko i o religiji. O ljubavi prema živim bićima i prema cijelom čovječanstvu. Ljubav je također važan elemanat i u porodici Glas. Iza ljubavi presudna tema je porodica. Zui govori Freni da su zbog njihove braće postali "nakaze" jer su ih braća učila previše dok su još bili premladi. Ali da li su joj njihova braća takođe pomogli da izađe iz krize. Kroz Sejmourove lekcije i Zuijevim imitiranjem Budijeva glasa Freni dobija dovoljno potpore da nastavi dalje.

IDEJA
Jedna od pouka iz ovog djela može biti i da se uz pomoć porodice sve može prebroditi, i da se svi problemi mogu riješiti.

Trebamo poštovati sva živa bića na ovome svijetu čak i kada nam se neki od njih baš i ne sviđaju. To na kraju djela zaključuje i sam Zui i to savjetuje svojoj sestri

U porodici Glas su djeca mnogo inteligentnija i imaju mnogo više talenta nego roditelji. Ali djeca i dalje podsjećaju jedni druge da se roditelji moraju poštovati i voljeti zbog svega što oni jesu i zbog svega što rade za svoju djecu.

Da se u religiji i vjerovanju može tražiti put za bolji život.

SIMBOLIZAM PREZIMENA GLAS:
Prezime Glas ima više značenja. Na našem jeziku Glass znači staklo. Staklo je nevidljivo, a djeca iz porodice Glas imaju mnogo skrivenih, nevidljivih tajni. Budi se ponaša kao da zna mnogo više o Sejmourovom samoubistvu nego što priznaje. Njima također fali povjerljivosti. Budi je npr. otišao tako daleko da nema svoj telefon u kući. Staklo je također reflektivno, ono odbija svjetlost. A djeca iz porodice Glas su žrtve svog sopstvenog ega, posebno Freni i Zui,. Konačno staklene su kutije u kojima se čuva tečnost. U praktičnom značenju, djeca Glas drže i pohranjuju sve što dođe na njihov put, sve uvlače u sebe. Staklo takođe zadržava vodu, a voda je važna asocijacijacija vezana za Zuija koji se kupa, brije, znoji, lovi ribu,. U mogućem mitologijskom načinu pisanja Selindžer bi Zuija predstavljao kao kralja lovaca na ribe. Kao spasioca koji čovječanstvo spašava od suhog, oskudnog kraja.

Honore DE Balzac - Eugenie Grandet

2011-03-09T15:20:00.002+01:00

Honore DE Balzac - Eugenie Grandet

Kratki sadržaj:
U Somiru, jednom od sela Francuske živjela je obitelj Grandet: Čiča Grandet, njegova kći Eugenie, gospođa Grandet i služavka Nanona. U ovoj mračnoj i sjetnoj kućici svaki dan je sličio prethodnom, svaki trenutak bio je već preživljen. Grandet čije bogatstvo nitko nije znao točno odrediti smišljao je lukavstva i smicalice kako bi nadmudrio svakoga i skupio što više zlata u kojem bi, kao svaki tvrdica mogao uživati, gledati ga i dodirivati kao nešto najdragocjenije. Žena i kćer pa i služavka nisu se miješale u njegove poslove već su se pokoravale njegovim naredbama krotko i bez pogovora. Dvije ugledne obitelji borile su za Eugeninu ruku. Bili su to Grasenovi i Krišovljevi koji su se dodvoravali Grandetu gdjegod i kad god su to stigle.

Jednog dana na Eugenin dvadeset treći rođendan svu ovu pomalo dosadnu kolotečinu poremetio je mladi Charl Grande, njezin rođak kojeg je otac iz Pariza poslao svom bratu, a zatim se zbog bankrota ubio. Eugenie dirnuta rođakovom nesrećom polako se je zaljubljivala, a ni on nije ostao ravnodušan. Njihova je ljubav rasla čista i nevina. No Charl je otišao u Indiju prethodno se zaklevši Eugeni na vječnu ljubav koju je ona svim svojim bićem prihvatila. Ubrzo je Eugenin otac saznao da je dala svom rođaku zlatnike koje joj je on darivao na dan njezinog rođendana. Nije joj mogao oprostiti. Zabranio joj je da izlazi, bude s majkom koja se je u međuvremenu razboljela, a i pokušao je razbiti Charlov poklon, malu zlatnu škrinjicu za koju bi ona dala svoj život. Nakon nekog vremena Grandet se je izmirio s kćerkom da bi mogao lakše dobiti ženinu imovinu. Iako je opet sve bilo u redu gospođa Grandet je umrla.

Godine su prolazile i tvrdica je polako upoznavao kćer sa njezinim bogatstvom. Kad je i on umro Eugenie ostade sama s Nanonom i čežnjom za Charlovim povratkom. On se je, naravno, promijenio. Njegov način života i bogatstvo koje je stekao uzoholili su ga i pokvarili. Eugenie više nije bila u njegovom srcu, nije više poštovao oca i težio je samo ka boljem društvenom položaju. Vrativši se u Pariz poslao je hladno pismo u kojem joj najavljuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Dotučena i skrhana Eugenie ubrzo se je udala za gospodina Bonfona. Nakon tri godine ostala je udovica. Onako sama živjela je u hladnoj kućici sa svojim zlatom, samo ga ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela.

Analiza likova:
Čiča Grandet:
Ovaj lik sadrži sve karakteristike tvrdice. Okrutan, samoživ i bez osjećaja do kraja se predaje skupljanju bogatstva. Stari vinogradar pritajeno smišlja kuje i čeka, a zatim zgrće svoje zlato zadovoljan što je svojoj zbirci dodao nekoliko novih zlatnika. Zatvorivši se u svoju sobu on ih je gleda, gladi i uživa u njihovom sjaju. On je neosjetljiv i hladan, nečovječan i pun prezira, ali istovremeno on razmišlja, oprezan je, lukav i pažljiv. Glumeći i pretvarajući se, vara i uništava svakoga. Njegova potreba za novcem pretvara se u opsesiju i strast.

"Tjelesno Grandet je bio čovjek visok pet stopa, zdepast, plećat, sa listovima koji su imali dvanaest palaca u obujmu, jako razvijenih čašica i širokih pleća; lice mu je bilo okruglo, crnopurasto, rošavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; oči su mu imale izraz hladan i proždrljiv, izraz kakav narod zamišlja u aždaje; njegovo čelo, puno poprečnih bora nije bilo bez značajnih ispupčenja; njegova kosa žućkasta i prosjeda bila “srebro i zlato”. Njegov nos, zadebljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu žilica, za koju je svijet govorio, ne bez razloga, da je pun zlobe."

"Svoje misli kazivao je obično kratkim poučnim rečenicama, koje je izgovarao blagim glasam. Četiri rečenice, točne kao algebarski obrasci, obično su mu služile da obuhvati i riješi sve u životu i trgovini: “Ne znam, ne mogu, vidjet ćemo."

Eugenie Grandet:
Kći starog tvrdice uveliko se razlikuje od svog oca. Ona je poslušna i nježna. Zaljubljuje se u Charla i ta ljubav postaje njezin život. Odana je svom srcu i predaje se čežnji da će se jednog dana ponovno susresti s njim. Zbog ove ljubavi ona će se suprotstaviti ocu, steći će čvrstu volju i upornost. Nakon što saznaje da ju Charl više ne voli ona se povlači, obara glavu, prašta mu i nastavlja živjeti sa razočarenjem i velikom tugom, povučeno i skromno sa sitničarskim navikama svog oca.

"Eugenie je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obično djevojke građanke, čija ljepota izgleda malo prosta; ali ako je ličila na Veneru, njezino tijelo oplemenjivala je ona kršćanska pitomost koja preporađa ženu i daje joj otmjenost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, čelo muško, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitera, a oči sive kojima je njen čedni život, ogledajući se sav u njima, davao osobiti sjaj. Crta njenog okruglog lica, nekad svježeg i rumenog ogrubjele su od boginja, koje su bile ipak toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo uništile mekoću kože, koja je pri svemu tom još bila toliko glatka i tako nježna da je na njoj čist poljubac njene majke ostavljao prolazan crveni trag.

Nos joj je bio povelik, ali je bio u skladu sa njenim crvenim ustima, čije su jako izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savršene obline. Punačke grudi brižljivo pokrivene mamile su pogled i zanosile i zanosile čovjeka; doduše, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati osobite draži. Eugenie, visoka i krupna., Nije dakle imala ničeg i umiljatog što se dopada gomili; ali je bilo one ljepote koju je tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Slikar koji traži na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom čistoćom, koji traži u svakoj ženskoj prirodi one skromno ponosite oči koje je našao Rafael, one čedne crte lica koje su često proizvod mašte, ali koje samo kršćanski i smjeran život može očuvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako rijedak model, našao bi odmah u Eugenieinom licu urođenu otmjenost koja samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim čelom cijeli svijet ljubavi, a u kroju očiju, u položaju trepavica, nečeg božanskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz zadovoljstva nije nikad iskrivio ni zamorio, ličile su na linije vidika, tako blago povučene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha rumena, obujmljena svjetlošću kao lijep razvijen cvijet, godila je duši, otkrivala je čar unutrašnjeg života koji se u njoj ogledao, i privlačila pogled. Eugenie se je još nalazila na obali života na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj se beru bijele rade s uživanjem za koje se kasnije ne zna."

"U svojoj tridesetoj godini Eugenie nije još znala ni za kakvu sreću u život. Njeno blijedo i žalosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, čije je prezreno vrijeđano srce vječito patilo. Rastavljajući se radosno sa životom ova je majka žalila svoju kćer što ima da živi, i ostavila joj je u duši laku grižnju savjest i vječitu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Eugenie melankoniju. Pošto je nekoliko dana imala pred očima svoga rođaka, ona mu je poklonila svoje srce za vrijeme poljupca kojeg je kradom primila i vratila; on je zatim otišao, ostavljajući između nje i sebe čitav jedan svijet. Ova ljubav, koju je njen otac prokleo gotovo je otjerala njenu majku u grob i pričinila joj je samo tugu, pomiješanu sa slabim nadama. I tako je, sve dotle, težila sreći gubeći svoju snagu, a ne dobivajući u naknadu ništa. U duševnom životu kao i u tjelesnom, postoji i udisanje i disanje: duši je potrebno da uvlači osjećanja druge duše, da ih prisvoji, kako bi ih vratila bogatije. Bez ove lijepe pojave, srcu nema života; njemu u tom slučaju nedostaje zrak i ono pati i vene. Eugenie je počela da pati. Za nju bogatstvo nije bilo ni pomoć ni utjeha; ona je mogla opstati samo pomoću ljubavi, pomoću religije, pomoću svoje vjere u budućnost. Ljubav joj je objašnjavala vječnost. Njeno srce i evanđelje ukazivali su joj dva svijeta. Ona je dan i noć provodila sva predana ovim dvjema beskonačnim mislima koje su za nju bile možda samo jedna jedina misao. Povlačila se u samu sebe, zaljubljena i misleći da je voljena. Bilo je sedam godina kako je njena strast sve ostalo bacila u zasjenak. Njeno blago su bili Charlov kovčežić, one dvije slike koje su joj visjele iznad postelje, nakit koji je otkupila od svog oca i koji je s ponosom podala na pamuk u jednoj ladici ormara, naprstak njene strine kojim se je služila njena mati i koji je svakog dana s pobožnošću uzimala da bi vezla vez koji nikada nije dovršila, koji je otpočela samo zato da bi natakla na prst ovaj zlatni predmet pun uspomena."

"Eugenie ide na nebo, praćena čitavom povorkom dobročinstva. Veličina njene duše baca u zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg života. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnježnija osjećanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto računima ljudske sebičnosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom životu i izazvati nepovjerenje prema osjećajima žene koja je bila oličeno osjećanje."

“Eugenie bila je uzvišena, bila je žena."

Charl Grandet:
Neočekivanim i iznenadnim dolaskom Charla, sina tvrdičinog brata prekida se jednolični život Grandeovih. Svojom ljepotom, aristokratskim ponašanjem i uglađenošću, ali i nesrećom (otac mu se je ubio zbog bankrota) osvaja Eugenino srce. Iako joj se zaklinje na vječnu ljubav, provevši nekoliko godina u Indiji gdje je prodavao i kupovao ljude, on ju zaboravlja. Postaje ohol, okrutan i hladan stavljajući svoje interese u prvi plan. Ovaj lik je glavni krivac za Eugeninou tragediju.

"Da bi se pristojno pojavio kod svog strica bilo u Somiru ili bilo u Froafonu, obukao se što je mogao ljepše, pažljivije dražesnije, da se poslužimo riječju koja je u to vrijeme kazivala naročito savršenstvo neke stvari ili nekog čovjeka."

"Charl je ponio, dakle, najljepše lovačko odijelo najljepšu pušku, najljepši nož, najljepše pariške korice.... Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je došao u zasebnom odjeljenju poštanskih kola."

"Samo Parižanin, i to Parižanin iz najotmjenijih krugova, mogao se je ovako urediti a da ne izgleda smiješan, i svima tim ludorijama dati izvjesnu taštu harmoniju, koju je uostalom podržavalo lijepo držanje mladA čovjeka koji ima lijepe pištolje, pouzdan hitac i Anetu."

"Charl je bio pariško dijete, koje su pariški život pa i sama Aneta naučili da sve radi s računom, dijete koje je već bilo starac pod maskom mladića. On je dobio onaj strašan odgoj društva u kome se, na jednoj večernjoj zabavi, učini mislima i riječima više zločina nego no što se učini zločina koje su kažnjava. U kome dosjetke ubijaju najveće ideje, u kome se čovjek u kome se čovjek smatra pametnim ukoliko ima točno gledište; a tu imati točno gledište znači ne vjerovati ni u što, ni u osjećanje ni u ljude, pa čak ni u događaje; tu se izmišljaju lažni događaji. Charl je bio čovjek opće omiljen, s roditeljima je bio suviše sretan, svijet mu je suviše laskao, i zato nije mogao imati uzvišenih osjećaja."

Gospođa Grandet:
"Gospođa Grandet bila je suha i slaba žena, žuta kao dunja nespretna, spora; jedna od onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima rđavo odnosi. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko čelo, krupne oči i na prvi pogled nešto malo sličnosti sa osušenim voćem, u kojem nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okružena borama, a donja vilica šiljasta i povijena naprijed. To je bila krasna žena. Mada je izgledala smiješna, ova se je žena, koja je u mirazu i u nasljeđu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine tisuća franaka, vječito osjećala tako duboko ponižena, zavisnošću i ropstvom protiv koga joj dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije zatražila ni jedne lipe niti ikad učinila kakvu primjedbu na akta koja joj je bilježnik Krišo podnosio na popis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost duše koju je Grandet stalno podcjenjivao i vrijeđao, prevladavala je u ponašanju ove žene. Gospođa Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obično trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamučnu maramu, slamnati šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je rijetko izlazila iz kuće, obuću je malo trošila. Napokon nikad ništa nije tražila za sebe."

Velika Nanona:
Velika Nanona bila je jedina sluškinja u obitelji Grandet. Prtimitivna, ali dobra do srži je odana svom gospodaru. Pomalo je škrta i zato joj je Grandet naklonjen. Vrijedna je i poštena te jedina a u kući koja se može i usuđuje suprotstaviti starcu. Ona je Balzacu poslužila da preko nje otkrije neke nove Grandetove karakteristike jer se u razgovoru s njom on otvara i pokazuje u pravom svjetlu.

"Velika Nanona bila je možda jedino ljudsko stvorenje da podnese despotizam svog gospodara."

"Znajući da procijeni tjelesnu snagu, Grandet pogodi od koliko koristi može biti žensko stvorenje herkulskog stasa, krepko kao šezdesetogodišnji hrast na svom korjenu, razvijenih kukova, širokih pleća, kiridžijskih ruku i pošteno kao što je bila njezina neporočna čednost. Ni bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene mišice nisu zaplašili tvrdicu. I tako je Velika Nanona postala član porodice: ona se je smijala, kad se smijao Grandet, bila je nevesela, mrzla se, grijala se, radila je zajedno s njim."

O djelu:
Eugenie Grandet tragičan je roman u kojem je oslikana jedna seoska obitelj, naravi njezinih članova i njihov život. Glavni i najtragičniji lik ovog romana je Eugenie, a možda najzanimljiviji i sam Grandet koji se svojom strašću za novcem može usporediti Molierovim Harpagonom. Portreti likova sažeti su i jasni. Osim Grandetovih Balzac preko Grasenovih i Krišovljevih nesuglasica ocrtava ljude iz sela skučenih pogleda i novcem kao jedinim smislom života. On je ujedno, i pokretač radnje u ovom romanu. Uzrokom je svih nevolja i patnji. Zbog njega tvrdica zanemaruje svoju obitelj i oglušuje se na vapaje kćeri i svoje bolesne žene.
Neostvarena ljubav i tužan završetak Eugenie Grandet su posljedica svega zlog čime novac može pokvariti ljudsku dušu. Kao što nam i na početku Balzac mračan i melankoličan dom sumorne događaje i živote uništene pohotom jednog starca za zlatom.

"U izvjesnim selima ima kuća čiji izgled ulijeva tugu sličnu tuzi koju izazivaju najmračniji samostani, najusamljenije pustare ili najsumornije razvaline."

Upravo u takvom okruženju i domu smjestili su se likovi romana "Eugenie Grandet”. Inače, priča je to o obitelji jednog tvrdice koji je bio zarobljenik svog bogatstva, vjeran obožavatelj svojih zlatnika i čije su oči povremeno dobivale žuti sjaj dok je u mislima "plovio zlatnim jezerom". "Hrana tvrdice sastoji se od novaca i preziranja", a i Balzac je rekao: "Život tvrdice vam je stalno pražnjenje ljudske moći, sastavljene u službu ličnosti. On se oslanja na dva osjećanja: samoživost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro shvaćena samoživost, neprekidno svjedočanstvo stvarne nadmoćnosti, samoživost i korist jesu dva dijela jedne te iste cjeline, sebičnosti. A to je bila i osnovna osobina ovog čovjeka. Njegov jedini cilj bio je smrviti svakog, prevariti ga, i zakonito mu oduzeti novac tj. "dobro odigrati partiju u koju ništa nije uložio." A kako i ne bi uspio kada je bio toliko proračunat da je po potrebi i mucao, svoje misli izgovarao poučnim rečenicama ( "Žalost je u srcu, a ne u odjelu", "Glad izgoni i vuka iz šume.", "Kad nema mačke kod kuće miševi igraju") i blagim glasom, a njegovi odgovori obično su glasili: ne znam, ne mogu, neću, vidjet ćemo ("Imao je nečeg sličnog s tigrom i sa zmijskim carem: mogao se je pritajiti dugo promatrati svoj plijeni i onda skočiti na njega ; zatim je otvarao čeljusti svoje kese, uvlačio u nju hrpu talira, pa onda mirno legao, kao zmija, neosjetljiv, hladan i metodičan.", "svi putovi varoši vodili su na njegova imanja").

Njegova zloba ostavila je traga i na njegovim bližnjima. Svoju kćer je volio, ali novac više. On je u njemu potisnuo svu očinsku ljubav. Prema svojoj ženi bio je hladan, nepokolebljiv i strog, a njegov despotizam ju je na kraju i uništio. Na samrti tog nježnog i brižnog stvorenja činilo se je kao da ju je "anđeo molitve pročistio, ublažio najružnije crte njezina lica i ozario ga. Prizor ovog preobražaja, što je nastao uslijed patnji koje su trošile ostatke ljudskog bića utjecao je mada sporo na starog lihvara čiji je karakter ostao kao od bronce."

Eugenie Grandet bila je plaho, nježno biće, "nije imala ničeg umiljatog što se dopada gomili; ali ljepote koju je bilo tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Ovdje ju je Balzac opisao pomalo kao romantičnu djevojku, a takvo je i bilo njezino srce:
(" Tisuće zbrkanih misli rađale su se u njenoj duši i bujale ukoliko su na polju plesali sunčani zraci. Nju najzad obuze ono neodređeno, neobjašnjivo zadovoljstvo, koje omotava duh, kao što bi oblak omotao tijelo. Njena razmišljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobičnog predjela, a harmonije njenog srca udruživale se sa harmonijama prirode. Kada sunce obasja jedan dio zida sa kojega su visjele viline vlasi sa svojim debelim lišćem, koje se prelijevalo kao guša u golubova nebeski zraci nade ozariše budućnost Eugenie, koja je od tad voljela da gleda taj zid, njegovo blijedo cvijeće, njegovu plava zvona i njegove uvele trave, uz koje se miješala nekakva prijatna uspomena kao što su uspomene iz djetinjstva. Šum, koji je svaki list izazivao u ovom zvučnom dvorištu padajući s grane odgovarao je na tajna pitanja ove djevojke koja bi tu ostala cijelog dana, ne primjećujući da vrijeme prolazi. Zatim naiđoše burni duševni pokreti.").

Njezina ljubav prema Charlu koji joj je bio sve, prožeta je kroz čitav roman. Ona zbog njega živi, žrtvuje se, pati, ali i po prvi put suprotstavlja ocu. "Crpi snagu iz svoje ljubavi". "Za njega, za njega", govorila je u sebi, "podnijeti ću sve muke ovog svijeta". Charl je vrlo rano upoznao sjaj Pariza pa mu je ova čista i nevina ljubav bila nešto novo i nepoznato. Njegov dolazak u romanu predstavlja početak jedne priče o tragičnoj sudbini djevojke kojoj je "proljeće ljubavi" počelo pojavljivanjem mladog pariškaog dandyja, a završilo njegovim bezdušnim pismom u kojem navješćuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Na ovu vijest Eugenie se povlači, obara glavu i sjeća se riječi svoje majke: "Patiti i umrijeti!" ("To je prava ljubav, ljubav anđeoska, ljubav koja živi od svoje tuge i umire od nje"). Onako sama ostala je živjeti u hladnoj kućici sa sitničarskim navikama i zlatom kojeg ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela. Novac na nju nije uspio predati svoju hladnu boju iako je danomice bila njime okružena. Za njezinu tužnu sudbinu Balzac je kazao: "To je povijest jedne žene koja uslijed svijeta ne pripada svijetu; koja stvorena da bude divna mati nema ni muža, ni djece, ni rodbine". Velika Nanona jedina je bila uz nju. Ova primitivna, ali dobrodušna služavka bila je sjena velikog škrtice. Jedino je prema njoj pokazivao mrvicu samilosti, jer je i ona, u duši, bila poput njega.

Kroz ovaj roman Balzac je stvarao karakteristične i realne likove, gotovo "čudovišta" čija je sudbina usko povezana i isprepletena. Oni su opisani jasno i istinito gotovo kao da ih je i sam Balzac poznavao i bio dio njihova života. Njihova psihološka karakterizacija stvara se pred našim očima (posebno lik Eugenie), a pokazana je kroz njihove strasti koje su ujedno i krivci njihove nesreće. Kod Grandeta to je novac ("Eugenie mu je rasula zlatnike po stolu, a on bi nepomično gledao u njih kao što dijete, kad progleda, zablenuto promatra jedan te isti predmet.", "Kad svećenik prinese njegovim usnama zlatno raspeće da cjeliva sliku Kristovu, on napreže sve svoje sile da ga uzme.", "U ovu prostoriju je bez sumnje dolazi stari tvrdica da gleda, da gladi, da zgrće, da miluje i prevrće svoje zlato."), a kod njegove kćerke čežnja i ljubav prema Charlu ("Mislim na njega draga majko, ali ne govorimo o njemu vi ste bolesni, vi ste mi preči od svega. SVEGA je bio on"). Svi likovi su snažni i njihova energija usredotočena je na njihove pohote jedino gospođa Grandet je ovdje nevina žrtva koja je "spavala, jela, pila išla po volji svoga muža". Okrutnost Grandeta utječe općenito na cjelokupnu njegovu obitelj, koja mu se pokorava "kao poplašeni miševi kad se zavuku u svoje rupe". "Evgenija i njena mati nisu ništa znale o Grandetovom imanju, sudile su o životu po svojim nepotpunim pojmovima, nisu ni cijenile ni prezirale novac, jer su bile naviknute da budu bez njega. Njihova osjećanja, potištena bez njihovog znanja, ali ipak živ, i povučenost njihova života činila su ih zanimljivim izuzecima u ovom skupu ličnosti, čiji je život bio isključivo materijalan."

Lik Grandeta je tip u kojem se slijevaju sve osobine svjetskih tvrdica od Plauta preko Moliera i našeg Držića ("Za posljednje dvije godine naročito se pojačali njegovo tvrdičenje, kao što jačaju sve stalne ljudske strasti. Kao što je zapaženo kod tvrdica, kod vlastoljubca, kod svih ljudi čiji je život bio posvećen jednoj glavnoj ideji, njegova osjećanja naginjala su naročito jednom simbolu njegove strasti. Gledati zlato, imati zlato postalo je njegova monomanija. Njegov despotizam rastao je ukoliko je raslo njegovo tvrdičenje. On želi umrijeti kraljevski, držeći do posljednjeg dana uzde svojih miliona”). Na samrti kada hvata zlatno raspeće karakterističan je događaj kojim se najvjernije može pokazati strast za novcem koji je po Balzacu moderni Bog njegovog vremena.

Ovaj roman ima čvrstu fabulu, sve je jasno i detaljno opisano. Baš ovdje je pokazano da se "jake strasti, velike tragedije, velike radosti odigravaju u dušama sitnog svijeta" i u ovom slučaju da dom tvrdice može da postane "poprište najuzbudljivijih drama i tragedija." Sve to omogućuje prirodni tok zbivanja bez naglih obrata ili iznenađenja. Opisom provincije, ali i samog sela njegovih kuća i stanovnika ne može se očekivati radost već samo tuga ("U tim kućicama je tako malo života da bi stranac pomislio da u njima nitko ne stanuje kad ne bi najedanput uočio blijed i hladan pogled kakve nepomične ličnosti čije se upola redovničko lice pojavilo na prozoru kad bi se začuli nepoznati koraci"). Nosilac jedne fabule sam je čiča Grandet dok se druga odvija u Eugeniejevom srcu.

Balzac je u ovom romanu za razliku od ostalih, koristio vrlo jednostavan jezik, jasne rečenice bez nekih suvišnih dijelova i monotonog pripovijedanja. Uspio je i opisati duh svojeg vremena i težnje ondašnjeg čovječanstva, ali i neke svoje stavove ("Tvrdice ne vjeruju u sadašnji život; za njih je sadašnjost sve. To baca strašnu svjetlost na sadašnje vrijeme, u kome više nego u bilo koje drugo vrijeme, novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove, knjige, ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da pokopa vjeru u budući život, na koju se društvena zgrada oslanja već osamnaest stoljeća. Danas, danas je mrtvački sanduk prijelaz kojeg se malo tko boji. Budućnost, koja nas je čekala poslije opijela, prenesena je u sadašnjost. Dočepati se svim mogućim sredstvima, zemaljskog raja, raskoši i taštih uživanja, pretvoriti u kamen svoje srce i mučiti svoje srce radi prolaznih uživanja, kao, što su se nekada podnosile muke radi vječitog blaženstva, to je danas opća misao, misao ispisana, uostalom svuda, pa čak i u zakonima koji pitaju čovjeka: "Što plaćaš?", umjesto da mu kažu: "Što misliš?". Kad ova doktrina bude prešla iz varoši u narod, što će biti od ove zemlje." ("Nevolja rađa jednakost", "Iskren pisac promatra svoje djelo da bi samog sebe kritizirao i da bi samom sebi kazivao uvrede.").

Balzac je postigao objektivnost u pripovijedanju uz pomoć kojeg su likovi i njihove sudbine postale legende "Ljudske komedije". Motivom novca uspio je stvoriti monomane ljude koji su cijelog života robovi svojih strasti.

Harrier Beecher-Stowe - Čiča Tomina koliba

2011-03-08T00:17:00.002+01:00

Harrier Beecher-Stowe - Čiča Tomina koliba

Harriet Elizabeth Stowe, rođena Beecher, američka je književnica rođena 1811., a umrla 1896. godine. Pisala je dokumentarna djela, priče i romane iz života u Novoj Engleskoj te putopisne crtiće i drugu prozu. Međutim, najpoznatija je po djelu Čiča Tomina koliba u kojem se snažno angažirala protiv ropstva u SAD.

Vrijeme i mjesto radnje ovog romana je u SAD u 18.-19. st. Likovi koji sudjeluju u ovom romanu su čiča Tomo, Eliza, gospodin i gospođa Shelby, gospodin Haley, Tom Loker, Eva, Augustin St. Clare, gospođica Ofelia, Cassy, Emelina, gospodin Legree...

Kratka fabula:
Za vrijeme ropstva u SAD-u, teško je bilo naći dobrog gospodara. Tu sreću su imali robovi gospodina i gospođe Shelby. Međutim, kako su bili u dugovima, morali su neke prodati. Došao je trgovac robljem i kupio Toma i dječaka Harry-a. U noći, majka dječaka Harry-a, Eliza, pobjegla je sa svojim sinom. Počela je velika potraga za njima. U međuvremenu, Tomo je prodan jednoj dobroj obitelji. Tu je bio sretan. Ali, nažalost, njegov gospodar je ubrzo umro, pa je Tomo prodan na tržnici robljem nekom okrutnom gospodaru. Tomo je morao raditi na plantažama. Tu je od silnog bičevanja podlegao ranama. Eliza je sa svojim sinom i mužem sretno stigla u Kanadu, pa potom u Afriku.

Tema ove tužne i tragične priče je ta kako je crncima u vrijeme ropstva bilo teško, kako im je bilo teško i mukotrpno živjeti, kako su odvajani od svojih obitelji...

Opis likova:
Gospodin Haley:
Bio je to onizak, krupan čovjek, grubih, običnih crta lica, razmetljiva preuzetna ponašanja, karakteristična za obična čovjeka koji laktima sebi krči put u život. Bio je vrlo upadljivo odjeven, odjeća mu je bila neukusna šarena, oko vrata je stavio modri rubac, obilno posut žutim pjegama, savijen u lepršavi uzao, sve u skladu s čitavom njegovom pojavom. Svoje velike i grube ruke načičkao je prstenjem; ukrasio se i teškim zlatnim lancem za uru, objesivši na nj čitavu hrpu golemih raznobojnih pečatnjaka, kojima je običavao u žaru razgovora s očiglednim zadovoljstvom poigravati se i zveckati.

Čiča Tomo:
Uz taj stol je sjedio Čiča Tomo, najbolji radnik gospodina Shelbyja, kojega kao glavnog junaka naše pripovijesti moramo čitatelju točno opisati. Bio je to visok, plećat, snažan čovjek, sjajne crne boje, čiju je pravu afričku fizionomiju karakterizirao izraz ozbiljnosti i razboritosti, spojen s ljubaznošću i dobročudnošću. Cijela je njegova pojava odavala neku samosvjest i dostojanstvo, ali je u tome bilo i priproste skromnosti koja je ulijevala povjerenje.

Tetka Chloe:
A kuharica je ona uistinu i bila, dušom i tijelom u srži svojoj. Svako pile, svaki puran, svaka patka, uozbiljili bi se kad bi je vidjeli u dvorištu kako se približava, jer su očevidno osjećali da im se približava smrt. A istina jest da je ona neprestano mislila na prženje, pečenje i kuhanje, da je to moralo ulijevati strah u kosti svakom živom komadu peradi. Njezini kolači u svim svojim varijacijama, kao bazlamace, dvopeci, pržene zemicke i sve ostale vrste, kojih je toliko da ih ne možemo nabrojiti, bili su uzvišena tajna manje vještim sljedbenicima njezine umjetnosti. Debelo bi joj se tijelo treslo od smijeha i ponosa, kad bi pričala kako je koja od njezinih pomoćnih bezuspješno kušala dovinuti se njezinoj vještini.

St. Clare:
Augustin St. Clare bio je sin bogatog vlasnika plantaža iz Lousiane. Obitelj je potjecala iz Kanade. Od dva brata, koji su bili prilično jednake čudi i karaktera, jedan se naselio na dobroj farmi u Vermontu, dok je drugi postao bogati vlasnik plantaža u Lousiani. Augustinova majka bila je Francuskinja iz hugenotske obitelji, koja se doselila u Lousianu u danima kad su ovdje bile osnovane prve naseobine. U djetinjstvu se isticao izvanrednom i osobitom osjetljivošću karaktera, koja je više podjecala na žensku nježnost, nego na običajenu tvrdoću njegovog spola. Bio je vrlo nadaren.

Legree:
Malo prije nego je počela prodaja, onizak, plećat i mišićav čovjek u kariranoj košulji, prilično razgaljenoj na prsima, i u hlačama koje su bile prilično prljave i pohabane, prokrči sebi laktima put kroz mnoštvo, kao čovjek koji ozbiljno misli na posao. Bio je to čovjek, premda onizak, goleme snage. Mora se priznati da njegova kao okrugla glava, njegove svijetlosive velike oči, sa čupavim žučkastim obrvama, i tvrdim, opora, od sunca opaljena kosa, nisu u pravi čas ni loše djelovali. Usta su mu bila velika i gruba, naduta od duhana, čiji bi sok izbacivao od vremena vrlo odlučno i snažno. Ruke su mu bile neobično velike, dlakave, od sunca opaljene, pjegave i vrlo zamazane, s dugačkim noktima koji su bili u vrlo lošem stanju.

Cassy:
Bila je to žena visoka i vitka s neobično nježnim rukama i nogama, odjevena u čistu i pristojnu haljinu. Po izgledu lica mogla je imati između trideset i pet i četrdeset godina.

Zanimljivi izrazi:
U razgovoru između St. Clarea i Alfreda svidjele su mi se neke poslovice:
"Samo loži parni stroj, ne zatvori ventil i sjedni na nj, pa ćeš vidjeti kuda ćeš dospjeti!"
"Kako je bilo u vrijeme Noe, tako će uvijek biti; jeli su, pili su, obrađivali su zemlju, gradili su i nisu znali ništa dok nije došla poplava i sve ih odnijela!"
"Oni koji ne mogu vladati sami sobom, ne mogu vladati ni drugima."

Pouka ove knjige je ta da mi ne možemo kupiti nečiju dušu. Svi su ljudi isti, jednaki, svi imaju jednaka prava. Boja kože i vanjski izgled ne treba da nam bude cijena. Treba znati procjeniti čovjeka iznutra. Kao što je i Tomo rekao: "Moja duša nije vaša, Gospodaru! Vi je ne možete kupiti! Sve je drugo meni svejedno, posve svejedno, ne možete vi meni nauditi!"

Charles Baudelaire - Cvjetovi zla

2011-03-07T14:41:00.001+01:00

Charles Baudelaire - Cvjetovi zla

Bilješke o piscu:
Charles-Pierre Baudelaire rođen je 9. travnja 1821. u Parizu. Otac mu umire u njegovoj šestoj godini, a majka mu se ponovo udaje što se loše odražava na mladog Baudelaira. Živi vrlo kratko i mukotrpno i tek posmrtno stječe besmrtnu slavu. Tokom života uspijeva (uz prijevode Edgara Allana Poea) objaviti u knjizi samo dva svoja djela: remek-djelo "Cvjetovi zla" (1. Izdanje 1857. i 2. Izdanje 1861.) i "Umjetne rajeve" (1860.). Sve ostalo je blago razasuto po časopisima, novinama, ili još skriveno u rukopisnoj ostavštini; međutim i bogata korespondencija, odnosno niz nedovršenih književnih projekata. Zbirke tog, za života neshvaćenog i osuđivanog pjesnika, s vremenom i sve do danas svrstavaju se, poslije Biblije, među najviše prevođena djela svjetske književnosti. Začetnik je modernog pjesništva i u svojim pjesmama ne štedi nikoga, te vrlo često izruguje slabosti i nesreću života, nerijetko sa vrlo snažnom dozom samoironije. Uza sve najviše ga pogađa neslaganje s majkom i on u svom pismu njoj 22. prosinca 1865. piše:

"Poznajem svoje poroke, zablude, mlitavost
i kukavičluk (...) i svemu tome unatoč tvrdim
da Pariz nikada nije bio pravedan prema
meni – da mi nikada nisu uzvratili štovanjem,
kao ni platili novcem, ono što mi se duguje.
I ponajbolji dokaz da mi nad glavom visi
svojevrstan baksuz je taj što se čak i moja majka
(...) okreće protiv mene."

Baudelaire je svakako težio idealnom, a pošto mu idealno dobro nije uvijek bilo pristupačno, poslužilo je i zlo, pa su mnoge pjesme bile cenzurirane zbog raznoraznih nemoralnosti, prevelike slobode pisanja i mnogih nepoćudnih stihova. On tu svoju neobičnost tijekom vremena i sam počinje shvaćati, pa piše: (XII.). Njegova najpoznatija zbirka pjesama – "Cvjetovi zla", već u naslovu sadržava cijelu bit Baudelairove poetike: izvuci ljepotu iz rugobe života i nesreće ljudskog postojanja, otkriti vječno u prolaznoj, otrcanoj svakodnevici.

"Štiocu"
Žestoka borba dobra i zla izražena je u većini njegovih pjesama i on sam, razapet izmedu poroka i duhovnog uzdizanja, često popušta pred slabostima grijeha i to ga snažno frustrira, te on svoju žalost pretače na papir.

"Uništenje"
On kršcansku vjeru tumači na svoj način i kako priznaje nerijetko prema njoj osjeća otpor, često ju, kroz razne pjesme, izruguje u trenucima svoje duhovne slabosti i nastoji pobjeći od njenih stereotipa i granica. Uz svjetski poznate pjesme "Albatros" i "Suglasja" najviše pozornosti plijeni pjesma "Neizlječivo". Ona počinje s pjesnikovim viđenjem stvaranja čovjeka i svijeta. Medutim Božja zamisao ovdje skreće sasvim (ne)očekivanim tokom i "Jedna Ideja, Oblik, Biće krenu iz modrine i pade u olovnosiv i blatan Stiks gdje nikad s Neba ne progleda oko". Protagonist u idućim stihovima je pali anđeo, koji zapravo simbolizira modernog kršćanina koji se nepažnjom ili pak zaveden žudnjom za nakaznim zatekao u golemom košmaru zemaljske stvarnosti. On pada sve dublje, u sve mračnije ponore no pri tom se ne predaje i očajnički traži tračak svjetla i izlaz iz tih krugova agonije. Medutim sva njegova nastojanja da se spasi su sasječena u samom korijenu i sav njegov trud samo je prazno tapkanje u mjestu. Uzaludnost njegovih pokušaja posljedica su ljudske pokvarenosti u modernom svijetu i njegovo mračno potonuće zaustavlja se u kristalnoj klopki leda koja je zapravo ekvivalent Danteovom zadnjem ledenom krugu pakla. Baudelaire je danas vjerojatno shvaćeniji nego ikad prije i njegove nekad cenzurirane pjesme, danas su nezaobilazne u školskim lektirama jer modernom Baudelairovom svijetu 19. stoljeća danas se suprodstavlja moderni svijet 20. stoljeća koji je opakiji i pokvareniji i zato ljudi današnjice Baudelairovu "svjetsku bol grijeha" shvaćaju puno iskrenije i danas u njemu nalaze inspiraciju snažniju nego ikad prije.

Henry Bel Stendal - Crveno i crno

2011-03-06T00:17:00.000+01:00

Henry Bel Stendal - Crveno i crno

Kratki sadržaj:
Glavnu ličnost ovog romana predstavlja Žilijena Sorel, sina seoskog drvodjelje. Još kao dječak bio je veoma ambiciozan, čitao knjige iako mu je to otac zabranjivao. Pošto je poticao iz siromašne obitelji osjetio je svu težinu života seljaka i radnika. U obitelji su ga često tukli i nisu ga baš voljeli. Uprkos tome Žilijen stiče zavidno obrazovanje. Novi zavjet zna napamet i misli da će samo kao svećenik društveno napredovati. Župnik, koji mu bijaše sklon, preporučuje ga načelniku de Renalu za kućnog učitelja njegove djece. Prihvaća ponudu bojeći se da će ga njegovi poslodavci ponižavati kao slugu. Dolaskom u grad njegov život se naglo mijenja. Ubrzo je zavolio gospođu de Renal koja mu je također uzvraćala ljubav sa još većom strašću. Međutim, zbog opasnosti da javnost i gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu, Žilijen napušta tu kuću i vraća se u sjemenište. No, kako se nije mogao prilagoditi toj hipokritskoj sredini on prihvaća poziv da radi kao sekretar kod markiza La Mola u Parizu. U aristokratskoj pariškoj sredini, Žilijen se dobro snalazi pa sve više privlači na sebe pažnju ponosite gospođice de La Mol. Tako je započela druga Žilijenova ljubavna veza u kojoj je kao i u prvoj istovremeno osjećao radost pobjednika i trpio u svojoj ulozi krivca i nepoželjne osobe niskog roda. Markiz de La Mol čini sve da Žilijena načini bogatim kako bi omogućio vjenčanje. Obavještena o društvenim uspjesima i mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, gđa. Renal piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu, karijeristu. Tada markiz povlači privolu za taj brak, a Žilijen izgubivši vlast nad sobom odlučuje da se osveti gđi. Renal. Odlazi u gradić gdje je živjela i nalazi je u crkvi. Izvlači pištolj i puca u nju. Hapse ga i on odlazi u zatvor. Tamo je saznao da rana nije bila smrtonosna i da je gđa. Renal živa. On biva presretan. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio. Poslije oporavka u gđi. Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen biva osuđen na smrtnu kaznu i biva pogubljen. Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.

Hans Christian Andersen - Bajke i priče

2011-03-05T00:04:00.001+01:00

Hans Christian Andersen - Bajke i priče

CAREVO NOVO RUHO

Glavni likovi: Car, lopovi (tkalci), carevi podanici

Kratki sadržaj:
Prije mnogo godina živio je car koji je mislio samo na svoje ruho. Jednog dana dođu dvije lopuže, predstavivši se kao tkalci. Oni kažu caru da će sašiti novo ruho, a za svakog tko ga ne uspije vidjeti znati će se da je glup. Car lopovima da puno zlata, srebra i svile, a lopuže sve to strpaše u svoju torbu. Tkalci zatraže još više srebra, zlata i svile, a u tkalački stan ne dospije niti jedna nit. Car je poslao svog starog ministra da pogleda kako napreduje tkanje. Kada je ministar došao u tkalački stan nije vidio ništa jer nije ni bilo ničega, a ministar pomisli da je glup. Lopuže započnu nabrajati sve šare, a ministar rekne da su vrlo lijepe. Kada dođe caru nabroji mu sve boje i šare koje je "vidio". Zatim car pošalje svog drugog službenika, a sa njim bude isto kao i sa ministrom. Na kraju ode i sam car sa grupom odabranih službenika, ali ni car nije vidio ništa te pomisli da je bolje da se pretvara da vidi ruho nego da drugi misle da je on glup. I tako se car pretvarao da oblači novo ruho. Kada je izašao pred puk nitko nije ništa vidio, a jedno dijete u taj čas poviče "car je gol!!!", a za njim i cijeli puk. Car je nastavio još ponosnije hodati ne obazirući se na puk.

Analiza likova:
Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje svojih strasti za lijepom odjećom. Pri tom je bio isuviše ponosan na dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće, jer se jedino na tom polju osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima, koji bojeći se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu, s čime zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova stoji dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu. Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposobni glumci i pantomimičari, koji su znali i uspjeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti, oni igraju na tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.

Analiza stila pisanja i jezika djela:
Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga pisana jednostavnim stilom i jezikom, koji oni mogu razumjeti. Odlikuje se svim epskim elementima, pisana je u prozi, ima fabulu i možemo je svrstati u sveobuhvatnu podjelu književnih rodova.

DJEVOJČICA SA ŠIBICAMA

Kratki sadržaj:
Djevojčica je vrlo teško živjela. Prodavala je šibice. Nije smjela doći kući ako ništa ne bi prodala. Voljela je svoju pokojnu baku koja joj se ukazala. Baka ju je ponijela sa sobom u visine i nestalo je hladnoće, gladi i straha. Djevojčica se smrznula posljednje noći u staroj godini. Ljudi su je sažaljevali, ali joj više nisu mogli pomoći jer je bila mrtva. Sve je nestalo i djevojčica je sada sretna sa svojom bakicom.

Analiza glavnog lika:
Djevojčica Siromašna, gologlava, bosonoga, jadna, gladna, promrzla, mrtva.

Sporedni likovi: Dječak, otac, bakica, ljudi.

Vinko Brešić - Budi svoj

2011-03-04T20:58:00.000+01:00

Vinko Brešić - Budi svoj

Bilješke o piscu:
Vinko Brešić je rođen 1952. godine, profesor je hrvatske književnosti na zagrebačkome filozofskom fakultetu, autor književnopovijesnih studija i eseja, članaka, recenzija i kritika te nekoliko knjiga (Dobriša Cesarić, 1984; časopisi Milana Marjanovića, 1990; Dragi naš Šenoa, 1992; Autobiographies by Croatian Writers, 1993; Novija hrvatska književnost, 1994.). Uz više izdanja djela hrvatskih pisaca sastavio je također antologiju hrvatskoga putopisa (Hrvatski putopisi, 1996.) i suvremenoga pjesništva o Zagrebu (Zabreg, 1996.).

Kratki sadržaj:
Ova zbirka pjesama govori o hrvatskom narodnom preporodu. Priređivač Vinko Brešić je od mnogobrojnih pjesnika XIX. stoljeća izabrao one tekstove koji najviše nadahnjuju i bude nadu. Ti pisci, pjesnici su bili nositelji hrvatskog narodnog preporoda. Njihovi tekstovi nadahnjuju hrvatski narod da se bore za svoju nacionalnost, domovinu i jezik. Devetnaesto je stoljeće jedno od bremenitijih u hrvatskoj povijesti. Ispunjavaju ga mnogi značajni događaji koji su bili presudni za nacionalni opstanak i mnogi značajni ljudi koji su u njima sudjelovali. Središnje mjesto pripada razdoblju tridesetih i četrdesetih godina poznatome pod imenom ilirski pokret; ilirski je pokret bio samo središnji, aktivni dio jednoga znatno širega i dugotrajnijeg procesa nazvanoga hrvatskim narodnim preporodom.

Biblija

2011-03-03T00:16:00.002+01:00

BIBLIJA

Knjiga Postanka
U početku Bog stvori Zemlju. Prvi čovjek bio je Adam kojeg je Bog stavio u vrt Eden. On je tamo živio i jeo sa svih stabala osim sa središnjeg. Tada Bog vidi da je Adamu dosadno te stvori ženu Evu. Ona je na nagovor zmije ubrala plod sa središnjeg stabla te je dala i Adamu. Tako ih Bog istjera iz Edena. Svijet je bio pokvaren pa Bog šalje potop. Taj potop je jedini preživio Noa. Njegov potomak je bio Abraham koji je imao ženu Saru i dva sina Ezava i Jakova. Na očevoj smrti Jakov prevarom dobiva očev blagoslov, te ga Ezav zbog toga kani ubiti. Zato Jakov bježi kod ujaka Labana. Zatim Jakov služi 7 godina Labanu za Rahelu. Tada Jakov bježi, a Laban kreće za njim. Na kraju Ezav oprašta Jakovu. Josip, sin Jakovljev, bješe prodan trgovcima. Kasnije dospijeva u zatvor, ali nakon što protumači faraonu sam biva pušten i nagrađen. On je dijelio žito i hranu 7 sušnih godina. Tako su i njegova braća došla kod njega po hranu. Kad im se Josip predstavio svi su počeli plakati jer su ga prodali, ali im je on oprostio.

Knjiga Izlaska
Faraon naređuje da se pobiju sva hebrejska muška djeca. Tada Bog poziva Mojsija da izvede izraelski narod iz Egipta. Faraon ne pušta Izraelce, tek nakon što umru svi prvorođeni, ali odmah kasnije kreće u potjeru za njima. Mojsije otvara more te izraelski narod prolazi, a faraon i njegova vojska se utapaju. Jahve se prikazuje Izraelcima te određuje svećenike. Aron, svećenik, od prikupljenog zlata radi tele, kao Boga, pa to razljućuje Jahvu koji šalje smrt, ali se ipak smiluje. Daje Mojsiju Deset zapovijedi. Počinje se graditi svetište, te se na kraju svetište i posvećuje.

Evanđelje po Ivanu
Ivan svjedoči da je Isus Sin Božji. Isus pretvara vodu u vino. Tako jednom ozdravi bolesnika u subotu te mu Izraelci pokušavaju suditi zbog toga. Zatim Isus hrani 5000 ljudi s nekoliko riba i kruhova. Izraelci dovode Isusu preljubnicu, pokušavajući ga osuditi, a on im govori da baci kamen prvi onaj koji je bez grijeha. Kasnije Isus ozdravljuje slijepca blatom i pljuvačkom. Tada Isus uskrsuje Lazara koji je već bio umro i bio pokopan. Zbog svega toga Izraelci doživljavaju Isusa kao prijetnju te organiziraju veliko vijeće sa Kajfom na čelu. Isus pere noge učenicima želeći ih zbližiti, da jedan drugome budu kao braća. Nagovješćuje im da će brzo otići, te da će brzo doći. Izraelci tada predaju Isusa Ponciju Pilatu koji naređuje da ga se bičuje. Zatim ga razapinju na križ, te ga zakapaju na židovski način. Kasnije je Marija došla na grob i vidjela da je kamen odvaljen, a grob prazan. Isus je uskrsnuo. On se kasnije ukazuje svojim učenicima među kojima nije bilo Tome koji u to kasnije nije vjerovao. Isus se kasnije prikazuje i njemu.

Ezop - Basne

2011-03-02T00:10:00.001+01:00

Ezop - Basne

Bilješke o piscu:
Ezop (Aisopos, 6.st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj Aziji, vjerojatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom do nas je došlo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji priređivači. Vješto se koristeći starim temama i spajajući ih s oštrim promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu, davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim završetkom i s poučnom poantom, koja je često dodana na koncu i u obliku posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog svijeta - u čemu je njegov najveći broj nasljedovatelja - ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi. Život je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što u njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline, ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i pametnijeg. Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom, a posebnu im draž daje fini humor kojim su protkane.

CVRČAK I MRAVI
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo. Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše: "Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer sam krasno pijevao." Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba svirao, onda zimi pleši." Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će ostali radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim radom, jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u beskrajnim kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na određeni način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za sretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog bogatog ljetnog repertuara. Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka, i naše životne svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan karakterističan ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radišne i marljive ljude, koji se brinu za svoju budućnost, za budućnost svoje obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan predstavnik boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim umjetničkim radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca niti za društvo u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička nadahnuća bez kojih također nema života, ali sada onog duhovnog što svako od nas nosi negdje duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim duhovnim doživljajima kod svakog različit. Idealno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu, jer bi tada pri nadolasku zime, odnosno neizvjesne budućnosti kada za određene stvari može biti i preksano, društvo savršeno funkcioniralo.

Poruka basne: Radi danas da imaš sutra

TRSKA I MASLINA
Trska i maslina se prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi. Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra. Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom. Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je dečko koji ih želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i ljepotu. Trska je ovaj put imala više sreće, fleksibilna i podatna plesala je s vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u stavovima, ostala je malo zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo složiti, ali iako krasna ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna. Trska je pokorno koristila mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode, uspjela je iako tanka i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalo samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za sebe - maslina pak biva iskorijenjena samo zato jer je korijen zakopala preduboko u zemlju, samo zato jer je bila isuviše tvrdoglava i ponosna, pa ni njena "smrt" nije baš pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni, poslušni ljudi, bez previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se usporedno s nadređenim i nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači, koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s razvikanim činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće, samo za inat čvrsto stoje pri svojim zamislima i tako stradaju...

ZID I ČAVAO
Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništa zlo nisam učinio." Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj koji me otraga žestoko udara." Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao ni kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to radi predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga samo da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u pravu. Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan, nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti prema stradavanjima bez razloga i značaja.

STARAC I SMRT
Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća. Kad je već natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt. Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove, starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga." Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na plećima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio. Draži mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima, bez obzira na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i bol, i nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo kad čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.

ČAVKA I SOVA
Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga sve one su se skupljale na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje, a bolje čistile. Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote, skupi kao svoj ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i oduzme čavci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena perja, čavka dođe gola na Zeusovu presudu. Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona, samo bi malo pazili s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke mažu bezbrojnim kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz pomoć čajeva...? Zato da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i uopće im nije stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale princeze iz bajke. One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota najvažnija, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti... A osim svega toga, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem smislu riječi, jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje. Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspjeli donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su, svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno. No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo "smeće" krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je opet u razderanoj ružičastoj svili i... No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog stajališta...

Miroslav Krleža - Baraka 5B

2011-03-01T00:19:00.001+01:00

Miroslav Krleža - Baraka 5B

Ideja:
Krleža želi pokazati besmislenost rata, kako u njemu plaćaju samo mali ljudi svoj danak u krvi, dok se oni glavni, koji su ga i prouzrokovali često ostaju u foteljama.

Kratki sadržaj:
Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim "stanovnicima" barake hoće li ili neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji obilazi ranjenike. Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno. Front je probijen (radi se o II. svjetskom ratu, logor – baraka je smješten negdje oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid
puškaranja, tj. da se puškaranje od njih udalji. Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast pobjede. Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni; napola mrtvi; bez udova; medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.

Joža Horvat - Waitapu

2011-02-28T00:13:00.001+01:00

Joža Horvat - Waitapu

Opći dojam

Knjiga mi je posebno zanimljiva zbog neobičnih i nestvarnih događaja i lijepog završetka.

Problemske situacije

- znatiželja dječaka Itea
- otkrivanje novog i nepoznatog svijeta
- odlučnost da pobijedi sve opasnosti

Opis krajolika

Iteovo selo bilo je malo ribarsko selo. Smješteno na obali oceana. Selo je imalo nekoliko koliba između zelenih kokosovih palmi. More je zapljuskivalo obalu, a jata galebova dopratila su svaki brodić u luku. Jutra u tom selu bila su vrlo lijepa, a obzorje se rumenilo. iza sela bila je gusta, nepregledana šuma puna gmazova, ptica i zvjeradi.

Opis likova

ITEO - živio je u malenom ribarskom mještašcu, imao je stari jedrenjak i bio je vrijedan ribar. Bio je izuzetno znatiželjan i radoznao. Želio je ostvariti sve svoje snove, otkriti nepoznate i daleke svijetove. Iako je bio razborit bio je pun strasti i želje da otkrije nepoznati slijed. Suprostavio se svim zabranama i hrabro i odvažno krenuo ispuniti svoju životnu želju.

HINA - bila je lijepa djevojka koja je nastala od velike biserne školjke. Koža joj je bila nježna i bijela, kosa tamna, oči plave, a usta rumena kao crveni koralj. Njezinom ljepotom bio je zaljubljen ocean i uzme ju za kćer. Hina je bila vesela, nestašna i razigrana. Voljela je slobodu i željela je upoznati cijeli svijet.

Poruka knjige

Svaki čovjek koji ima svojih životnih želja i snova i uspije ih ispuniti postoje potpuno zadovoljan svojim životom.

George Orwell - Životinjska farma

2011-02-27T00:03:00.002+01:00

George Orwell - Životinjska farma

Bilješke o piscu:
George Orwell rođen je 1903. god. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gdje polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. god. Služio je u imperijalnoj policiji u Burmi. Neka od djela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air". Za vrijeme drugog svjetskog rata javlja se dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. god. završava "Životinjsku farmu", koja je izašla tek u kolovozu 1945. god. Umro je u siječnju 1950. god.

Vrsta djela:
Roman, basna

Mjesto radnje:
Životinjska farma

Vrijeme radnje:
Neodređeno

Tema:
Želja životinja da se oslobode ovisnosti o čovjeku

Kratki sadržaj:
Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živjeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je tu najviše svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava, koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran. No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile otjerati gospodina Jonesa sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile su travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čovjeka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati o tome što će druge životinje raditi na farmi. No, s vremenom, svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa ljudima, vlasnicima drugih farmi u okolici, te se na kraju nije znalo tko je čovjek a tko svinja.

Analiza likova:
Major
Oko njega su se uvijek okupljale životinje da ga slušaju. Bio je pokretač ustanka protiv čovjeka, koji nikada nije niti doživio. Rekao je da će se to jednoga dana dogoditi, no nije ni slutio da bi to moglo biti ubrzo nakon njegove smrti. Naučio je životinje već zaboravljenu pjesmu "Životinje Engleske" "Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je, usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsječeni, još uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i
dobroćudna izgleda."

Boxer
Bio je vrlo vrijedna i marljiva životinja, želio se dokazati i zavrijediti mirovinu, koju nikada nije dobio. Bio je pokoran Napoleonu. "Zahvala" svinja mu je bila ta da su ga poslale živoderu, rekavši ostalim životinjama da je u najboljoj gradskoj bolnici uz pruženu najbolju moguću skrb. Kada je jednom otišao sa farme, više nikada nije viđen. "Boxer je bio ogroman konj, visok preko stoosamdeset centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage."

Clover
Clover je bila inteligentnija od Boxera, no to nikada nije iskoristila. Shvatila je što će se desiti sa Boxerom dok su ga odvodili, znala je čitati... "Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja, nakon četvrtog ždrijebeta, nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost."

Benjamin
On je bio po mom sudu također vrlo inteligentan. Shvaćao je da svinje kradomice mijenjaju zakone, dodavajući nove riječi. No to nije pridonijelo ničemu. On je to shvatio, ostale životinje nisu, svinje su nastavile raditi po svome. "Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primjedba - npr. znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha, ali on bi radije volio živjeti i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedjelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan pored drugoga bez riječi."

Mollie
U ovom romanu, životinje poprimaju ljudske osobine, kao u basni. Za Mollie bih rekao da je razmažena i ljena. Osobno ne podnosim razmažene ljude tako da me se njen lik nije nimalo dojmio u pozitivnom smislu. Voljela je pokazivati svoju ljepotu, između ostalog i nošenjem mašnica. Njena želja ili možda čak pohlepa za šećerom dovela ju je tamo gdje ju je dovela i meni je osobno bilo vrlo drago što je opet vukla kola. No na kraju je možda i bolje prošla nego što su životinje na farmi u trenucima njihove gladi. "U posljednjem trenutku, nećkajući se i žvačući kocku šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gospodina Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na upletene crvene vrpce."

Napoleon
On je veliki, lažni i pohlepni vođa koji je mario jedino za sebe i kitio se tuđom slavom – primjer "Protjerao je Snowballa i uzeo njegov plan gradnje vjetrenjalče koji kako kaže, nije napravio Snowball, nego on osobno." "Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav."

Snowball
Smatram da bi u slučaju da je Snowball bio glavni na Životinjskoj farmi, i da nije bilo Napoleona, život životinja bio puno ljepši i bolji. Imao je dobre namjere. No on je upravo iz tog razloga i protjeran. "Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promućurnost."

Squealer
Vješt govornik koji je u mnogim slučajevima gdje su životinje počele shvaćati što se zapravo događa pobio njihove misli i tvrdnje izmislivši neku vrlo uvjerljivu priču u kojoj je uvijek Napoleon najuzvišeniji junak. "Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljao o nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas na jednu, čas na dugu stranu i mahao repom koji je djelovao nakako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo."

Dojam o djelu:
Djelo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji i ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje čovjek ne zna. Jedan od načina je prikazan i u ovoj knjizi. Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovjek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja, kako čovjek životinjama može biti primjer ponašanja. Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju djela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist i najviše od svega čovjekova želja da vlada svime i svima. Tijekom čitanja knjige u meni su se razmjenjivali osjećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje i prezira, pa na kraju osjećaji krivnje.

Zvonimir Milčec - Zvižduk s Bukovca

2011-02-26T00:18:00.000+01:00

Zvonimir Milčec - Zvižduk s Bukovca

Bilješke o piscu:
Zvonimir Milčec rođen je 1938. godine u Zagrebu. Po zanimanju je novinar. Dosad je objavio knjige: Piti ili ne piti, Zadnja pošta Zagreb, Pozdravi doma, U Zagrebu prije podne, Posljednji zvižduk, Priča o novinama i Zagreb je Zagreb.

Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija na kraju školske godine, poslije drugog svjetskog rata u zagrebačkoj četvrti Bukovcu.

Kratki sadržaj:
Knjiga Zvižduk s Bukovca govori o nemirnom djetinjstvu provedenom na tom zagrebačkom brijegu. Giza, Truli, Dugi, Bimbo, Kanta i Rolo su dječaci s Bukovca. Svi oni pohađaju peti razred. Giza je ban, Truli nije bio dobar u sportovima, ali je umjetnik u zviždanju, Dugi je visok i mršav dječak, Bimbo je nizak i debeo, Rolo nizak i mršav dječak kao i Kanta, samo što Rolo stalno muca. Dječaci su se uvijek sastajali kod križanja Gornjeg Bukovca. Tako im je, jednom kada su igrali nogomet, pristupio trgovac Špoljarić, debeo čovjek koji je imao trgovinu, i objašnjavao dječacima kako se puca lopta. Rekao je kako će im pokazati kako se puca lopta, uzeo je zalet i u trenutku kada je zamahnuo nogom netko je kamenčićem pogodio loptu, a trgovac je promašio loptu i pao na pod. To je bila osveta dječaka za krađu novca u trgovini kada je trgovac povećao račun za svoj džep. Dječaci su imali još mnoge okršaje s trgovcem. Gizovu obitelj čine Giza, njegov otac i majka te njegove sestre Ivka i Branka. Otac i majka su se često svađali, ali je jednom svađu prekinuo trgovac koji se došao žaliti da je Giza ukrao bombone iz njegovog dućana. Otac je ispravno zaključio i rekao mu neka ide drugdje tražiti krivca jer Giza ne krade. Giza je imao starog razrednika Vjekoslava Deščaka, koji ih je u svemu mudro poučavao i rekao je kako sve treba znati, pa tako i zviždati, te je i on sam jednoga dana odvratio umjetničkim zviždukom zvižduku koji se začuo iz školskog dvorišta.

Dojam o djelu:
Knjiga je zanimljiva jer opisuje djetinjstvo jedne grupe dječaka.

Jack London - Zov divljine

2011-02-25T00:13:00.000+01:00

Jack London - Zov divljine

Bilješke o piscu:
Jack London rođen je 1876. g. u San Franciscu. U mladosti se bavio raznoraznim poslovima, a bio je čak i tragač za zlatom. Izvještavao je kao ratni dopisnik u rusko - japanskom ratu. Po uvjerenju socijalist, čest je govornik na raznim socijalističkim skupovima. Pjesnik je prirode i bunta, slavi snažne, poduzetne ličnosti, koje se ne mire s okolnostima u kojima žive, već svladavaju prepreke borbom i snagom volje. Njegova poznata djela su: "Morski vuk", poluautobiografski roman "Martin Eden", "Zov divljine", "Bijeli očnjak", "Mjesečeva dolina", "Ljudi s dna", "Željezna peta" (vizija fašističke opasnosti u Americi), "Vukov sin" i dr.
U romanu "Zov divljine" svoje je doživljaje s Aljaske pretopio u priču u kojoj se ljudi i psi bore za opstanak u potrazi za plemenitim metalom. Umro je 1916. godine u Glen Ellenu.

Mjesto radnje:
Santa Clara, Aljaska

Vrijeme radnje:
1897. - 1898. god.

Tema:
Život pasa u zaprezi na Aljasci

Pouka:
U životu treba biti uporan i hrabar. Treba pružiti pomoć svim svojim bližnjima a pogotovo svojoj obitelji.

Kratki sadržaj:
U velikoj kući u dolini Santa Clare živio je pas Buck. Bila je to veličanstvena životinja. Živio je ugodnim životom. Prijevarom jednog sluge Buck je prodan nekom nepoznatom čovjeku. Neznanac ga je ukrcao u vlak te ga odveo daleko od njegova doma. Bucka su ponovno prodali. Njegov novi vlasnik bio je vladin službenik koji je prevozio poštu između udaljenih mjesta Aljaske. Tamo je Buck susreo snijeg i vrlo niske temperature. Vukao je saonice sa ostalim psima, prevozeći poštu. Budući da je bio hrabar uspio je izboriti mjesto na čelu zaprege. Opet je promijenio gospodare. Novi gospodari nisu bili upoznati sa tjeranjem zaprege sa saonicama. Mučili su izmučene pse. Kod Johnove kolibe zaprega se zaustavila. Buck je bio iznemogao. Zaprega je krenula dalje, ali su se utopili u jezeru. Buck je ostao živjeti s Johnom. Čuvao ga je, pazio i njegovao, a pas mu je uzvraćao ljubav. Jednom mu je zgodom spasio život. Zahvaljujuci Bucku John je na okladi zaradio tisuću dolara.
John i njegovi prijatelji kupili su tim novcem pribor za kopanje zlata. Krenuli su u divljinu u potragu za zlatom. Pronašli su zlato, a za to vrijeme su se psi odmarali. Buck je na tom mjestu osjetio zov divljine. Nešto ga je vuklo sve dublje i dublje u šumu. Taj osjećaj ga je udaljavao od njegovog najdražeg gospodara Johna. Otišao je u šumu i tamo je upoznao mlađeg vuka. U njemu se propudio nagon za lovom, te je ulovio losa. Dok je bio u šumi logor su napali indijanci te ubili Johna. Kad se Buck vratio i vidio što se desilo napao je indijance, a ovi su se razbježali od straha. Buck je bio tužan i sam. Na jezero je stigao čopor vukova, a Buck im se je pridružio.
Vratio se prirodi i bio je potpuno slobodan. No ipak, prepričavala se legenda u kojoj su lovci viđali velikog psa - vuka kako sjedi uz kolibu na jezeru i tuguje za svojim gospodarom, a potom se ponovo vraća u šumu.

Analiza likova:
Pas Buck
Veliki i snažan pas. Imao je bogatu gustu dlaku, bijelu njušku, široka prsa i prodorne oči. Bio je to veličanstven i hrabar pas, potomak vuka. Spasio je život svom gospodaru. Podnosio je velike hladnoće i vukao teške zaprege. Na Aljasci je osjetio zov koji ga je vukao u divljinu među njegove pretke.

John Thorton
Kopač zlata. Spasio je Bucka i zavolio ga. Pomagao mu je i njegovao ga za vrijeme njegove bolesti. On je visok, smeđokos čovjek. Zahvaljujući Bucku u okladi je zaradio
novce s kojim je kupio opremu za kopanje zlata. Pronašao ga je, ali je nesretno stradao sa svojim prijateljima.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zločin i kazna

2011-02-24T00:21:00.002+01:00

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zločin i kazna

Bilješke o piscu:
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821. – 1881.), sin vojnog liječnika, po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inžinjerijsku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego učenje. Ističe se u čitanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. g. pojavilo njegovo prvo djelo, roman Bijedni ljudi, Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje član kluba Petraševskoga, u kojem se potajno okupljaju mladi
revolucionari. Među onima koji su 1848. g. uhapšeni i osuđeni na smrt nalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna smrću mijenja u pet godina prisilnog rada i daljne četiri godine izgona u Sibir. To su bili presudni događaji. Iz progonstva se u Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvog doma, Zločin i kazna, Idiot, Bjesovi, Mladić, Braća Karamazovi itd. stvara politički konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedaka Dostojevski piše osvrte, članke, polemike, razvija golemu književnu
aktivnost uređujući i izdajući sa svojim bratom Mihajlom najprije časopis Vrijeme, a onda i Epohu. U međuvremenu putuje na zapad i vraća se razočaran, uvjeren da je veličina Europe prošlost, da budućnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnim nedaćama, ali prije svega svojim izuzetnim genijem, koji je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio čovječanstvu djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkrićima čovjeku našeg vremena, jer može se sa sigurnošću reći da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu Braća Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kojem je u najzrelijem obliku postavio sve svoje najznačajnije probleme.

Tema:
Raskoljnikov i njegov zločin, njegove psihičke dileme, te na kraju njegova zaslužena kazna.

Ideja:
Dobro uvijek pobjeđuje zlo, za svaki počinjeni zločin mora se snositi primjerena kazna.

Mjesto radnje:
Rusija

Vrijeme radnje:
19. st. (radnja se događa u svega 9 dana)

Kratki sadržaj:
Radnja ovog djela počinje početkom srpnja, za vrijeme neobične vrućine, kad se Raskoljnikov uputio kod Aljone Ivanove, kod starice koja je uzimala stvari u zalog. Sa sobom je uzeo jedan predmet da ga založi, jer je bio potpuno bez novaca, pa je želio dobiti koji dinar, ali i istovremeno da prouči gdje ta starica drži sve predmete koje joj ljudi nose kao zalog. Vraćajući se kući pošao je u jednu krčmu, jer je imao jaku želju da nešto stavi u svoja usta te da nešto popije. Vrativši se kući, legao je na krevet i zaspao. Ujutro ga je probudila Nastasja kada mu je ušla u sobu. Ona je bila kuharica i jedina gazdaričina pomoćnica. Donijela mu je nešto
za pojesti, te ga je obavijestila da je gazdarica otišla na policiju da ga prijavi jer nije plaćao račune za smještaj. Prije nego što je otišla uručila mu je pismo njegove mame sa kojom se često dopisivao, a kada ga je dobio bio je toliko veseo da je takoreć potjerao Nastiju van iz sobe, sjeo na krevet i započeo ga čitati. Dok je čitao to pismo osjećaji su ga toliko obuzdali da je plakao, međutim kada ga je pročitao do kraja raspoloženje mu se pokvarilo, jer je pročitao da bi mu se sestra (Dunja) trebala udati za jednog bogatog trgovca, ali on se zakleo da se taj brak
neće dogoditi dok je on živ. Nakon toga otišao je do Razumihina, jednog svog prijatelja iz škole, možda i jedinog prijatelja kojeg je imao. Putem je vidio jednu pijanu djevojku koju je želio napasti jedan gospodin, ali je on to spriječio. Kada je došao kod Razumihina naglo je promijenio svoje raspoloženje i otišao je nazad kući. Hodajući doma, otkrio je da će Aljona Ivanova biti sama kod kuće drugi dan oko osam navečer, te je odlučio da će tada počiniti ubojstvo. On je to ubojstvo već odavno planirao kako bi ju mogao opljačkati, pošto on nikada nije imao novca. Tog dana odlučio je malo odspavati popodne, prije nego što ode do Aljone, međutim dosta se kasno probudio pa se bojao da će zakasniti. Prvo je otišao uzeti sjekiru u gazdaričin stan, a nakon toga se polako uputio prema stanu u kojem je ona živjela. Hodao je sporo te zaobilaznim putem, kako ne bi na sebe privukao pažnju.
Došavši do njenog stana pokucao je na vrata, međutim ona se pravila da nije kod kuće, a tek onda kada se predstavio mogao je ući u kuću. Dao joj je zalog, te uzeo sjekiru i ubio je. Tada se užurbano uputio do mjesta gdje je ona držala stvari i uzeo neke stvari, međutim kao da je bio pijan, pa nije uzeo novac i sve stvari. Baš onda kada je htio otići začuo je jedan šum te je vidio da je u sobu došla Lizaveta, pa je i nju morao ubiti. Nakon toga je još imao problema, na vrata stana došla su i dva radnika, međutim uspio ih je prevariti i dok su oni otišli po gazdaricu, on se sakrio u susjedni stan te je pobjegao doma. Došavši doma sakrio je stvari
te legao. Dobio je temperaturu, a kada je to Nastasja vidjela pozvala je doktora. Nakon što je ozdravio, jednog je dana uzeo stvari i zamalo da ih nije bacio u rijeku, pa ih je sakrio ispod jednog kamena. Kada se vratio kući ponovno se razbolio. U međuvremenu su mu došli mama i sestra. Jednog je dana vraćajući se kući vidio nesreću u kojoj su konji pregazili jednog njegovog prijatelja, te ga je odnio kući kod njegove žene. To je bio Marmeladov kojeg je upoznao u gostionici. Njegova se žena zvala Katarina Ivanova, te joj je dao novca jer su oni bili siromašni, i otišao je kući. Jednog je dana kod njega došla Sonja, koja mu je došla reći da joj je tata umro i pitati ga hoće li mu doći na sprovod. Što je više vremena prolazilo, njega je sve više pekla savjest što je ubio onu gospođu, ali ipak nije imao snage da to prizna policiji. Jedina osoba kojoj je on to priznao bila je Sonja, zato jer ju je on volio, a i ona njega. Nakon što joj je to rekao, ona se rastužila i zaplakala,
te mu obećala da će zauvijek biti sa njim. Ubrzo se o tom ubojstvu pročulo po gradu te se on predao policiji, jer više nije mogao podnositi da on i drugi ljudi pate zbog toga. Bio je odvezen na robiju u Sibir. Kćeri Puliherove Aleksandrove i Dunja su se udale.

Analiza likova:
Raskoljnikov
Lijep i stasit student prava, živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga steže poput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otuđuje, postaje zamišljen i općenito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potpiruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće života bijede. Nakon ubojstva ga hvata strah, izgubljen je, uplašen. Na kraju nalazi davno izgubljeni spokoj.

Sonja
Prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna kršćanka, bez prigovora trpi očito još veću bijedu od Raskoljnikove.

Andrej
Nihilist (pravac u grčkoj filozofiji, nihilisti smatraju da stvarnost ovisi o njihovom samom prihvaćanju istine). To rezultira letargijom i nebrigom za probleme okolnog svijeta - živo im se fućka za sve), kritičar društva, prost čovjek, radio je kao službenik, vjeruje u budućnost i podržava preljub.

O djelu:
U romanu "Zločin i kazna" Dostojevski opisuje mladog revnog studenta Raskoljnikova koji planirano ubija staricu Aljonu Ivanovu, i neplanirano ubija i njezinu sestru Lizavetu. Kada ga taj čin potrese pobjegne iz stana ne uzevši novac koji je namjeravao ukrasti. On oboli i zapadne u tešku moralnu krizu. Kada ozdravi zbliži se sa Sonjom, kćerkom pijanog službenika, koja mu pomaže da spozna da nije pravo postupio. Na koncu se sam prijavi policiji. Osudili su ga na osam godina prisilnog
rada u Sibiru gdje je otišao skupa sa Sonjom.

U prvom dijelu petog poglavlja analiziraju se Raskoljnikove noćne more. Imao je sedam godina kada je s ocem na putu doma vidio događaj koji ga je zgrozio: seljak je hladnokrvno udarao jadnog konja. Kad se probudio te su more prouzročile da je duboko u sebi počeo dvojiti u ispravnost djela koje namjerava učiniti. Kraj odlomka nam govori da ta dvojba ipak nije bila toliko moćna da bi spriječila zločin. Raskoljnikov ne optužuje sebe zbog ubojstva, nego zbog slabosti što se nije ponio kao Napoleon.

Za sve romane Dostojevskog je značajno da obrađuju moralna i vjerska pitanja (ima li Boga ili nema), pitanje suprotnosti dobra i zla, što je dovoljno i što nije. Ako nema Boga onda je po mišljenju njegovog junaka Raskoljnikova sve dozvoljeno, također i ubojstvo. Junakovo ime je simbolično, a znači unutarnji raskol, duševno razdvojenu ličnost.

Psihološku problematiku Dostojevski iskazuje putem unutarnjeg monologa i putem snova.

Filozofske probleme pak oblikuje dijalogom među osobama. Dostojevskog u romanu zanima čovjekova unutrašnjost. Događaje temelji na razgovorima koji s dijalogom neposredno izražavaju junakov doživljaj, njegovo životno stajalište te moralne dvojbe. Dostojevski je u jednom trenutku rekao: "Moralne ideje nastaju iz vjerskih
osjećaja. Logika ih ne može nikako objasniti."

August Šenoa - Zlatarevo zlato

2011-02-23T00:06:00.002+01:00

August Šenoa - Zlatarevo zlato

Bilješke o piscu:
August Šeona najsvestraniji i najplodniji je hrvatski književnik 19. stoljeća. Rođen je u Zagrebu 1838. godine, u malograđanskoj obitelji mađarskoga, njemačkoga i češkog podrijetla. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Zagrebu, Pečuhu, pa opet u Zagrebu. Pravo je studirao u Pragu i Beču, jedno vrijeme uz potporu biskupa
Strossmayera. Književni rad započinje feljtonima u novinama i časopisima ("Zagrebulje"). Istupa kao književni kritičar i teoretičar donoseći u hrvatsku književnost nove ideje o ulozi književnosti u kulturnom uzdizanju naroda. Uz književni rad, Šenoa je svakako i među najobrazovanijim ljudima svoga vremena, poznavalac mnogih europskih i slavenskih jezika, prevodilac, kulturni i javni radnik, dramaturg i umjetnički direktor HNK-a, gradski senator i urednik mnogih časopisa, i od svega najvažnije: pjesnik, pripovjedač i romanopisac. Već kao gimnazijalac Šenoa piše stihove na njemačkom i hrvatskom jeziku. Šenoine su pjesme,
zahvaljujući sugestivnosti i tematskoj i idejnoj primjerenosti zahtjevima širokog kruga čitateljstva i povijesnom trenutku, bile vrlo popularne. To se osobito odnosi na povjestice - ("Smrt Petra Svačića", "Propast Venecije", "Prokleta klijet", i dr.) - lirsko - epske pjesničke tvorevine nastale na motivima starih legendi, narodnih predaja i aktualnih političkih prilika s izrazito nacionalno-rodoljubnom idejom i osloncem na tradicionalnu poeziju ilirskog pokreta. Vrhunac je Šenoina stvaralaštva u
pripovijetkama i romanima. U svojim pripovijetkama i novelama Šenoa finim zapažanjem ulazi u seoski, malograđanski i gradski život promatrajući sudbinu svojih junaka u povijesnim previranjima i postavljajući svojim pristupom temelje hrvatskog realizma.

Mjesto radnje:
Zagreb

Vrijeme radnje:
Druga polovica 16. st.; od 1574. do 1582. godine

Tema:
Sukob zagrepčana i gregorijanaca zbog prava na Medvedgrad

Kratki sadržaj:
Tema Zlatareva zlata je povijesni sukob medvedgradskog velmože Stjepka Gregorijanca i grada Zagreba. U središtu tog sukoba nalazi se ljubav Gregorijančeva sina Pavla i Dore, kćeri gričkog zlatara Petra Krupića. Jedan od najvažnijih i meni najdražih likova je Jerko. Najprije je nijemi mladić koji guta svoju bol i gradsko "spadalo",
a poslije Pavlov brat i pomagač. Također je i Pavao razdvojen u dvije situacije, kao hrvatski kapetan, sin najljućeg neprijatelja zagrepčana, živ i vjetrovit junak, a na drugoj strani romantičan i nježan mladić, zaljubljen "do ušiju". Od dobrih likova tu su još: Petar Krupić, zlatar i Dorin otac, brižan i zaštitan otac, sama Dora, skromna, poslušna i vrlo inteligentna, Magda, pobožna, malo brbljava, ali poštena starica koja je zlataru Krupiću pomogla odgojiti Doru.

Radnja romana se zbiva u Zagrebu u drugoj polovici XVI. stoljeća. Roman počinje pričom o mržnji gospodara Medvedgrada, Susedgrada, Kaptola i Zagrepčana koja se tijekom radnje sve više oblikuje u sukob građana Zagreba i Stjepka Gregorijanca, medvedgradskog feudalca. Borba građana predvođenih mudrim gričkim zlatarom Petrom Krupićem i medvedgradskog silnika gubi svoj elementarni historijski, ekonomski i
društveni značaj u trenutku kada se posve nenadano javlja ljubav između gričke ljepotice Dore Krupićeve i Stjepkova sina Pavla. Stjepko Gregorijanec sinovljevu ljubav doživljava kao nedostojan i nepromišljen izbor, pa sinu nudi lijepu, ali do srži pokvarenu Klaru Gruberovu, gospodaricu Samobora. Pavle prezire i odbaci Klaru koja se odlučuje osvetiti pomoću gradskog brijača Grge Čokolina. On ima svoj motiv za osvetu: proseći ruku lijepe zlatarove jedinice bio je odbijen bez premišljanja. U zavjeru protiv nedužnih zaljubljenika uključuje se i sam Stjepko Gregorijanec. On planira Dorinu otmicu. Pojavljuje se tajanstveni nijemi svećenik Jerko koji pomaže Pavlu da spasi Doru. Otkriva se da je to Pavlov polubrat čija je majka nesretna žrtva iz mračne prošlosti Stjepka Gregorijanca. Ipak, ne uspijevaju sačuvati Doru. Napivši se otrovane vode iz ruke u vojnika prerušenog Grge Čokolina, ona umire.
Pavle se nad mrtvom Dorom zaklinje na vječitu samoću. Stjepko Gregorijanec umire ispunjen kajanjem. Grga Čokolin svršava svoj život kukavički i mizerno, baš onako kako ga je i proživio. Pavle odlazi u borbe s turcima, uludo ulaže svoj život i pogiba kao slavan junak. Njegovom smrću gasne loza gospodara Medvedgrada.

Analiza likova:
Glavni i najvažniji likovi su Dora Krupićeva i Pavao Gregorijanec. Dora i Pavao su pozitivni likovi. Oni se vole, ali su iz različitih društvenih slojeva pa ne smiju biti zajedno.

Dora
Oičenje nevinosti, čistoće, nježnosti i dobrote. U romanu se spominju samo njezine vrline, kao da uopće nema mana. "Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijeg djetinjstva toliko oslobodila tako da je više nisu smatrali djetetom, svi su je nazivali "zlatarevom mudrijašicom" jer se mala naučila čitanju i pisanju..."

Dora je vrlo inteligentna, jako pametna i lijepa. Njezino srce je osvojio samo Pavao Gregorijanac. Ona na kraju umire jer su svi negativni likovi bili protiv nje. Njezinu smrt isplanirao je Grga Čokolin, koji je volio Doru, ali je nije želio gledati sretnu s drugim.

Pavao
Mlad i lijep čovjek. Hrabar je, odlučan i plemenit. Dobar je vojnik, a u borbi je velik junak. "Mladiću bijaše jedva dvadeset godina. Lice blijeđašno, plemenito, kosa dugačka, crnomanjasta, brčići mali, čelo visoko, a sjajne plavetne oči pod tamnim trepavicama dvije zvijezde da ih nije mutila neka sjeta. Mladić bijaše lijep, snažan, a ljepši od brige i sjete."

Pavle je bio zaljubljen u Doru. Za nju bi dao sve, pa i svoj život. On je veoma plemenit i osjećajan, te je posve različit od svog oca. Bio je jako vezan uz majku, te se nakon njezine smrti udaljavao od obitelji.

Stjepko Gregorijanec
Dostojanstven, samovoljan i silovit plemić. Čini sve da ostvari svoje želje. Jako mu je važno mišljenje drugih.

Klara Grubarova
Brzopleta, pokvarena i lažljiva. Opsjednuta je svojom ljubavi prema Pavlu zbog koje na kraju poludi.

Petar Krupić
Iskren, pošten, blag i mudar. Velik je uzor svojoj kćeri Dori.

Grga Čokolin
Pokvaren, zao i tašt. Voli Doru i planira njezinu smrt samo da je ne gleda sretnu sa nekim drugim.

Magda
Oličenje dobrote i sigurnosti. Voljela je i štitila Doru te je nakon njezine smrti i sama umrla nastavljajući je štititi i nakon smrti.

O djelu:
Ovo je djelo povijesni roman. Pisan je štokavštinom utemeljenom na građanskom jeziku. Ima dosta latinskih riječi jer je roman pisan u 16. st. kada se latinski jezik još uvijek koristio. U svom pripovijedanju pisac se koristi dijalozima koji vode do sukoba, monolozima i čestim, dugačkim opisima koji nam opisuju prostor u kojem se radnja odvija. Šenoa je sveznajući pripovjedač jer ima uvid u cjelokupno zbivanje i radnju. On je i nepouzdani pripovjedač jer iznosi vlastito mišljenje o
postupcima svojih likova. U ovom romanu ima sredstava retardacije: Šenoa uz dvije glavne radnje (borba za Medvedgrad i ljubavna priča Dore i Pavla) ubacuje i mnoge epizodne radnje (npr. sukob Petra i Stjepka, sukobi u hrvatskom saboru...)

Radnja romana je podijeljenja na dvije paralelne radnje:
povijesnu i ljubavnu. Uz povijesnu priču vezan je i opis cjelokupnog društvenog i političkog života Zagreba u 16. st. To je osnovna fabula na koju se vezuje i ljubavna fabula, u kojoj je prikazana priča o dvoje zaljubljenih. To dvoje je iz različitih društvenih staleža i u to vrijeme se nisu smjeli ni voljeti, a još manje ženiti. Na početku romana pisac iznosi mnoštvo opisa da bi nas bolje upoznao sa životom u 16.st. Upoznajemo se sa panoramom Zagreba, s običajima tog vremena te sa životima raznih ljudi i s glavnim likovima.

O čemu Šenoa govori u predgovoru?
Šenoa već u prvoj rečenici predgovora tj. svoga obraćanja štiocu iskazuje motiv svoga pisanja, pokazuje što ga je nagnalo da se prihvati upravo ove teme:

"Iznosim pred tebe prijatelju hrvatske knjige malenu sliku burne naše davnine. Nadam se da će ti mila biti, jer je naša, nadam se da ćeš i mojemu peru oprostiti gdje je pogriješilo, jer da je u peru bilo toliko vještine koliko je bilo ljubavi za našu stvar, knjiga bi bila bez prigovora."

Šenoa zatim izvještava svog čitaoca o tome kako je došao do fabule romana, kako je kopao po starim pisohranama, drevnim knjigama i drugim listinama:

"Premećuć po arhivu Grada Zagreba stare zaprašene artije u kojih sto godina nije bila ruka dirnula, naiđoh in ljutu i krvavu pru među silnim podbanom Gregorijancem i građani zagrebačkimi. Starina Krčelić znao je za tu pravdu ali nije joj znao razlog. A ja otresi prašinu, i eto pred mojim očima crno na bijelom zašto se podban i Zagreb zavadiše i zašto je silni velikaš pao. Eto ti gotove pripovijetke, viknuh radostan i naoštrih pero. Stao sam slagati listine, čitati i čitati do zlovolje. Kupio sam ovdje, kupio ondje, prebirao zapisnike, račune, učio knjige i stare i nove. Kopao sam da iskopam ruševine starog Zagreba, kopao da uskrisim iz groba stare hrvate kakvi bijahu u zboru, u domu, na bojištu. I pomože Bog. U duši mojoj oživiše divne slike, ja sam ih skupio, nadrtao, i evo ih pred tobom, štioče dragi."

Što je prema Šenoi težište ovoga djela?
Težište ovog djela je sasvim mala slika prošnosti naše burne domovine.

Razvrstaj likove na pozitivne i negativne!
Pozitivni likovi su: Magda, Dora Krupić, Stjepko Gregorijanec, Pavao Gragorijanec, Niko Gregorijanec, Jerko Gregorijanec, Petar Krupić, Miloš.

Negativni likovi su: Grga Čokolin, Klara, Ungnad Krsto, Stjepko Gregorijanec.

Što zaključuješ iz vanjskog i moralnog opisa svakog pojedinog lika?
Pažljivo razmotrivši vanjski i moralni opis svakog pojedinog lika mogu zaključiti ovo: Izgled likova bi trebao nagovijestiti i njihov moralni lik, ali na primjeru opisa Magde, Jerka… uviđamo da to i nije tako, i da Šenoa ustvari želi pokazati kako izgled često vara i kako odijelo ne čini čovjeka.

Tko je glavni intrigant u ovom djelu?
U ovom romanu glavni intrigant je Grga Čokolin.

Koji je događaj u djelu utjecao na daljnji tok i preokret same fabule?
U romanu imamo očitu situaciju kada se čitava stvar preokrenula zahvaljujući nikom drugom doli Grgi Čokolinu. To je situacija kada se Klara beznadno zaljubi u Pavla Gregorijanca koji se treba oženiti s Dorom i živjeti sretno. Grga Čokolin nagovara Klaru na umorstvo Dore, što će se i te kako odraziti na cijelu fabulu.

Koji lik u ovom djelu je suprotan intrigantu?
Lik koji je suprotan intrigantu i pokušava razriješiti i isparaviti ono što je
intrigant smislio je Jerko.

Kakvi su likovi u ovom djelu?
Neki likovi su čvrsti i nepopravljivih karaktera (Klara, Grga), dok su drugi samo zavedeni i lako popravljivi (Stjepko, Petar).

Što zaključuješ promatrajući ljubavnu i povijesnu fabulu ovoga djela?
Kada pobliže promotrimo ljubavnu i povijesnu fabulu uvidjet ćemo da ljubavna fabula i te kako utječe na povijesnu i da se ne može zanemariti. U ovom romanu nema epizoda koje bi se mogle izbaciti a da se to ne odrazi na čitavu fabulu.

Što misliš o jeziku kojim je djelo napisano?
Meni se osobno Šenoin jezik nije svidio. Posebne teškoće su mi stvarale tuđice a i samo narječje. Pohvalno je to što je Šenoa pokušao pisati jezikom koji je bio aktualan u to vrijeme, ali da se mene pita puno veći uspjeh bi postigao da je pisao običnim i strogo književnim jezikom.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zapisi iz podzemlja

2011-02-22T00:13:00.002+01:00

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zapisi iz podzemlja

Bilješke o djelu:
"Zapisi iz podzemlja" samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom "Zapisi iz mrtvog doma" - zbirke poznatog ruskog realista Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Novela "Zapisi iz podzemlja" u sebi sadrži mnoge ideje o čovjeku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i uklapanju u društvo. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predočava samog sebe a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čovjeku. Prema njegovim riječima čovjek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće, stvaralačka životinja, lakosmisleno biće, nedolično biće te biće koje u svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna
se osobina posebno ističe a to je samostalnost, čiju veliku učestalost možemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi ući u društvo i osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji biva odbačen i postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreća mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da zapravo podzemlje za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i
nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta.

Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio mogli nazvati filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokaz za sve ono što je rečeno u prvom dijelu. Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu ove novele, mogli bismo reći da radnja teče kronološki, a jedna od zanimljivosti vezana upravo za radnju je ta da je radnja izmišljena kao i sami zapisi.

U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga Apolon, Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov.

Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena. O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove novele, gdje odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja se uočavala i u njegovom poslu. No, pored toga što je pakostan, on je dosta i radoznao a možemo reći i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čovjeka i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronaći i u glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua.

Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju, on je zadovoljan svojim načinom života. Na samom kraju novele možemo uočiti da nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je najgore, ne voli ni samog sebe. Sve je to uzrok njegovog bijednog života, kojeg je on silno želio popraviti. No, nedovoljna upornost dovela je do toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila povučenost od društva, a sudeći po svemu ovome, možemo zaključiti da
on u biti i nije shvatio svijet, život, već je sve to promatrao sa svog stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim, izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem čovjeku, no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čovjeka
s onim što ima, jer čovjeku uvijek treba nešto više.

Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik Ferfičkina. Prema riječima glavnog lika, bio je to čovjek kojeg je glavni lik ponajviše mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica. Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost, budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika, koji ga nije prihvaćao i niti to nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te iz pojedinih njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao čovjek koji je sa zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih.

Gotovo sve to možemo reći i za preostala dva neprijatelja glavnog lika - Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu bio novac, često su omaložavali glavnog lika, koji je sve to trpio i čak im se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom negativnom osobinom, iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi ugode, da sebi učine život boljim, ne misleći na posljedice.

No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila posebne osjećaje. To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu i zbunjenu djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija popričati i izmjeniti mišljenja o životu, budućnosti i ljubavi. Za razliku od drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uočiti već je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je volio, no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način života.

Već nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni, gdje se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:

"Ti si odavde?
Nisam.
Odakle si?
Iz Rige.
Njemica?
Ruskinja.
Jesi li već dugo ovdje?
Gdje?
U kući."

Često se u rečenicama pa i među rečenicama javlja kontrast, koji je u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica, kao npr. "Tada sam pobijedio, ali se Zverkov, koji je doduše bio glup ali veseo i drzak, na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio – smijeh je ostao na njegovoj strani." ili pak "Ta čovjek je glup, fenomenalno glup. Naime, uopće i nije glup, ali je tako nezahvalan da nema nezahvalnijeg stvorenja od njega". Specifičnost ove novele je i
početak, gdje se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice: "Bolestan sam čovjek... Pakostan sam čovjek. Neprivlačan sam čovjek. Mislim da me boli jetra. Uostalom, nemam pojma o svojoj bolesti i ne znam pouzdano što me boli.", a i cijela je novela napisana tako da autor direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izražava rečenicama poput ovih: "... Stanite! Dopustite da predahnem...", "Pa zašto ste onda sve ovo pisali? - pitate me. Znate šta, strpao bih ja vas na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset
godina došao k vama da se raspitam do čega ste došli".

Osim ovih rečenica, Dostojevski se obraćao čitatelju putem zagrada "(Slaba dosjetka, ali neću je prekrižiti. Napisao sam je, misleći da će ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio samo napraviti odurno važan - namjerno je neću prekrižiti!). Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim sredstvima, no u noveli možemo pronaći i poneku metaforu: "Bilo je tiho,
pahuljao je snijeg padajući gotovo okomito i prostirajući jastuk po pločniku i pustoj ulici."

Realističnost stila također ne možemo izostaviti, a ta je realističnost i specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realističnost je izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima – likovima iz svakodnevnog života koji se kreću na svakodnevnim, običnim mjestima (gostionica, malena sobica). U noveli možemo uočiti i
opis interijera: "U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim odijevnim starudijama - bilo je posve tamno.", čija je funkcija opisivanje i predočavanje socijalnog statusa likova, dok u jednom dijelu novele možemo uočiti i pozitivizam: "Pa i uopće, dužni smo sebi ponavljati, neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim okolnostima neće ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest, a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i kalendarom, no, i... no, pa makar i za retortom, što se može, treba prihvatiti i retortu!"

Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza:
"a l’homme de la nature et de la verite".

Kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja:
1. Čovjek nije nikada sretan onime što ima
2. Svaki je čovjek kukavica
3. Čovjek nije savršeno biće
4. Društvo čini čovjeka čovjekom

Miro Gavran - Zaljubljen do ušiju

2011-02-21T00:07:00.001+01:00

Miro Gavran - Zaljubljen do ušiju

Tema:
Ljubav jednog dječaka

Mjesto radnje:
Nova Gradiška i Zagreb

Vrijeme radnje:
Oko domovinskog rata

Ideja:
Budi kakav jesi. Kada si zaljubljen reci to.

Kratki sadržaj:
U početku knjige Mario živi mirnim životom u Novoj Gradiški i misli da se samo slabići i kukavice zaljubljuju. Pošto su mu roditelji posvađani, on ih pomiruje i oni se sele u Zagreb da počnu ispočetka. On se tamo zaljubljuje u Lanu i misli da je ona zaljubljena u drugoga. Da bi privukao pažnju počinje namjerno dobivati jedinice. Nakon kazne on pomišlja da su svi okrenuti protiv njega i da ga nitko ne razumije. Zato bježi baki u Novu Gradišku i ostavlja Lani oproštajno pismo u kojem joj objašnjava da je voli i govori joj gdje je otišao i zašto. Roditelji ga traže te ga nalaze pomoću njegovog pisma. Ona mu šalje pismo po ocu u kojemu govori da ga je voljela od prvoga dana otkad je došao u njen razred i da će ga opet voljeti ako ispravi sve jedinice. On se vraća s ocem u Zagreb te ispravlja sve jedinice u rekordnom roku. Nakon što je sve ispravio Lana i on odlaze poslije škole u Botanički vrt te se tamo i poljube.

Analiza likova:
Mario
Mario je pametan, bistar i mudar učenik a nije štreber jer razumije ono što uči. Dobar je pred nastavnicima ali nije ulizica. Njegov domaći rad može prepisati tko god želi, kada se piše kontrolni iz njegove klupe polaze papirići spasa. Ne raduje se ničijoj jedinici nego suosjeća. Voli sport i bavi se rukometom. U početku je mislio da se samo slabići i kukavice zaljubljuju, a onda se i on zaljubio snažnije od života, te je zbog toga bio nesretan i neshvaćen od okoline. Začudio se kako zna lagati kada je baki govorio zašto je došao. Na kraju knjige bio je najsretnije biće na svijetu zato jer se poljubio sa Lanom tj. svojom simpom.

Lana
Mala crnokosa zagrepčanka, za Marija najljepša djevojčica na svijetu. Ima kratku crnu kosu ispod koje se smjestio par crnih očiju i prćasti nosić. Ona je savršena i odlična učenica a nije štreberica. Normalno se ponaša mada je bogata, lijepa i draga. Voljela je Marija od prvog dana kada je došao u njen razred ali on to nažalost nije znao.

Dojam o djelu:
U ovoj knjizi najsmješnije mi je bilo kada je Mariova sestra Anita kuhala ručak i način na koji je to opisano. Najtužniji dio knjige bio mi je kada je Mario napisao oproštajno pismo Lani zbog neuzvraćene ljubavi i neshvaćanja okoline. Najdirljivije mi je bilo kada je Mario uspio pomiriti svoje roditelje, a najsretniji sam bio kada Lana u svom pismu priznaje da ga voli te kada su se poljubili u botaničkom vrtu.

Blanka Dovjak Matković - Zagrebačka priča

2011-02-20T01:22:00.002+01:00

Blanka Dovjak Matković - Zagrebačka priča

Bilješke o piscu:
Blanka Dovjak Matković rođena je 1920. u Zagrebu. Dječje knjige: Neobična ulica, Priče iz Dubrave, Neke male važnosti, Zagrebačka priča. Umrla je u Zagrebu 1993. godine.

Mjesto radnje: Kuća, ulica, Zagorje, bolnica

Vrijeme radnje: Ljeto, zima

Glavni likovi: Kačkica, Milka, tatek, mamica

Sporedni likovi: Borek, Berti, učiteljica, pradjed, Pepica, Persida, itd.

Kratki sadržaj:
- Dolazak Milke.
- Rođenje prvoga sina Boreka.
- Nakon nekoliko mjeseci Borek umire, a za to okrivljuju Milku.
- Stigla je nova pomoćnica, a Kačkica nije bila zadovljna sa njom.
- Milka se vratila.
- Svi žive sretno.
- Majka se razboljela i odveli su je u bolnicu.
- Nekoliko dan bila je u bolnici, a onda je preminula.
- To je jako pogodilo njezinu obitelj.
- Tetek je počeo piti.
- Kačkica i Milka bile su jako tužne.
- Pali su u krizu i nisu imali što jesti.
- Tatek je počeo nakit i druge vrijedne stvari mijenjati za novac
- Tako su živjeli neko vrijeme.
- Kada je bila gotova školska godina Kačkica i Milka otišli su u Zagorje.
- U Zagorju su bili dva mjeseca.
- Jednog dana došlo im je pismo da su tateka odvezli u bolnicu i da je Persida kupila njihovu kuću na dražbi.
- Oni su se vratili u Zagreb.
- Kada su htjeli ući u kuću vidjeli su da brave na vratima nisu iste.
- Sve njihove stvari Persida je izbacila na ulicu.
- Oni su si našli novi dom u podrumu jedne kuće.
- Tatek je preminuo.

Dojam o djelu:
Ovaj roman mi se jako svidio, malo je tužan jer stalno netko umire.
Najviše mi se svidjelo kada je u Kačkičin život došla Milka; koja joj je jako
pomogla, a nije mi se svidjelo kada su Kačkičini roditelji i brat umrli.

Zlatko Krilić - Zagonetno pismo

2011-02-19T00:08:00.002+01:00

Zlatko Krilić - Zagonetno pismo

Bilješke o piscu:
Zlatko Krilić je rođen 1955. godine u Osijeku. Djetinjstvo je proveo u Čepinu, a danas živi i radi u Zagrebu. Za djecu i omladinu objavio je više knjiga, a među značajnijim su: "Prvi sudar", "Čudnovata istina", "Početak plovidbe" i "Veliki zavodnik", a od knjiga za odrasle važno je napomenuti "Živi pijesak". Za svoje literarno stvaralaštvo dobio je više priznanja i nagrada od kojih valja spomenuti nagrade: "Ivana Brlić Mažuranić", "Grigor Vitez" i "Sedam sekretara SKOJ-a". Ističe se i pisanjem kazališnih igrokaza: "Uskočka kapa", "Jaje", "Gozba u ponoć" i dr. Dosta piše za radio i televiziju, kao i scenarije za crtane filmove.

Mjesto radnje:
Grad Zagreb

Vrijeme radnje:
Jesen

Tema:
Pljačka stana u kojem je dijete samo, a pljačkaši se služe podlom prijevarom u svojoj nakani da na lak način dođu do plijena.

Pouka:
Čovjek u životu ne smije biti lakovjeran i u svakoj situaciji mora biti oprezan. Mora biti pošten i odan prijatelj, te spreman pomoći u svakoj situaciji.

Kratki sadržaj:
Kištra je sam doma i otvara vrata nepoznatim ljudima. Ovi se predstavljaju kao specijalna policija, no kasnije se uspostavlja se da se zapravo radi o razbojnicima. Odnijeli su iz stana sve vrijedne stvari i odvezli se kombijem RTV servisa. Policija bezuspiješno traga za razbojnicima, a Kištra od kukavnog izdajice, koji je nogometnu ekipu svog razreda ostavio na cjedilu, postaje idol cijele škole. Njegovi dobri prijatelji bezuspješno su ga naime pozivali na važnu utakmicu, i ne sluteći u kakvoj se opasnosti nalazi proglasiše ga kukavicom i izdajicom. Jedino je zaljubljena Marina vjerovala u njega. Kištra često odlazi na policiju kako bi pomogao istrazi, a istovremeno priznaje Marini da je zaljubljen u nju i počinje njihova veza. Razgovarajući o razbojništvu u Kištrinu stanu došli su do spoznaje da je u cijelu pljačkašku akciju umiješan i poštar. Odnose između Marine i Kištre poremetila je Lili, lijepa djevojka iz njihove škole koja je pošto poto htjela hodati sa Kištrom. U trenutku kad je istragom razočarani inspektor Vidović shvatio da je nakon niza istovjetnih pljački ponovo ostao bez ikakvih dokaza Marina je primila preporučeno pismo. Otvorila ga je i shvatila da se nalazi u velikom problemu. Odmah je nazvala Kištru moleći ga za pomoć. Razljućeni Kištra ljutito je spustio slušalicu ne vjerujući joj, a prerušeni razbojnici dolaze u Marinin stan. Ona ih je odmah prepoznala, no nije uspjela spriječiti pljačku. Pljačkaši odlaze sa plijenom ali ne daleko. Kod kombija ih je čekala policija i inspektor Vidović. Iako ljut na Marinu Kištra joj je ipak povjerovao i odmah obavijestio policiju. Dok su policajci hapsili lopove Kištra je jurio u Marinin stan. Našao ju je vezanu i brzo je oslobodio. Kištra je bio junak dana i on i Marina započinju ponovo svoju vezu.

Analiza likova:
Krešimir Kovačićek zvani Kištra glavni je lik romana. Sasvim je prosječan dječak, ni po čemu bolji ni lošiji od drugih. Pomalo naivan i lakovjeran, no istovremeno odan i hrabar. U određenoj situaciji pomalo hvalisav, ali ne i zlonamjeran. Zaljubljen je u Marinu no teško skuplja hrabrost da joj to i kaže. Iako ljut i povrijeđen pomaže Marini u njenom najgorem trenutku i ujedno pomaže policiji u hvatanju razbojnika.

Marina je djevojčica koja ide u istu školu kao i Kištra, a stanuje u susjedstvu. Zaljubljena je u njega i nikad mu ne okreće leđa, pa čak ni u situaciji kad je i njegov najbolji prijatelj Traka posumnjao u njega. Pomalo je ljubomorna. U najtežoj situaciji najprije traži njegovu pomoć i zaštitu. Pored navedenih likova tu su još Kištrini prijatelji Traka, Silos i Anđelak, prijateljica Višnja koju svi zovu Trešnja, brkati i bradati prevaranti, inspektor Vidović i njemu podređeni inspektor Mile, poštar Tuna i Kištrina mama.

Eugen Kumičić - Začuđeni svatovi

2011-02-18T00:10:00.002+01:00

Eugen Kumičić - Začuđeni svatovi

Bilješke o piscu:
Eugen Kumičić rođen je 1850. u Brseču, gradiću na istočnoj obali Istre gdje je pohađao pučku školu. Diplomirao je na filozofskom fakultetu u Beču 1873. godine. U Istri ne može dobiti posao pa odlazi u Split gdje godinu dana radi kao gimnazijski profesor. U jesen 1875. g. odlazi u Pariz gdje upija bogatstva pariškog kulturnog života. Vraća se nakon jedne i pol godine u Beč, no biva mobiliziran te 8 mjeseci provodi kao vojnik u Bosni za austrijske okupacije 1878. godine. Po povratku radi kao profesor francuskog jezika u zagrebačkoj realnoj gimnaziji i objavljuje svoja prva književna djela. 1883. g. se odriče nastavničke službe i do kraja života se
posvećuje književnosti i politici. Piše pripovijetke, romane, drame, uređuje časopise. Kao iskreni domoljub i vatreni pristaša Starčevićeve stranke prava bio je biran u sabor kao zastupnik. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1903. Kumičićev stil učinio ga je jednim od najčitanijih književnika svoga doba. Njegovo je pripovijedanje napeto, dinamično i drži čitatelja u neizvjesnosti do samoga kraja. Pravi je majstor opisa, osobito opisa mora i istarskog krajolika, tako da u njegovim djelima možemo uživati i danas, jednako kao i čitatelji prije stotinjak godina.

Mjesto radnje:
Lučica, crkva, Sadrišće, Šabarićeva kuća, načelnikova kuća, stupovi, carska cesta, Stipina kuća, Salettijev posjed, groblje, Martinova kuća.

Vrijeme radnje:
Prošlost, dok je Istra bila pod talijanskom vlašću.

Tema:
Sukobi između bogatih stranaca koji moralno i materijalno upropašćuju selo i siromašne istarske ribare koji se bore za svoje poštenje i opstanak.

Osnovna misao:
Djelo govori o otimanju hrvatske obale i tlačenju hrvatskog puka u prošlosti. Bogati stranci uzimali su sve siromašnim seljacima i ribarima, a na kraju oni kobno završavaju shvaćajući da nitko ne može dugo držati hrvate u šaci. Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada. Svakoj sili dođe kraj.

Kratki sadržaj:
U Lučici, siromašnom ribarskom mjestašcu na istarskoj obali, pred sam Božić dogodio se brodolom. Bura je razbila lađu Mate Bartolića, mladog trgovca iz Jelenčice, te je bacila na hridi. Mještani spašavaju brodolomce, a pritom se posebno trudi Antonio Marola, mladić bez roditelja, koji je smješten u obitelji Jele i Antuna Šabarića te radi za njih. Iako se izložio životnoj opasnosti, Antonio nije uspio spasiti dječaka koji je nahod, kao i on sam. To ga je vrlo potreslo i nije imao mira dok nije
pronašao tijelo poginulog mladića i odnio ga na groblje. Ranjeni Mato Bartolić smješten je u kuću Šabarićevih, gdje ga njeguju Jela i njena lijepa kći Marija. Mladić se uskoro oporavlja i nalazi se izvan životne opasnosti. U mjesec dana, koliko se Mato oporavlljao kod Šabarićevih, rodila se ljubav između Mate i Marije. Početkom ljeta u Lučicu iz Beča dolazi bahati Alfredo Saletti, sin Martina Salettija, bogatog i okrutnog tuđinca koji živi u raskošnoj kući na brijegu i u šaci drži cijelu Lučicu. Marija susreće Alfreda jednog popodneva. On je želi obljubiti, a kad se ona suprotstavlja, na silu je poljubi. Mariju spašava Antonio, udarivši nasilnika tako žestoko da se srušio na cestu. Alfredo se nekako želi osvetiti Antoniju, te potplaćuje sluge Lovru i Luku da ga ubiju. Taj razgovor je Antonio čuo noseći tajno pismo Alfredovoj sestri Elviri. Mato Bartolić često posjećuje Šabarićeve te se sprema zaprositi Mariju. Razgovor izeđu Marije i Mate gdje ju on prosi načuje Antonio koji potajice voli Mariju i zato pati... Marijin brat Marko vratio se iz Beča gdje je studirao medicinu. Marko je zbog svoje ljubavi nesteretan. Dugo već voli Elviru Saletti, sestru Alfredovu. Ljubav je tajna, za nju zna samo Antonio. Ljubav je nemoguća: Elvira je plemićka kći, a on je sin siromašnog ribara.
Sutradan je Marija poranila u goru, slijedili su je Alfredo i Luka s puškama, a Antonio je s prijateljem Josom već čekao nad dolcem. Alfredo je namjeravao silovati Mariju. Kako su Alfredo i Luka ostavili puške, zgrabili su ih Antonio i Joso i uperili ih u plemića, te spasili Mariju i njenu čast. Stjeraju ih s puškama u grad, gdje ih svi vide. Na jednom noćnom sastanku Elvire i Marka, gdje Elvira moli da njegovi ne tuže njenog brata, začuju se neki glasovi i zaljubljenici se rastaju.
Kad je Marko cestom išao kući, ugledao je mrtvo Alfredovo tijelo nasred ceste. Otrčao je do Salettija i javio mu da mu sin leži mrtav na cesti. Antonio se u isto vrijeme nemiran i grozničav vere kamenim stazama podalje od Lučice te dolazi do kuće Martina Kožulića, Josina oca. Priznaje Martinu da je ubio Alfreda i moli da se sakrije u njegovoj kući. Stari Kožulić mu reče da je ubio - svog brata. Tada ispripovijedi Antoniju njegovo podrijetlo: mati mu je pokojna žena Martinova, koju je Saletti napastovao dok je on plovio morem. Antonio mu ispriča kako su ga noćas
na cesti dočekale sluge sa toljagama, a on je bježeći pred njima nabasao na Alfreda koji je uperio pušku u njega, a Antonio ga je tada ubo nožem. Gradom se proširila vijest o Alfredovom ubojstvu, no nitko ne žali. Popodne žandari uhićuju Marka i Matu, ali ne nalaze Antonia. Elvira svima ispripovijeda o ljubavi između nje i Marka, i da on nije ubojica jer je bio s njom. Onda dođe Antonio i kaže da je ubio Alfreda u samoobrani. Antonio Salettiju pred svima kaže za svoje podrijetlo, a Saletti vičući da Antonio laže, odjuri i povede Elviru sa sobom. Sud u Trstu osudio je Luku i Lovru na tri godine teške tamnice, a Antonio je odsjedio 4 mjeseca u zatvoru. Pokladna je srijeda i u Lučici se slavi Marijina i Matina svadba. Došao je i Marko iz Beča koji je postao liječnik. Antonio pati. U noći Elviri odlazi predati Markovo pismo i zadržava se u razgovoru s njom. Najedanput dolazi stari Saletti,
psuje i viče na Elviru, a na Antonija ispali kuburu. Antonio mu zabije nož u prsa. Elvira se onesvijesti. Ranjeni Antonio odnese je u kuću Šabarićevih. Pred začuđenim svatovima stavi je na krevet i nestane u noći. Dva dana poslije vjenčanja pokopan je stari Saletti. Za vrijeme pokopa djeca pronađu Antonijevo tijelo na groblju među dvama humcima, zameteno snijegom. Grobar je tvrdio da je pod jednim humkom ukopan
nahod koji je poginuo za vrijeme brodoloma.

Analiza glavnih likova:
Antonio Marolla
Mlad, oniska i stepena stasa, oveća mu je glava, ima crnu i raskuštranu kosu, nahod, na kraju doznaje tko su mu roditelji (stari Saletti i ribarova žena Marica), na kraju još ubija oca, a prije je ubio brata Alfreda Salettija, njegov jedini prijatelj je Joso – brat po majci.

"Mlad čovjek, oniska i stepena stasa."
"Virila ispod zamrljane mornarske kape crna mu i raskuštrana kosa. Činilo se da ta velika glava pritišće kratki i žilavi vrat. Odijelo Antonijevo je poderano, gdjegdje krpa na krpi. Ljuta je zima, no on kao da je ne osjeća jer mu je jedna nogavica od hlača tija do koljena zavrnuta. Od zime i vjetra pocrvenio mu list noge. Meso je tuj čvrsto kao da je od kamena."

"Antonio Marolla bio je nahod. Bilo mu je oko trideset godina. Siromašna neka žena, po imenu Kata, bješe ga donijela iz Trsta kad bješe navršio prvu godinu. U petoj mu godini umire Kata, a on ostade sam samcat na ovom svijetu. Dobri ljudi hranili su ga i odjevali da sirotan ne pogine od nevolje."

Marija Šabarić
Lijepa i dobra kći Jele i Antuna Šabarića, Antonijeva je tajna ljubav a ona to ne primjećuje, zaljubljuje se u Matu Bartolića, skromna je, marljiva i stidljiva, odjevena je skromno i uredno, zdrava je i čvrsta.

"Marija bijaše odjevena u crnu suknju koja joj padaše u teškim i gustim naborima niz vitko i puno tijelo. (...) Vrana i glatko počešljana kosa podavaše čednu i nježnu dražest smrknutom joj čelu. Sjajne Marijine oči kao začuđene počivahu na izmučenom licu ranjenog mladića…"

"Gole, čvrste bijele ruke umaču rublje u more, omaču ga, tuku po njemu peračom, a na žarkom suncu cakle se sitne i guste kapljice znoja po glatkom i jakom vratu i po nježnom zatiljku među kratkim, ornim i mekanim kosama. Kad se pridigne, kad se osovi njeno čilo i vitko tijelo da malko odahne, pogledava ona svojim velikim i bezazlenim okom u tiho more…"

"Njezino rascvjetano, gipko i slikovito tijelo, bljesak sreće na prekrasnom joj licu, snježna put i sjajna kosa, bujne joj grudi i sav onaj nježni sklad čarobnih uda, sve to bijaše tako milo, tako zdravo i tako puno života i tako dražesno."

Mato Bartolić
Doživio je brodolom, smješten u kući Šabarićevih gdje ga je njegovala lijepa Marija, on je trgovac, zaljubljuje se u Mariju, ima crne oči i crnu kosu.

"U sunčanim tracima sjajile su se bijele ruke župnikove, i zlatni kalež, i crna kosa ranjenog mornara."

"Crno mu oko stalo se sjajiti i sve više otvarati, a tražilo je ponajviše premilo lice dobre Marije."

Marko Šabarić
Ribarov sin, studira medicinu u Beču, voli Elviru Saletti, izgledom je sličan svojoj sestri Mariji.

"Bijaše on vrlo krasan mladić od kakovih dvadeset i pet godina. Onaj razgaljeni, jaki i tamnoputi mu vrat nad širokim prsima, nešto tamna mast zdravoga lica i vesele mu crne oči, sve to bijaše dokazom da je Marko žilave i kao kremen čvrste naravi."

Elvira Saletti
Kći omraženoga Marina Salettija, dobro je odgojena, obrazovana, profinjena, plemenita, dobrog srca nasuprot ostalim članovima svoje obitelji, požrtvovna, pravdoljubiva, lijepa, najvećom vrijednošću u životu smatra svoju ljubav prema Marku.

"Elvira bijaše odjevena lakom crnom haljinom od svilena baregea. Ta haljina skrojena je po struku. Oko vrata bacila je nehajno bijel rubac od lijepih čipaka. Ispod debelih pletenica otraga zavijenih, izraslo je nekoliko kratkih mekanih vlasi na nježnom zatiljku... Na šarenom sagu pod stolom sjaju se otvorene cipelice povećavajući svojom crninom bjelinu čarapa preko nježno svedenih nožica iznad širokih svilenih vrpca kojima su svezane lake cipele..."

Alfredo Saletti
Bahati plemićki sin, studira pravo u Beču, ponašanjem je sličan ocu, ohol, nasilan, bešćutan, bezobziran, jak je, oniska stasa, ima oko dvadeset i osam godina, ima tamnu kosu i debele, kratke i crne brkove, želi lijepu Mariju, Antonio ga na kraju ubija u samoobrani...

"Alfredo je jaka i oniska stasa. Debeli mišići ispunjavahu mu rukave bijele košulje... Bit će mu kojih dvadeset i osam godina, a dosta je već oćelavio nad čelom. Kosa mu je crna i rudasta… Po čelu viđaju se kaplje znoja. Brci, debeli, kratki i crni, objesili su mu se preko kutova usta koja su otvorena kao u zapanjena čovjeka. Velik i nešto zavinut nos pričinja se u njegovu upalu licu jošte većim..."

Sporedni likovi:
Tomo, Tonka i Stipe Barilović, Antun i Jela Šabarić, Matini roditelji, Ermano, Anastazija i Ida Murelli, Lovro i Luka, Marino Saletti, Joso i Martin Kožulić, Pero i Menego, pop, zvonar Franina.

Jezik i stil:
Premda je nastao prije stotinjak godina, roman i danas čitamo s lakoćom i užitkom. Uzrok tome je Kumičićevo vješto pripovijedanje, stvaranje dramatičnih zapleta, zanimljiva karakterizacija likova. Dijalozi su tečno pisani, i premda ponegdje patetični, potpuno zaokupljaju čitatelja. Osobito su snažni opisi krajolika - ljepote istarskog mora i sela, koji su ponajprije u službi stvaranja atmosfere. Jezik romana nudi nam osim bogatstva rječnika i mnogo arhaizama, dijalektalizama i lokalizama. Osobito je zanimljiva uloga pomalo zaboravljenih imperfekata i aorista u pripovijedanju, a posebno ustrojstvo Kumičićeve rečenice.

Stilska sredstva:
Epiteti
Župna, stari, tiha, zguren, slabašan, silovit, bijesna, visoka, blijedi, leden.

Onomatopeje
"Silovit vihor, bijena bura hujila je i cviljela oko crkve."
"Riba pliskavica zapljuska tihom površinom..."
"... a kad opaziš pod lađom jato galebova, i kad začuješ nad glavom šum krila i cik njihov..."

Usporedbe
"... gdjeno bura cvili kao guja u procijepu."
"... a rtasta brada ispružavala se u vjetar kao da ga hoće presjeći, kao da mu hoće umanjiti silu."
"... namrskala i nabrala bi se na njem ona stara i pocrnjela koža, kao što to biva u kornjače kad si pod krov glavu povuče."
"Zlatni mu traci prelijevahu se nad uzvitlanom vodom, koja se je dimila kao tanahni snijeg..."

Kontrasti
"Sad bi gurnuo glavu u otvor, sad bi ju opet naglo natrag povukao."
"Njega, Alfreda, sav je svijet pozdravljao, svi su pred njim skidali kapu, mnogi su se klanjali, pa i sam župnik pozdravio bi ga smjerno, kad bi se s njim sreo. A taj garavi, taj poderani Antonio, prošao bi mimo njega, pa ne samo da ga ne bi pozdravio, već bi ga i pogledao i promjerio mrkim i prezirnim pogledom."
"Alfredo, se igra, da ne može ljepše, valja se po mekom sagu, razgovara sam sa sobom, hihoće, klikće, zove po imenu svoje drvene konje, a tad najednom prestrašeno zavrisnu."
"Ono, što do mora rodi, sazrije rano, a u gori sve tri nedjelje kašnje."

Personifikacije
"Nad samom površinom morskom mračni otvori vlažnih spilja bulje u zaljev."
"... niske omorike proviruju sred gruha i gromače."
"Žutkasti potoci, izrovavši si korita među bočinama golih kukova..."
"... no vjetar mu je oštro u lice ubadao i žestoko po trepavicama tukao."

Dojam o djelu:
Roman je vrlo zanimljiv. Opisuje ljepote istarskog sela i mora, te romantičnu neuzvraćenu ljubav Antonia prema lijepoj Mariji.

Zlatko Krilić - Zabranjena vrata

2011-02-17T00:09:00.001+01:00

Zlatko Krilić - Zabranjena vrata

Bilješke o piscu:
Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke, te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju, kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao kazališni redatelj.

Mjesto radnje:
Bolnica

Likovi:
Dugi, Sanja, Anđelak, Lidija, Denis, Marko, sestre i doktori…

Kratki sadržaj:
U bolnici postoje vrata za ženski odjel. Dugome je bolnica šašava, dešavaju mu se dogodovštine. Dugi svaku noć bježi na ženski odjel jer je tamo njegova ljubav, Lidija. Od tog Duginog stalnog bježanja na ženski odjel vrata su se počela zaključavati. Dugi je htio izaći iz bolnice na jedan dan da bi mogao ići na tulum, ali ga doktori nisu pustili. Denis je bio ljubomoran na Dugog i zato mu je bilo drago kada ga doktori nisu pustili da ide na tulum. Dugi je rekao Denisu da će on otići na tulum i pokazati će mu slike, ali ako mu to uspije onda će smjeti zapaliti Denisov bicikl. Drugi dan Dugi je donio slike sa tuluma, ali je rekao da će Denisu
jednom iznenada zapaliti bicikl. Denis je stavio šalice iznad vrata i tako se osigurao. Dugi je tu istu noć došao, a šalice su popadale po podu i napravile veliku buku. Sestra Gertruda dolazi živčana sa dječjeg odjela da vidi kakva je to buka. Dugi opet kroz zaključana vrata bježi na ženski odjel. Zbog toga je sestra Ivanka dobila premještaj na dječji odjel, a Gertruda je prešla na rad sa mladeži. Dugi je rekao sestri Ivanki da će joj ispuniti tri želje jer je zbog njega dobila premještaj. Sestra Ivanka je rekla Dugome da pobjegne na ženski odjel kada dežurna sestra bude Gertruda. Tako je i napravio. Nabavio je fotoaparat, bocu vina, dvije čaše i tablete za spavanje. Sestri Gertrudi je podmetnuo tablete za spavanje u kavu, a u ruku joj je stavio polupraznu bocu i čašu, te je Anđelak sjeo kraj nje. Dugi ju je slikao i ostavio sliku na stolu. Tada je pozvao sve da idu na ženski odjel, te su još i proslavili Dugin odlazak iz bolnice. Sestra Ivanka je bila zahvalna Dugome jer su se sestra Gertruda i ona opet zamijenili za radna mjesta.

Analiza likova:
Dugi
Snalažljiv, mudar, dobronamjeran, odlučan, jakog karaktera, dobrog srca, drži do svoje riječi, zaljubljen do ušiju …

Sanja
Lijepa, draga, pametna, mudra, zaljubljena u Anđelka.

Lidija
Snalažljiva, dobra, lijepa…

Anđelak
Mudar, sramežljiv, osjetljiv…

Denis
Lakovjeran, ljubomoran, bojažljiv...

Milutin Cihlar Nehajev - Vuci

2011-02-16T01:01:00.002+01:00

Milutin Cihlar Nehajev - Vuci

Bilješke o piscu:
Milutin Cihlar Nehajev rodio se 1880. godine u Senju, a umro 1931. godine u Zagrebu. Bio je veliki poznavatelj europske književnosti. Svoje prve uspjehe postigao je pišući drame: "Prijelom" i "Svjećica". Kao jedna od najvažnijih i najizrazitijih ličnosti hrvatske moderne napisao je novelu "Veliki grad" . U svojim posljednjim godinama života napisao je vrlo zapažen roman “Vuci”. To je prvi hrvatski roman koji govori o bujnoj hrvatskoj prošlosti.

Mjesto radnje: Hrvatska, Ugarska, Venecija, Njemačka

Vrijeme radnje: XVI. stoljeće

Tema: Život i smrt velikog hrvatskog domoljuba i vojskovođe, kneza Krste Frankopana

Glavna misao: Ljubav prema rodu i domu nema granica, za domovinu vrijedi i umrijeti

Likovi: Knez Krsto Frankopan, knez Bernardin Frankopan, kardinal Matej Lang, grofica Apolonija, knez Ivan Karlović, nadvojvoda Ferdinand, biskup Jožefić, Zuan Antonio Dandolo, ban Ivan Zapolja, grofica Katarina, Marino Lamudo, Evanjelist, ban Petar Bersilavić, kralj Ljudevit II., kraljica Marija, kancelar Salkaj, knez Burgio, Jakob Rainer, Bernardo Ričan i dr.

Kratki sadržaj:
Šesnaesto stoljeće bilo je vrijeme burnih povijesnih zbivanja na tlu Europe. Njemačka je ratovala s Venecijom, zbog Jadrana i pograničnog dijela između te dvije države. Ugarska i Hrvatska bile su na strani Njemačke i Karla V., njemačkog cara. Austrijski nadvojvoda, Franjo Ferdinand I. želio je Hrvatsko - ugarsku državu pripojiti Austriji i Hasburgovcima. Francuska i njen kralj Franjo I. otvoreno su poktirali s Turcima, koji su bili velika prijetnja kršćanstvu. Na čelu turske vojske bio je sultan Selim I.

Zbog svih tih događaja, u Ljubljanu je 1514. g. trebao doći cesar Maksimilijan, da obiđe svoje čete koje su se borile protiv Mlečana. Tri dana prije u Ljubljanu je došao cesarov doglavnik, kardinal Matej Lang. Za večerom je saznao da je jedan od cesarovih vojskovođa, hrvatski knez Krsto Frankopan, zarobljen i odvezen u Veneciju. To mu je poslije potanko opisala njegova sestra i Frankopanova žena, grofica Apolonija. Kad je došao cesar, grofica je od njega zatražila pomoć. Za to je vrijeme knez Frankopan došao u Veneciju. Zatvoren je u Venecijanskom zatvoru Torreselli, a za čuvara mu je dodjeljen njegov rođak, Zuan Antonio Dandolo. Torresella zapravo i nije bio zatvor. Frankopan je zatvoren s još dva sužnija, Jakobom Rainerom i Bernardom Ričanom. Otac Krste Frankopana, Bernandin, na sve ga je načine pokušao izbaviti iz zatvora, ali bezuspješno. Krsti su zatvoreničke dane nastojali olakšati i hercegovački ban Ivan Košača, kojega su Turci otjerali s ognjišta, Bernardinov pomoćnik Evanjelist i sam Dandolo. Polako je došla i godina 1516. Krsto je još bio zarobljen, a Rainer i Ričan su, uz jamčevinu, bili pušteni na uvjetnu slobodu. Bez pravog vojskovođe, cesar nije imao vojnih uspjeha,ali nije se ni potrudio izbaviti Krstu iz zatvora. Stari i lukavi Bernardin čak je i razmišljao o savezu s Venecijom da bi oslobodio sina. Venecija je željela savez s Frankopanima zbog opasnosti od Turaka , a Frankopani su očekivali od Venecije da im pomogne vratiti grad Senj, koji je bio u posjedu Frankopana, kao i drugi djelovi neosvojene Hrvatske od strane Turaka.

Za to vrijeme grofica Apolonija nije znala što da učini za muža. Zato se 1517. g. plemenita grofica uputila u Veneciju. Tamo se poklonila duždu, a zatim se pridružila Krsti u tamnici. Odbijala je izaći ako ne puste Krstu. Saznavši za te događaje, Franjo I zatražio je oslobađanje Krste. Mletačko vijeće desetorice na čelu sa starim Marinom Saudom je to odbilo, ali je pristalo premjestiti Krstu u francuski zatvor u Milanu. Apolonija zbog bolesti nije mogla poći s njim. Čim je došao u Milano, Krsto je dobio obavijest da je cesar Maksimilijan umro. Još dok je bio u Veneciji sklopljeno je primirje , a Maksimilijan ga nije htio izvući. Tri mjeseca po dolasku u Milano, Krsto je pobjegao. U Oriveniku se sastao s fratrom Jožefićem i svojim ljudima. Nekoliko dana poslije za Krstom je stigao lijes s Apolonijinim posmrtnim ostacima. U međuvremenu fratar Jožefić je postao senjski biskup, ali u Senju su vladali protivnici Frankopana, te je Jožefić postao biskup bez biskupije.

Jednog dana na Trsatu su se sastali ban Petar Berislavić, koji je došao iz Budima, knez Ivan Karlović, Ivan Kožulić, knez Bernardin i knez Ivan Mrsinjski. Njihov sastanak prekinula je vijest da je grupica Turaka, prošavši straže kod Modruša, Senja i Otočca, zapalila grad Bribir. Mjesec dana kasnije, ban Petar Berislavić poginuo je u turskoj zasjedi.

U teškom položaju i opasnosti od Turaka, 1524. g. Krsto je boravio u Rimu, kod pape Hadrijana VI. Ondije je podnio izvještaj o obrani od Turaka, problemima koje ima Hrvatska i o stanju kršćanstva u Hrvatskoj. Papa je obećao da će slati vojnike i novce u Hrvatsku, jer je i njemu, kao i razumnom dijelu Europe postajalo jasno da će, ako padne Hrvatska, pasti i Europa. Zadovoljan Krsto je pošao u Hrvatsku.

Godine 1524. u Križevcima je održan sabor slavonskih i hrvatskih plemića, koje je sazvao ban Ivan Karlović. Na saboru su bili svi plemići osim Ivana Tahija. Sastanku je prisustvovao i papin izaslanik barun Burgio. Papa više nije bio Hadrijan VI., koji je umro, već Klement. Burgijeva zadaća bila je pomiriti hrvatske knezove i ujediniti ih u borbi protiv Turaka, koji su sada imali novog sultana, Sulejmana II. "Veličanstvenog". Za pomirbu se zalagao i ban Ivan Karlović, knez Krbavski. Ban je bio u teškoj situaciji. Izgubio je svoj poslijednji grad Oštrovicu. Zbog toga je Ivan Tahi tražio od ugarskog kralja Ljudevita II. da ga imenuje hrvatskim banom. Na kraju sabora odlučeno je da Ivan Karlović ostane hrvatski ban dok to želi. Krsto Frankopan poslao je Jožefića da izvidi stanje u Budimu. U Budimu se živjelo jako rastrošno, a kralj Ludevit II. bio je krajnje nesposoban. Pod pritiskom knezova Stjepana Vrbecija i Ivana Zapolje, imenovao je Krstu Frankopana hrvatskim banom, a Ivan Karlović je na to pristao. Krsto nije zbog toga otišao u Budim, već je otišao u Senj. Tamo je susreo Stjepana Brodarića, i na njegov zahtjev je otišao s njim u Budim , nakon što je saznao da je Jajce pod opsadom. Nekoliko dana poslije, Dandolo je u Veneciji presretan govorio Ivanu Kosači o blistavoj bitci kod Jajca. Knez
Frankopan je sa šest tisuća vojnika oslobodio Jajce. Svima je postalo jasno da je ban Krsto Frankopan najveći vojskovođa svoga vremena.

Ugarska je Krsti obećala Senj ako oslobodi Jajce. No, kad je došao u Budim, Kancelar Salkaj, postolarski sin odbio mu je dati zasluženu nagradu. Ljut, Krsto je fizički napao ugarskog kancelara i zbog toga je bio zatvoren. To je bila velika sramota za Ugarsku. Nakon što je oslobođen prestao je tražiti pomoć Ugarske u borbi protiv Turaka i okrenuo se Veneciji, pa i Njemcima.

Stoga je otišao u Augsburg, na sastanak s austrijskim nadvojvodom Ferdinandom, bratom ugarske kraljice Marije. Na sastanku se raspravljalo o vojnoj pomoći Njemačke Hrvatskoj, jer se znalo da je Sulejman II. okupljao vojsku od sto tisuća ljudi kod Beograda. Nakon toga Krsto je otišao u Zagreb i tamo počeo okupljati vojsku. Kad ju je skupio, poveo je vojsku prema Sisku. Na putu je saznao da je Hrvatsko - ugarska vojska katastrofalno uništena na Mohačkom polju. Kralj Ludevit utopio se u rijeci, a kraljica Marija pobjegla je nadvojvodi Ferdinandu. Sada je Hrvatsko - ugarska država bila bez vlasti, a Krsto je bio na čelu svoje, hrvatske i frankopanske vojske. Nakon Ljudevitove smrti u Hrvatskoj su se stvorile dvije stranke. Jedna je bila njemačka u kojoj su bili Ivan Karlović, Petar Zrinski i mnogi drugi, koji su htijeli nadvojvodu Ferdinanda za kralja ugarske. I s druge strane, Krsto Frankopan, Ivan Banić, Ivan Tahi i drugi knezovi i gospoda, željeli su češkog kralja Ivana za Hrvatsko-ugarskog kralja. Postalo je jasno da će između te dvije stranke doći do sukoba. U međuvremenu, Krsto se u Velikoj oženio za Katarinu, u koju je bio zaljubljen. Kratko su bili zajedno. Krsto je morao poći u bitku. Ferdinanove čete čekale su ga kod Varaždina.

Bitka je započela jednog jutra. Krsto je imao vojsku sastavljenu od seljaka i kmetova. Junački se borio, ali nije preživio. Topovska kugla pogodila ga je u trbuh i jedan od najvećih vojskovođa koje je Hrvatska imala, knez Krsto Frankopan, poginuo je, onako kao je to želio, u boju. Knez Krsto pokopan je, ostavljen od svih, osim od Katarine u blizini Koprivnice. Nakon te bitke, potučen je i Ivan Zapolja, Krstin prijatelj.

Prošle su dvije godine. Ferdinand se okrenuo Budimu i Hrvatska je pala pod vlast Habsburgovaca. Knezu Bernardinu se pomutio um. Morao je s Katarinom pobjeći iz Modruša i otići u Grobnik. Na taj način, svedena na "ostatke ostataka", Hrvatska - nekad moćna kraljevina, pala je pod vlast Habsburške Monarhije i izgubila svog velikog junaka, “strašnog” kneza Krstu Frankopana.

Vladimir Nazor - Voda

2011-02-15T00:04:00.002+01:00

Vladimir Nazor - Voda

Bilješke o piscu:
Vladimir Nazor rodio se 1876. u Postirama na otoku Braču. Bio je hrvatski pjesnik, pripovijedač, romanopisac, autor mnogih članaka, eseja i studija, naročito na području metrike. Jedan je od takvih pisaca koji stvarajući kroz čitavih 5 desetljeća, neprestano, do kraja, izneneđuje uvijek novim spoznajama, novom problematikom i novim preokupacijama. U razdoblju 1893. godine, kada je objavio svoje prve stihove, pa do 1949. - kada je pred smrt zapisao posljednu pjesmu, on je napisao nekoliko tisuća stranica, čitavu jednu biblioteku knjiga. Umro je u Zagrebu 1949. g. Njegova važnija djela su: Veli Jože, Priče iz djetinjstva, Priče s ostrva,
grada i planina, Krvava košulja, Krvavi dani, Zagrebačke novele; te bajke za djecu: Halugica, Bjeli jelen i Kralj Albus.

Mjesto radnje:
Velo selo

Vrijeme radnje:
Nekad davno

Tema:
Preživljavanje suše

Osnovna misao:
Uvijek trebamo pomagati drugima jer će nam se to kasnije vratiti.

Likovi:
Vlado, Košće, kapetan, Vladin otac, Vladina majka

Vrsta djela:
Pripovijetka

Osnovna misao:
"Svi moramo biti složni i misliti na druge, a ne samo na sebe."

Kratki sadržaj:
Već tri mjeseca nije padala kiša. Ljudi u selu su ogorčeni. Trpe, ali ne očajavaju. Ne tuže se toliko zbog žeđi nego se najviše boje za svoje vinograde i maslenike. Ovce i mazge također trpe žeđ: ne daju mlijeko niti mogu prenositi teret.

"Dani su dugi. Sunce je tako toplo i sjajno da od njegove svjetlosti oči bole a dišeš teško: nešto i u tebi žeže i pali. Obdan je sve mrtvo, mlitavo, u luci i u selima. Nije dobro ni noću. U onoj kratkoj tami između kasnog smiraja i ranog rođenja sunčeva, osjećaš još jače toplinu što izbija iz užarenih litica, iz ugrijanih zidova, iz svega onoga čega su se dotakle sunčane zrake preko dugog ljetnog dana.

Nestalo je odavle rijetkih ptica stanarica: kosova i drozdova, iako su od vrućine dozrele bobulje na smrekama, i sok se iz njih cijedi u liku dugih žitkih niti što se zlate a suncu. Zamukli su čak i cvrčci koji piju samo rosu, pa je ljeto ove godine bez svoga glasa i bez svoje pjesme. I glasovi zrikavaca i popaca što se prosipaju u tihim noćima, zvučeći kao pregršti bisernih zrnaca bačenih na neke zvonke ploče, stišavaju se sve više i odmiču uvijek dalje.

Ali seljani za to ne mare; ima nešto drugo što njih tišti i plaši. Ovce i mazge trpe žeđu: ne mogu da nose terete, ne daju više mlijeko. Jedna je koza crknula, i taj je događaj uzbunio Velo Selo. Pošlo nekoliko starijih ljudi u grad da isprose hitru pomoć od vlasti i unajme lađe što će dovesti vodu u luku. Ali lađe teško naći, a vlast im kazala da će proći nekoliko dana dok im ratna mornarica bude mogla poslati iz Pule velik brod koji prenosi vodu."

I doista iz Pule dolazi veliki brod koji prenosi vodu. Rujan se primicao i Vlado je trebao krenuti u školu izvan njihova sela. Stanovao bi kod tete. Ali kako je suša bila sve jača, njegov otac izbjegava svaku riječ o školovanju. Sutradan žene sišle do mora noseći prazna vedra na glavi. Čekale su brod s vodom koji je trebao doći. Na obali je Košće oko sebe zabavljao nekoliko derana. On im kaže da zna gdje se mogu nahraniti i napojiti. Odvede ih do jednog bunara u dvorištu prazne kuće. Košće se spusti u bunar i uhvati jegulju. Dječaci su brzo pripremili vatru tako da je jegulja u taj čas bila pojedena. Zbog previše posoljene jegulje dječaci su postali žedni. Košće im veli da se na Konšiljerovim dvorištu nalazi cisterna puna vode, ali je dvorište zatvoreno i čuva ga Konšiljerov "navdar". Ubrzo se pred tom kućom skupila gomila ljudi. Htjeli su gredom razvaliti u Konšiljerovu kuću, ali im navdar prijeti da će pucati.

"Nazad, žene! - Na zidu dvorišta stajaše čovjek i gledaše u gomilu. Bio je to Konšiljerov navdar, težak iz Malog Sela. Ali upravo taj čovjek nije bio kadar stišati buru što se počinjala dizati u njedrima onih žena žednih i gladnih, izmučenih dugim čekanjem i već u strahu da neće ništa ni dočekati. Nisu ga voljele jer je bio za njih tuđinac; a mrzile su ga jer bijaše oštar prema ženama iz Velog Sela kad bi ih zatekao na gospodarevu.

- Ti si to, hudobo!
- On se isprsi i viknu iznova: - Nazad, žene!
- Gredu! Gredu! - nastavi Košće, a njegovi drugovi digoše gredu. Navdar se smrknu u licu.
- Stoj ili ... pucam!
- Hi! Puška ti ostala doma ... pod postejom.
- On pruži ruku; dignu odnekud pušku.
- Hu! Hu! - ču se još glasniji uzvik. Prkos i mržnja bijahu već raspalili žene. Nijedna se ne maku. S rukama uprtim o bokove i s glavom uvis kričale su na navdara.
- Nema u njoj praha ka ni u tebi duše.
- Prazna je ka i ta tikva na tvojim ramenim. – Navdar dignu pušku i opali u zrak."

U pravi čas se pojavi Vladin otac i smiri ljude. On je sa još dva najstarija čovjeka provjerio da li ima vode u cisterni ili Konšiljerovoj kući. Vode nije bilo, a ljudi su poludjeli. Pošli su u konobu tražiti vodu. Tad se čuje glas: - Brod!, Brod! - I tad su svi ljudi nahrlili na obalu. Žene su napadale kapetana zašto odmah ne dade vode. Ali da svima kapetan lije u sudove, trebalo bi puno vremena i većina vode bi se prolila u tlo. Vladin otac tada nastupi i smiri žene. Svi zajedno odluče da vodu puste u najbliži bunar i tamo se svi razdjele. Ubrzo su dvije cijevi ležale na putu nalik na dvije zmijurine. I voda je potekla. Košće zapazi da iz nekih rupica na cijevi teče voda pa i on počinje rezati cijev. Žene ga tuku i udaraju ali on toliko to ne osjeti koliko uživa u vodi. Žene mu zavide pa počinju i one rezati cijevi.
Ubrzo se voda samo razijevala po putu. Mornari tada ljutiti odlaze, a narod šutke gleda kako:

"Kapetan dotrča s mojim ocem i plane kao vatra. Odmah će otputovati. Javiti vlastima. Tužiti selo da plati štetu. Nikad više nikakve pomoći tim divljacima: ma ni za što i ni od koga. Moj ga otac mirio, ali uzalud. Bio bi kapetan i udario da gomila ne ostane mirna, bez jedne riječi, a gotovo i bez kretnje. Kao da je ovaj put osjećala i priznavala da je kriva."

Uto dotrče ljudi s druge strane otoka. Donose vijesti da dolazi jako veliko nevrijeme. Svi odlaze u kuće i čekaju. Prošlo je nevrijeme prećeno tučom i sve maline i grožđe su uništeni. Vlado tješi svog oca. Kaže da ne mora k teti te da će mu pomagati. Ali otac želi da nastavi školovanje i da postane netko i nešto.

O djelu:
Pripovijetka započinje opisivanjem suše. Posebnu pažnju Nazor skreće na isticanje i uspoređivanje patnja biljaka i ljudi:

"Čuju se glasovi, jer su na mnogim prisojima, ponajviše na stranama brda, usahli čitavi redovi mladih loza i mladih maslina, osušili se i pocrnjeli kao da ih nešto oparilo."

"I ta su čeljad suha, crna i žilava kao njihove loze. Sokovi se u njima zgusnuli; rekao bih i sve njihove žile suzile i savile u čvorove, da ne izgube i ono malo soka što im još ostade."

Uvod detaljno dočarava nestašicu vode te lakše razumijemo očaj ljudi. To se očitava u situacijama kad se skupe mase ljudi. Tada na vidjelo dolaze sve slabe ljudske strane. Ali Vladin otac, lik koji drži ravnotežu, uči svog sina kreposti i solidarnosti s drugima.

"Jest, otac me uči. Da je njihova žeđ ista kao i moja, da kada njima nije dobra, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno, a oni drugo. A jer je tako, svi ćemo lakše skupa pretrpjeti."

"I kad majka donije ženama ono malo vode što smo je još imali kući, te me pozva da pijem pred djecom što su čekala, ja progutah slinu što mi se, već gusta, hvatala za korijen jezika, pa joj rekoh: - Hvala! Nisam baš tako žedan."

Vlado otac se također pojavljuje i u napetim situacijama i umiruje narod. S druge strane su mase ljudi koji bi napravili bilo što da se domognu željenog. Ljudi gube povjerenja i ne vjeruju na riječ. Razvalili bi vrata i provalili u nečije dvorište (VII. Poglavlje) ili čak oštetili brod (VIII. Poglavlje). Ponašaju se pomalo čudno:

"Čeljad ih dira. Glade ih. Stiskaju ih rukama, uživajući što su cijevi onako nabrekle. Dlanovi im osjećaju svježinu vode; kao da čak čuju i bilo te vodene žile što kuca po ritmu nekog srca dolje u lađi.
- Teče! Čeljad kao da joj osjeća i vonj, pa im nozdrve dršću. Sva njihova dugo trpljena i silom prigušena žeđ čezne i kriči u upaljenoj krvi. Pritiskuju dlanove na mokru cijev; mirišu ih i ližu. - Je! Voda! Ma baš voda!

A na kraju kad pohlepnici počinju rezati cijevi i mornari odu, oni se sami uhvate u svojim djelima i smatraju se krivima. Možda će odsad početi misliti na druge i djeliti s drugima jer nam se to vraća dvostruko.

Analiza likova:
Vlado
Vlado voli svog oca i svoju obitelj. Sa ocem je u dobrim odnosima te u njemu vidi dobrog i pošetnog čovjeka. Vlado je htio ostati u selu i pomagati ocu, no njegov otac to nije dopustio. Vlado je od svog oca mnogo naučio i pomagao mu je u trenucima kada mu je bilo najteže: "Jest, otac me uči. Da je njihova žeđ ista kao i moja, da kada njima nije dobra, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno, a oni drugo. A jer je tako, svi ćemo lakše skupa pretrpjeti."

Otac
Vrlo razuman i požrtvovan čovjek, kako za svoju obitelj tako i za svoje bližnje. Bez obzira na poteškoće uvijek pronalazi pravu riječ ili spasonosno rješenje: "I juriš bi bio započeo da moj otac ne stignu. Njegovo držanje, kretnja koja zapriječi prvi udarac grede o vrata, umiri gomilu." Dobar je otac i suprug. Brižan i vrijedan. Ne predaje se, zna da je život borba, pa se u nju hrabro upušta.

Mato Lovrak - Vlak u snijegu

2011-02-14T00:22:00.001+01:00

Mato Lovrak - Vlak u snijegu

Mjesto radnje:
Vlak

Vrijeme radnje:
Zima, 8. veljače.

Ideja:
Kad se više ljudi složi tad se snaga sto puta množi.

Kratki sadržaj:
Ljuban, Pero i Draga išli su u školu u Velikom Selu. Oni su bili iz Jabukovca. Jednog dana učitelj je predložio da u školi osnuju zadrugu. Za domaćina je izabran Ljuban. Na dogovoru su dobili pismo od liječnika iz grada da dođu pogledati higiensku izložbu. To izložba je 8. veljače. Učitelj je otkazao putovanje zbog slabog srca i tako je zadruga prvi put bila sama s svojim domaćinom Ljubanom. Snijeg je tako gusto padao da je vlak zapeo u snijegu. Djeca su morala rukama bacati snijeg.
Tako su djeca radila u smjenama, a za sve brinuo domaćin Ljuban, kao i za za bolesnu Dragu. Kada su stigli u Veliko Selo kondukter je pohvalio svu djecu.

Analiza glavnih likova:
Ljuban - Pravedan, odgovoran, savjestan, vrijedan.
Draga - Dobra
Pero - Ljubomoran

Sporedni likovi:
Ružica, Marica, kondukter, zadrugari, Ivan, Stanko, Rade, Milica, Jozo,
Jela

Nedjeljko Fabrio - Vježbanje života

2011-02-13T00:37:00.002+01:00

Nedjeljko Fabrio - Vježbanje života

Bilješke o piscu:
Osnovnu školu polazio je u Splitu i Rijeci, gimnaziju u Rijeci, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Rijeci kao urednik, voditelj Centra za kulturu i dramaturg narodnog kazališta "Ivan Zajc", zatim kao urednik dramskog programa HTV u Zagrebu. Od 1989. do 1995. g. je predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Njegova djela:
Romani:
Vježbanje života (1985.), Berenikina kosa (1989.), Smrt Vronskog (1994.)

Pripovijetke:
Partite za prozu (1966.), Labilni položaj (1969.), Lavlja usta (1978.), Izabrane pripovijetke (1990.)

Drame:
Reformatori (1967.), Admiral Kristof Kolumbo (1968.), Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (1969.), Meštar (1970.), Kralj je pospan (1971.), Magnificat (1978.)

Eseji:
Odora Talije (1963.), Apeninski eseji (1969.), Štavljenje štiva (1977.), Kazalištarije (1987.), Maestro i njegov šegrt (1997.), Koncert za pero i život (1997.)

Prijevodi s talijanskog jezika (izbor):
Luigi Fiorentino: Drevni Morteti (1964.), Između krasa i talasa (1966.), Luigi Pirandello: Gorski divovi (1968.), Alberto Moravia: Raj (1971.), Pier Paolo Pasolini: Pjesme (1973.), Vincenzo Cardarelli: Pjesme (1974.), Sandro Penna: Četiri stotine stihova (1977.), Carlo Goldoni: Lepeza (1978.), Piero Chaira: Biskupova soba (1978.), Posljednji dio puta, I-II (Talijanska pripovijetka 1945. – 1980.), Scipio Slataper: Moj kras (1985.), Leonardo Pinazuti: Giacomo puccini (1997.)

Romani Nedjeljka Fabria:
U romaneskoj duologiji Vježbanje života (1985.) i Berenikina kosa (1989.) Nedjeljko Fabrio problematizira talijansko-hrvatske odnose na jadranskoj obali u dugome vremenskom razdoblju, i to prateći egzistencijske drame pojedinca i kolektiva. Posrijedi je modernizirana varijanta povijesnog romana u kojem se ispreplitanjem dokumentarne građe, historijskih zbivanja i fikcijskih "dopisivanja" postižu osobiti učinci. Pojedinačne egzistencije kod Fabrija su redovito žrtve globalnih odnosa: politike i nacionalne mitologije. Djela pokazuju svojevrsnu opsjednutost
poviješću koja se interpretira kao izvor zla, stradanja i patnje. Karakteristični pojavni oblici povijesti su ratovi, okupacije i progoni. U Fabrijevoj umjetničkoj viziji čovjek je potrošni materijal povijesti, marioneta kojom upravljaju mehanizmi vlasti i ideologije. Veliku pozornost autor posvećuje stilu i jeziku, koristi se postupcima posuđenima iz glazbe (kontrapunkti, provodni motivi, eufonijski efekti),
a česti su i tipično postmodernistički efekti (samosvjesna naracija, poigravanje pripovijednim konvencijama, dupliranje narativnih glasova...) U intertekstualnom romanu Smrt Vronskog (1994.) umjetnički je odgovorio na neposredan izazov - problem domovinskog rata.

Mjesto radnje:
Rijeka

Vrijeme radnje:
1800. - 1956. g.

Tema:
Talijansko-hrvatski odnosi na jadranskoj obali u dugom vremenskom razdoblju.

Sadržaj:
Kniga prva
- Otac je doveo sina Carla u brodogradilište svom starom prijatelju jer ga nije imao čim prehraniti.
- Otac se zvao Timoteo, a sin Carlo koji je ime dobio po savojskom kralju, jer je tada njegov otac ratovao u austrijskoj vojsci protiv Napoleona.
- Prisjetio se toga i to rekao sior Toninu, kojemu je namjeravao dati sina
- Sior Tonina je pristao da Carlo ostane kod njega, a otac je još poručio sinu na rastanku: "Ne osvrći se nikad. Ako ti tko stane na put, ti mu se ugni. Zapamti to i bit ćeš sretan."
- Carlo je odrastao u brodogradilištima i slušao priče o "obećanom gradu", Rijeci.
- Pisac opisuje kako je Rijeka izgledala u četiri godine pod francuskom vlašću.
- Nakon toga su se mađari okomili na Rijeku i govorilo se o tome u Italiji.
- Tako je Carlo 1822. g. došao u Rijeku.
- Brzo se probio i postao vrsni konopar, a zatim je pravio i trgovao konopljem.
- Jednog dana se osamostalio i našao ljude koji su radili za njega.
- Sam je sebi rekao da je utekao iz gladi, došao u Rijeku i da se više ne vraća kući; sjetio se očevih riječi.
- Domino je bila njegova omiljena igra, a govorio je da su svi ljudi upleteni u neku igru.
- Carlo se oženio s Fanicom i ona je ubrzo zatrudnjela i htjela je roditi u maminoj kući u Gomili.
- Napokon je rodila, ali uz pomoć liječnika kojeg su prekasno pozvali.
- Rodio se sin Fumulo,a Fanica je pri porodu umrla.
- Ukrajinsko žito se nakupljalo u hrvatskom primorju i stizalo je iz luke Odese.
- Došao je jedan riječki englez iz Engleske i pričao o tome kako bi trebalo industrijalizirati zemlju i grad Rijeku, ali je ubrzo morao otići jer su se ljudi na njega okomili.
- Carlo je sa sinom Fumulom živio malo dalje od grada i išao na izlete.
- Čuli su za pojavu parobroda i željeznice koja bi trebala doći do Rijeke.
- Carlo je rekao da ona nikome ne bi koristila.
- Fran se sa svojim unucima Jakovom (10), Jovaninom (8) i Josipom (3) spremao otići u vinograd.
- Bojao se francuza, a kad je čuo vijest da je u Parizu izbila buna i da je kralj Ludovik Filip srušen s prijestolja, sjetio se kako su francuzi objesili njegovog brata, Matiju. - Francuze su svi mrzili u vrijeme ilirskih provincija.
- Vrijeme je to burnih događanja i bana Jelačića, pobuna protiv Mađara.
- Fran je govorio da je svijet poludio i zbog toga mu je bilo drago.
- Sa Franom su stanovali i sin mu, Jožica, njegova žena Tonka i sinovi.
- Tonka je toga dana išla odvesti blago na pašu i vidjela je vojsku pa se vratila i javila svojima.
- Kad je vojska prošla Tonka je poslala Jakova da ode po oca, Jožicu, i da mu kaže da se vrati kući.
- Vojska se našla pred gradom Rijekom i vicekapetan grada je predao Rijeku 31. kolovoza 1848. g.
- Ljudi su bili sretni i tako su i dočekali vojsku, izvikivali su: "Živio naš ban Jelačić".
- Prvo je Josip Bunjevac, podžupan zagrebačke županije i banski povjerenik projahao kroz grad sa dva zapovjednika konjičkih vodova, a zatim je ušla i pješadija.
- Došlo je do tučnjave između građana koji su bili za Hrvatsku i onih koji su bili za Mađarsku Rijeku i za autonomiju.
- U toj je tučnjavi skoro stradao Fumulo, kojeg je spasila jedna gospođa.
- Talijanski jezik je i dalje ostao službeni i dotadašnja prava su ostala nepromijenja u Rijeci, ali se promijenio politički status grada.
- Jelačić je 13. studenog postao gubernatorom Rijeke.
- Po Lujzijanskoj cesti vozila je jedna diližansa sa istaknutim časnicima i jednim austrijskim majorom.
- On je izašao u Severinu, a trojici časnika se pridružio jedan slovenac, hidrograf.
- U Skradu su svi izašli, a došli su novi putnici koji su putovali za Rijeku: žena, Flora, slikar, Židov i neki muškarac u narodnoj surki s gajtanima.
- Muškarac je rekao da je hrvat i da je uz ilirski pokret, a židov je rekao da bježi na jug, u Rijeku, što dalje od Mađarske u kojoj je buktio rat.
- U Rijeci će Fran Kurelac raditi u jednoj gimnaziji, a židov će otvoriti fotografsku radnju.
- Na stajalištu u Rijeci Floru su dočekale neke djevojke, a učitelja, Frana Kurelca, ravnatelj gimnazije i jedan čeh, direktor gimnazije u Ljubljani.
- Jedan batulj pješaka, talijana, se utaborio u Rijeci.
- Ljudi su ih došli vidjeti, pa je i Carlo otišao.
- Pričao je sa jednim talijanskim vojnikom i saznao da vojska ide u Mađarsku i da mu je otac umro.
- Rekao je vojniku tko je i da pozdravi njegovu sestru, sora Mariju, ali vojnik to nije uspio učiniti jer je poginuo u ratu.
- Carlo je rekao Fumulu da mu je umro djed.
- Otac i sin su zajedno provodili dane i Carlo mu je pričao priče.
- U Rijeci su se ljudi počeli zvati Croate i počela se isticati hrvatska trobojnica na brodovima.
- Jožić se veselio novoj vlasti.
- Banabečki dvor je donio novi ustav kojim su se nametnuli hrvatima jer su im zaprijetili da će ih, ako ga ne prihvate, držati pobunjenicima, kao i mađare.
- Ljudima je nametnut apsolutizam i opet je propalo hrvatsko gospodarstvo.
- Umjesto do Rijeke, željeznica je izgrađena do Siska, a Rijeka je zaboravljena.
- Jedrenjake je polako zamjenjivao parobrod.
- Jedan čeh, Vit Otokar Dobiaš, je naslikao Carlov portret.
- Jednog dana u luku su uplovili parobrodi ("crni jedrenjaci").
- Kraj školske godine – Jovanin Despot čita naglas "Govor o preporodu knjige slovinske na Jugu" – koji je napisao Fran Kurelac.
- Tom događaju su prisustvovali svi učitelji u gimnaziji, a Fran Kurelac je otpušten zbog toga.
- Fumulo je pitao Carla da li mu je majka bila hrvatica.
- Carlo je odgovorio da je, a Fumulo je rekao da su njegovi prijatelji u školi protiv hrvata jer su oni krivi za ovakav težak život.
- Fumulo je odrastao i vidio je kad je u posjet gradu došao Franjo Josip.
- Njegovo ime je odtada bilo "utkano u ratni sjaj tih dana", ali zabunom; on to nije nikom rekao pa ni svojoj kćerci Mafaldi.
- Svi su ga zvali "junak od Magente".
- U pokladno vrijeme (između 1852. – 1859. g.) Fumulo i njegovi drugovi odlučili su uplašiti hrvaticu, ženu uglednog Leopolda Franine i osvetiti se zato što su hrvati krivi za to teško razdoblje Rijeke.
- Fumulo je zapalio krinolinu i cijelu hrvaticu; poslije tog tragičnog događaja nije izlazio danima iz kuće, niti je razgovarao s prijateljima.
- Austrijanci su napravili pohod na Sardinsko kraljevstvo.
- Svi njegovi drugovi su se prijavili za pohod, ali Fumulo nije jer je vidio kakav je bio jedan ishod bitke – Austrija je izgubila s velikim žrtvama.
- Carlo je želio posjetiti dom umrle Fanice u Gomili i Fumulo ga je vozio.
- Fumulo je ostao u kočiji i nije želio ići vidjeti kući, naišla je jedna djevojka (prostitutka) i zvala ga da pođu u posjet mami Flori, ali je morao čuvati kočiju.
- Carlo je došao tamo jer je morao tražiti od njih dopuštenje da prebaci Faničine kosti u obiteljsku grobnicu koju je namjeravao sagraditi.
- Carlo je bio pozvan da dođe u posjet svom ortaku na posjedu pod Učkom; poveo je i sina.
- Mislio je da će tako poboljšati odnose sa sinom.
- Ponovo su poklade, ali su življe nego prije jer je car Listopadskom diplomom vratio Hrvatskoj i Ugarskoj sabor i parlament.
- Cijela mađarska javnost je tražila natrag "svoju" Rijeku.
- 1861. g. su ljudi tražili da škole u Rijeci uvedu hrvatski jezik, a mađari su tražili da se vrati stanje kakvo je bilo 1848. g.
- Husari su zaposjeli grad sljedećih dana.
- Hrvati i mađari su se svađali.
- Fumulo i prijatelji su odlučili posjetiti mamu Floru i njene djevojke.
- Fumulo je baš želio upoznati mamu Floru, pa je lagao i dospio kod nje.
- Kad je skinula steznik on je rekao da je sve laž i ona ga je ispratila i rekla da joj je dužnik.
- U dvorani Casino Patriottico su bili neki mađari, Fumulovi prijatelji i ostale maškare.
- Jedan je hrvat govorio kako bi Rijeka trebala pripasti Hrvatskoj.
- Fumulovi prijetelji su željeli zapaliti jednu slamnatu lutku, ali Fumulo ih je u tome spriječio jer se sjetio kako je spalio hrvaticu.
- Došlo je do tučnjave, u dvoranu su uletjeli oružnici i izjavili da je uvedeno opsadno stanje u Rijeci.
- Iako je car izdao Listopadsku diplomu, sva je vlast ostala u njegovim rukama.
- Carlo je odlučio svoj posao prenijeti na Fumula i zato ga je predstavljao vlasnicima brodova.
- Nije znao, međutim, da ga ljudi već pomalo žale.
- U grad je došao peštanski orpheum (cirkus) i Fumulo je svake večeri išao tamo jer je ugledao jednu djevojku, Andor Zsuzsa (Žuža), najavljivačicu koja mu se svidjela.
- Jednom je nabrao travanjskog cvijeća i preko blagajnice ga poručio djevojci, a ona je njemu na kraju predstave poklonila cvijet kukulj.
- Upoznao se s njom, ali se nisu mogli sporazumjeti jer on nije znao mađarski, a ona nije znala nijedan drugi jezik; od tada su stalno bili zajedno.
- Riječki hrvati su na Grobničkom polju posvećivali županijski barjak, a došao je i Josip Juraj Strossmayer.
- Ungarezi (mađari) su spremali demonstracije i gađali kamenjem hrvate u kočijama, one koji su silazili sa Grobničkog polja.
- Pogodili su i Andoru Zsuzse i ona je ostala na mjestu mrtva.
- Pokopali su je skromno, a dva dana kasnije peštanski orpheum je napustio grad.
- Jakov je sad radio umjesto Jožića jer je njemu stradala noga u nesreći.
- Jakov je svaki dan donosio vijesti i jednog dana je donio vijest da je nastala država Austo-Ugarska, a to je uredio mađar Franjo Deak.
- Jovanin je u to vrijeme bio kancelir u Bakru.
- Mađari su u Rijeci bili oduševljeni takvom državom.
- Josip je bio u vojsci i poginuo, a poslije toga je i Fran umro.
- Jakov je bio ogorčen što hrvati prelaze na stranu mađara i što postaju mađari, pa je zajedno s Jovaninom strgao mađarske i austrijske zastave s jedne zgrade i ostavio ih u blatu.
- Fumulo je mjesecima išao mami Flori.
- Otvaranje Sueskog kanala je otežalo plovidbu jedrenjaka, a Carlo i prijatelji su mislili da doba jedrenjaka tek dolazi.
- To je bilo 70-ih godina 19. stoljeća.
- Rijeka je opet dobila na važnosti, ovaj put za Ugarsku.
- Parobrod se polako približavao i ljudi su željeli da Carlo bude sudionikom izgradnje prvog domaćeg parobroda.
- Carlo i prijatelji nisu vjerovali u sve to – to su za njih bile bedastoće.
- Fumulo je uložio novce za gradnju željeznice Karlovac – Rijeka, a da to otac nije znao.
- Na Novu godinu 1872. g. su Fumulo i prijatelji bili u svratištu "Re d' Ungheria".
- Tu su odsjela i dva poslanstva: crkveno – koje je išlo u Bosnu i austrijska vojska – htjela je ispitati Rakovačku bunu koja se zbila u listopadu te godine.
- Fumulo je tada održao govor o naprednoj Rijeci i parobrodima i zaželio svima sretniju novu godinu.
- Carlo je prenio ostatke Franice u novu grobnicu, koju je napravio.
- Jožičina noga se nije oporavljala već je bilo još gore.
- Jakov je bio pritvoren zbog toga što je napravio – odala ga je žena njegovog prijatelja.
- Poslije toga nije mogao naći posao, a i Jožić je umro.
- Jakov je ostao domoljub, a brat Jovanin je zbog svog posla prestao biti domoljub.
- Jovanin je donosio kući vesele vijesti o velikom gradu, a Jakov je mrzio Rijeku i želio da propadne.
- Čuo je za postojanje "Narodne čitaonice", ali tu su bili samo gospoda – njegovi sunarodnjaci i istomišljenici.
- Carlo je rijetko išao igrati domine u "Malu Peštu" jer se promijenio vlasnik i ljudi su tamo dolazili samo radi kartanja i alkohola.
- Saznao je da je sin uzeo novce i uložio ih u željeznicu, i to ga je boljelo jer je mislio da će Fumulo krenuti njegovim stopama.
- Posao s jedrenjacima mu je propadao.
- Mislio je razgovarati sa sinom da vidi kada će se ženiti, jer su se njegovi prijatelji već oženili (i Lorenzo i Gregorio i Mattia i Carlo), ali nije razgovarao.
- Fumulo se, sa 37 godina, oženio Ludovikom (17) i prestao odlaziti mami Flori.
- Na dan vjenčanja Carlo se nije mogao sjetiti kako izgleda njegova Fanica, ali je prvi održao govor mladencima i poklonio Ludoviki prsten koji je pripadao Fanici.
- Kad je nadvojvoda Carević Rudolf dolazio u Rijeku, mnogi su izvjesili hrvatske zastave.
- Međutim, skupina gradskih fakina je po noći poskidala sve zastave; tako je izvještavao "Obzor" (7. XI. 1877, u Zagrebu).
- Optužili su talijane da su oni to napravili, ali su talijani reagirali i rekli da su za sve krivi gradski fakini, na čelu sa gradskom vlašću.
- Jakov je čuo za taj incident.
- Carlo, Fumulo i Ludovika su živjeli zajedno na Mlaki.
- Fumulo se primakao vrhovima uprave željeznice i postizao uspjeh.
- Jednom je došao Gustav Wagenmann i rekao da planira izgraditi rafineriju nafte u Rijeci i najbolji prostor za to je bila Mlaka.
- Fumulo je rekao Ludoviki da će se preseliti na Podmurvice radi gradnje.
- Ludovika je kasnije nakon pet punih pet godina zatrudnjela.
- Jakov Despot je uspio naći posao u rafineriji i upoznao je inženjera Barača, koji je bio voditelj rafinerije u osnutku.
- Znao je što je Jakov napravio prije (strgao mađarske i austrijske zastave i bio pritvoren).
- Ponudio mu je dvostruku plaću i premještaj njegove cijele obitelji (imao je Jakov i sina Šimuna, od 5 godina) u novu zgradu – zato jer je i sam bio domoljub.
- Iste godine, 1883., Ludovika je rodila djevojčicu, Mafaldu, a godinu dana kasnije rodila je sina Amadea.
- Carlo je bio pozvan na sjednicu trgovačko-industrijske komore na kojoj se raspravljalo o izbjegavanju potpune propasti ugarsko-hrvatskog brodarstva.
- Tih je dana u Rijeci, a i u cijeloj Dalmaciji i Italiji, vladala kolera.
- Ludovika nije s djecom išla u grad.
- Carlo Wagner, Fumulov prijatelj, obolio je i njegova žena je molila Carla da ih odveze u karantenu.
- Mislilo se da uopće nije bolovao od kolere već da je bio pijanac – tako je izjavio liječnik Brunetti.
- Bolesnik je noću umro, navodno od gastroenteritisa.
- Grad je zamro zbog bolesti.
- Carlo je posjetio svoju unučad, ali mu nisu smjeli otvoriti vrata.
- Carlo je ubrzo obolio i umro, a uskoro i Ludovika.

Knjiga druga
- 1947. g. u jesen, plovio je parobrod prema sjeveru.
- Prošlog proljeća su se u jednoj dvorani sastali splićani i govorilo se o tome kako je Rijeka pripala Novoj Jugoslaviji, a trebala bi i Istra.
- Treba početi obnova Rijeke i brodogradnje, a iz Splita će se krenuti.
- Na tom brodu za Rijeku putovali su inženjeri i radnici i Lucijan.
- Putnici su pričali o ratu i o ženama, a Lucijan je to slušao.
- Vjenceslav je kartao sa ljudima i sjetio se svog djeda, Jakova; kojemu je bilo oko četrdeset godina i pričao je ljudima o svojoj kćerki koja je umrla u partizanskoj bolnici.
- Lucijanu je moglo biti 9, najviše 10 godina.
- Lucijan i njegovi roditelji upoznali su Despotove (Vjenceslav Despot i njegova žena) na brodu.
- Brod je uplovio u Rijeku.
- Mafalda (60 ili 65 godina) je živjela sa svojim sinom, Oresteom, snahom Wandom i unučadi.
- Pisac nas vraća u prošlost (kroz Mafaldin lik), kad je Fumulo bio živ.
- Fumulo je pomogao mađarima izgraditi željeznicu, ali je bio nesretan zbog tragedija u obitelji (otac i žena su umri od kolere).
- Prestalo je blagostanje između mađara i hrvata.
- Fumulo se i dalje trudio zadovoljiti mađarske vlasti, uvesti električni tramvaj, ali njegov sin, Amadej, je bio protiv toga i radio je demonstracije s vršnjacima.
- Isto tako je i Fumulo radio protiv svog oca, Carla.
- Mafalda je probudila ukućane: sina, snahu, unuka Parsifala i unuku Emiliju.
- Mafalda je, kad je otišla od groba svoga djeda, upoznala Vjenceslava Despota koji je tražio grob svoga oca, ali ga nije našao.
- Ponovni povratak u prošlost.
- Amadej je postao član konspirativnog društva "Giovine Fiume" i imao je sastanke sa svojim prijateljima u njegovoj sobi – oni su bili autonomaši.
- Odlučili su napasti hrvatske sokolaše i to je rekao Mafaldi.
- Napali su ih i on je poveo Mafaldu a ona je umalo stradala, ali ju je spasio Bruno.
- Jovanin Despot je živio u vili na Sušaku.
- Jako Supilo, brat Frana Supile je stradao u tom napadu.
- Došlo je do svađe između Frana Supile, predstavnika hrvata i Rikarda Zanella, predstavnika talijana u Rijeci.
- Mafalda je pamtila da se to desilo 1906. godine, a sljedeće godine se udala za Bruna.
- Amadej je zajedno s Luigijem Kussorom prebjegao u Kraljevinu Italiju i prijavio se kao iredentista i zatražio da, kao dobrovoljac, bude upućen na frontu.
- Italija je 1915. g. napala Austro-Ugarsku i Bruno se prijavio za rat na strani Austrije.
- Amadej je pisao pisma kući, ali treće pismo nije nikad stiglo – Bruno ga je ubio u pohodu, a ubrzo je i Bruno stradao od strane svojih vlastitih topova.
- Ugarske su vlasti predale grad predstavnicima jugoslavenskog Narodnog vijeća.
- Talijani su došli u grad s vojskom i preuzeli vlast.
- Jakov je te večeri umro, a Jovanin mu nije došao na pogreb jer nisu bili u dobrim odnosima.
- Benito Mussolini je govorio o Rijeci u Teatro Verdi i rekao sa će "pod svaku cijenu biti talijanska".
- U grad je došao Gabrielle D' Annunzio i Mafalda se sjetila kako ga je prvi put ugledala sa 24 godine.
- D' Annunzia su smatrali Izbaviteljem i on je proglasio aneksiju Rijeke Italiji, ali pod samostalnom upravom.
- Te noći je počelo iseljavanje hrvata iz grada.
- Došlo je uskoro do borbi između D' Annunzievih legionara i ardita i talijanske kraljevske vojske kojoj legionari nisu željeli predati Rijeku.
- U gradu je došlo do pokolja, stradali su nevini civili.
- Fumulo je vidio jednu ženu, koja je stradala od bombe – sjetio se kako je on spalio hrvaticu i njenu krinolinu – i dobio je infarkt; umro je i sahranjen je u Carlovoj grobnici.

- 1921. g. Comandante (D' Annunzio) je napustio Rijeku, a 1924.g. talijanski kralj Viktor Emanuell treći je ušao u Rijeku i ona je pripala pod fašističku vlast.
- Partizani su zauzeli Rijeku i Enriko Šušnjar je otišao u Italiju dok su u njoj ostali: Mafalda, Wanda i Oreste, mladi Francovich i Ugo Osojnak.
- Mladi Francovich nije nipošto želio otići iz Rijeke iako su njegovi roditelji otišli.
- Fašistička Italija je kapitulirala
- Rijeka nije više bila Italija jer je vojska otišla iz nje.
- Narodno Oslobodilački Odbor je poticao na ustanak protiv talijanske i njemačke vojske.
- Talijanska vojska je pozivala talijane u gradu da spase ono što mogu.
- Francovichevi roditelji i još neki ljudi su pobjegli u Italiju.
- Nijemci su drugi dan ušli u Rijeku, ali su nakon dvije godine otišli.
- Uoči Praznika rada u svim su Domovima kulture održavane prigodne akademije tj. čitali su se referati i bio je bogat kulturno-umjetnički program.
- Talijani su trpili takvo stanje u kojimu su oni bili podređeni, stariji učenici su radili u školi demonstracije, a Parsifal se pravio bolestan ili se ozlijedio svaki put kad je trebao nositi barjak.
- Sve je uređeno po uzoru na Rusiju i Lenjina – socijalizam i komunizam.
- Održavale su se manifestacije, mimohodi učenika – pionira.
- Vjenceslav Despot je dobio pismo i otišao kod jednog očevog prijatelja, koji mu je rekao da zna nešto o Šimunovoj smrti.
- Saznao je da je Šimun bio streljan 1944. od strane nijemaca.
- Lucijan je u školi bio najbolji čitač i na satu je čitao Dantea.
- Lucijan je viđao malu, plavokosu djevojku, koja je uvijek išla sama i nije znao njeno ime.
- Učenici su gledali ruske filmove, posjetio ih je jedan ruski zubar i ismijali su ga zbog njegovog izgovora, a došlo je i vrijeme prvih ljubavi.
- Za vrijeme jedne predstave u kazalištu, Lucijan je vidio svoju Beatrice i sjeo kod nje.
- Poslije je saznao da se zove Emilija.
- Oboje su tada imali 14 godina i od tada su stalno bili zajedno.
- Persifala škola uopće nije zanimala i nikome nije govorio da je Emilija zaljubljena u Lucijana.
- Jedino je Mafalda saznala, ali nije nikom rekla.
- Talijani su i dalje željeli da im se vrati i Trst, i Rijeka, i Pula i Zadar.
- Jugoslaveni nisu željeli na to pristati i prekinuli su redovite diplomatske odnose s Vatikanom, kad su fašisti pokušali zapaliti slovensku srednju školu.
- Oreste je saznao da je Emilija zaljubljena u Lucijana, kad mu je rekla Mafalda koja je željela da se cijela obitelj vrati u Italiju.
- Zato je Emilija bila kažnjena i Lucijan ju je tješio.
- Parsifal je odlučio sam otići u Italiju.
- 1935. g. je Oreste sa Wandom otišao u Bavarsku na jednu predstavu Svečanih igara u Bayreuthu.

- Tada je bila izvedena i mistična drama "Parsifal" Richarda Wagnera i tako su nazvali svoga sina.
- Pomišljao je Parsifal kako će se javiti svojima iz Italije, ali nije uspio – poginuo je.
- Roditelji su mislili da je Parsifal dobro i da će se javiti, samo je Mafalda sumnjala u to.
- Svi su u kući mrzili Lucijana i govorili da je on glupan, ništarija i komunist.
- Dvoje zaljubljenih, Emilija i Lucijan, mislili su da ih ništa ne može odvojiti.
- U jesen 1954. g. odlučeno je da Trst i okolica pripadnu Italiji, a da Rijeka ostane u Jugoslaviji.
- Tako su se vlade dogovorile u Londonu.
- Ljudi su mogli, ako su željeli, otići iz jedne države u drugu i imali su rok do siječnja 1956. g.
- I talijanska obitelj se odlučila preseliti.
- Lucijan je bio kod Emilije, kad nikog nije bilo kod kuće, po prvi put.
- Darovala mu je prsten koji je pripadao njenoj praprabaki Fanici.
- Mafalda je došla odmah kad je Lucijan otišao i rekla Emiliji da zna sve što je muči, da je ona kriva i da ne traži od nje da joj oprosti jer ne može.
- Emilija je pitala zašto svi ne mogu biti jedno, misleći pritom na talijane i hrvate.
- Mafalda je rekla: "Emilija moja, pa to je povijest."
- Mafalda je posjekla sve ivančice (znak fašista) što ih je prije posadila i posljednji put ih odnijela na grob svojih predaka; sjetila se Parsifala i saznala, još prije, što se s njim dogodilo.
- Vlak je polazio za dvadeset minuta i vozio je putnike u Trst.
- Mladi Francovich je rekao da nikada neće doći za njima (za Mafaldom, Oresteom, Wandom i Emilijom) u Trst.
- Ugo Osojnak je izjavio da će on doći poslije za njima.
- I obitelj Despot se ukrcala u taj vlak, a Mafalda se tome čudila.
- Lucijan je došao ispratiti Emiliju; i on je odlazio za par dana u Zagreb, na studije.
- Dok je vlak odlazio on je trčao uz njega i držao Emilijinu ruku.
- "Kod izlaza, na rastanku mladi Francovich pruži Lucijanu ruku. Lucijan ne zamijeti ni starčevu desnicu ni... primjeti jedino da je već kasna jesen i da je lišće na stablima ispred kolodvora bijelo".

Analiza djela:
Fabrio, dakle, prati genologiju dviju obitelji (hrvatsku uvodi u četvrtom poglavlju romana), od trenutka kada Carlo (rođen negdje 1800. g.) iz Italije dolazi u Rijeku, taj grad bez oca i majke i u njoj nastavlja osobnu vožnju poviješću, poviješću u koju od toga trenutka biva utkana i povijest civilizacije (izgradnja rafinerije nafte, izgradnja željeznice, izum parobroda...) kao gotovo prosvjetiteljska ideja napretka. Kroz dvije obitelji, toliko različite i slične u isto vrijeme, kroz ta dva,
samo površnim čitanjem, antitetična para, Fabrio pokazuje kako povijest vježba živote pojedinaca neovisno kada su, gdje su, pa čak i od koga su rođeni. Zbog toga su upravo godine u kojima se pojedini segment priče odvija, taj prvi rekvizit klasičnoga povijesnoga romana ovdje gotovo neprimjetno utkane. Znamo da Šenoini, Tomićevi ili Kumičićevi povijesni romani gotov uvijek započinju godinom, reći ćemo započinju smještanjem radnje u vrijeme, i ta je godina, kao i ostale koje će uslijediti u priči a po zakonima povijesnoga kalendara, označena brojkom.

Godine su u Fabrija, u osnovnom tekstu, napisane kao riječi. Samo se u citatima one napisane kao prave godine, jer citati otkrivaju autorovu pripremnu radnju, upućujući na materijale koje je Fabrio imao pred sobom pišući roma, dakle na ono što jest dio službene povijesti. Uostalom, Fabrio će na tu povijesnu relativnost, stalnu ponovljivost u kojoj se godine bitaka, osvajanja i potpadanja pod nečiju drugu, a uvijek tuđu, vlast utapaju u živote pojedinaca ostavljajući identične čičke na njihovoj odjeći i identične ožiljke na njihovu tijelu, izravno i upozoriti riječima kakvima nema mjesta u klasičnom povijesnom romanu: "U ljeto te, ili svejedno koje od tih godina". Za sudbinu njegovih junaka, osoba o čijim imenima šute velike povijesti i čiji se životi odvijaju u međuvremenima nisu bitne godine i prostori povijesnih poprišta: "Četrdeset i osme, u ime jednistva države, Beč je ucjenjivao Peštu – i zakinuo svoje saveznike hrvate. – Sada četrdeset i sedme, u ime jedinstvene države Pešta ucjenjuje Beč – i zakida svoje saveznike hrvate. Milo za drago. A račun će im platiti saveznici hrvati, 'sad i vazda i u vik vika' – rekao je Jožić."

Fabrijev pripovjedač, kao i u većini novopovijesnih romana, "uvjeravačke prostore" umeće između pojedinih pripovijednih dijelova. Indikativno je i to da se građa s jakim elementima realističnosti za Fabrija ne krije u velikim dokumentima, izvodima iz junačkih knjiga rođenih, napisanim povijestima nekih naroda iz pera autoritativnih povijesničara, nego se ona najčešće preuzima iz prostora novinskoga tiska. Dva su načina na koje Fabrio unosi dokumente u svoju priču. U prvom ih grafički odvaja od osnovne priče: citat iz "Slavenskog juga" od 3. IX. 1848. g., pismo Ivana Kukuljevića Josipu Jelačiću od 9. VIII. 1849 g. i drugi. Drugi način
unošenja citata je način uobičajenog citiranja, kada se citat nadovezuje, kao oprimjerenje, ranije izrečene tvrdnje, npr: Mafalda je, u vrtu, glasno, čitala uvodnik novoga gradskog dnevnika: "Mi hoćemo aneksiju Italiji..." U Fabrijevoj su priči svoje mjesto našli slabi junaci, oni na kojima drugi, točnije pobjednici, svojim terorom pišu povijest. Povijest upozorava samo na ponovljivost istih situacija i ne pruža mogućnost ni za kakve korekcije čija je nužnost, zbog iskustva stečenog "učenjem o drugima" unaprijed vidljiva. I zbog toga je baki Mafaldi, naviknutoj na zakone koje nameće povijesna uronjenost, pripovjedač stavio u ruke srp, da njime "presudi" onima oko sebe, Emiliji i Lucijanu kao simbolima povijesnog "reda stvari".

"Uzima srp u desnu ruku, zagazi jednom nogom (a bila je obuvena u gumene čizme) među ivančice što su, pod zidom, slijedile krivudanje strme ulice, i poče ih sjeći. Strigla je, tako, do u dno vrta, do na kraj zida pa se ponovo vratila odakle je počela. Dvije stabljike, čudom, preživješe košnju. Ali padoše nakdnadno. Kod provjeravanja osta li koja neposječenom."

Najbolji zamjenski termin za naslov romana Vježbanje života bio bi roman o povijesti. Najčešće tragajući ranije za svjedocima događaja na stranicama starih novina, a novine jesu, kao što znamo, najprecizniji čuvar obavijesti i njima se usustavatelji povijesti uvijek vraćaju, neovisno o kojoj je reinterpretaciji već riječ, Fabrio je proživljavajući sada i sam vrijeme koje ispisuje ozbiljne stranice koje će biti među najprelistavanijima u budućnosti, i svjestan upravo te činjenice,
napisao roman koji se po načinu svoje izgradnje gotovo nimalo ne razlikuje od jadranske duologije (Vježbanje života i Berenikina kosa). Već i sam naslov dan u intertekstualnoj igri, prepletanje triju žanrovskih slojeva, pripovjedačev razgovor s glavnim likom i njegovo izravno komuniciranje s čitateljem, te unošenjem dokumenata (svima nama poznatih), postupci su kroz koje, sada nakon čitanja Vježbanje života, prepoznajemo Fabrija.

Vladimir Nazor - Veli Jože

2011-02-12T00:11:00.001+01:00

Vladimir Nazor - Veli Jože

Tema:
Doživljaji diva Velog Jože

Osnovna misao:
Pohlepa nam može biti samo na štetu, a ne na korist

Likovi:
Veli Jože, Ilija, Libert, Jurić, ovčar Ivan, Civetta

Kratki sadržaj:
U gradu Motovunu živo je jedan kmet koji je bio velik kao div. Bio je veoma snažan, ali je služio i pokoravao se gospodi, a pomagao je i radnicima. Orao je po polju, vukao najveće terete, tj. radio je najteže poslove. Taj div zvao se Jože. Jože je zanosno obavljao svoje dužnosti dok nije došao providur i odveo ga brodom u Mletke. Na moru ih je uvatila bura i lađa se potopila, ali Jože se spasio. U toj lađi bio je zatvoren Galeat Ilija. On je bio div sa puno ruku, ali bez nogu. Također je bio i rob. Prije smrti rekao je Joži da ne dopusti nikom da mu gospodari, nego da bude slobodan čovjek. Pošto je Joži bilo jako žao Ilije, odlučio je poslušati njegov savjet. Nakon nekoliko dana Jože i kmetovi su pobjegli od svojih gospodara na neko brdo. Tamo su jako lijepo živjeli. Jednom prilikom dok su kopali, iskopali su gomilu zlata. Njihovi su im gospodari došli pomagati za zlatnike. Gospodari su radili svakojake poslove za svoje bivše sluge, a kući su se vraćali bogati. Došlo je vrijeme dijeljenja posijeda. Zbog svoje pohlepe, divovi su se posvađali. Jože je bio najžalosniji, jer nije dobio sve ono što je zaslužio. Osvetio se ostalim divovima tako što je spalio kolibu žita. Divovi su bili ljuti pa su progonili Jožu. Jože je našao svoj zaklon kod Civette. Civetta je postao vođa kmetova pa je on razdjelio posjede. Joži je dao najbolju zemlju. Jože je ubio dva diva. Divovi su bili žalosni i nisu znali što da rade. Pitali su Civettu za savjet. On im je rekao da ih je to Bog kaznio zato što su bili nepravedni prema Joži. Jože se vraćao svom Motovunu, a prije ulaska u grad sjetio se Ilijinih riječi pa je odlučio da više ne bude kmet nego slobodan čovjek. Napustio je Civettu i Motovun i više se nikad nije vratio.

Ivan Kušan - Uzbuna na Zelenom Vrhu

2011-02-11T00:19:00.002+01:00

Ivan Kušan - Uzbuna na Zelenom Vrhu

1. BILJEŠKA O PISCU:
Ivan Kušan rođen je 1939.g. u Sarajevu. Živi u Zagrebu i piše knjige za djecu: Uzbuna na Zelenom Vrhu, Koko u Parizu, Koko i duhovi, Lažeš Melita i dr. Knjige su mu prevedene na mnoge svjetske jezike i dobitnik je mnogih nagrada.

2. MJESTO RADNJE: Zeleni Vrh, jezero, vinogradi i voćnjaci

3. VRIJEME RADNJE: nakon završetka rata

4. GLAVNI LIK: Koko

5. SPOREDNI LIKOVI: Žohar, Tomo, Crni, Ivo, Božo, Isak, brijač Mirko, Emica, Milići, Leibovi, pas Bobi i dr.

Kratki sadržaj:

Na Zelenom Vrhu počinju se iz večeri u večer dešavati provale. Lopovi prvo ubiju psa a onda ukradu sve vrijedno – kokoši, svinje, kozu i dr. Rat je tek završio i policija ništa nemože učiniti jer ima pametnijeg posla. Zato dječaci Koko, Žohar, Božo, Crni i Tomo odluče sami otkriti lopove. Prvo sumljaju na starog Isaka jer jedino njegov pas nije otrovan, ali jedne noći nestane i njegova koza. Nakon toga lopovo opljačkaju Radićeve, čija je kći Emica bila prava ljepotica i svi su bili zaljubljeni u nju. Da joj se dodvore, ispričaju joj sve o lopovima i svojim poduhvatima. Odluče slikati lopove kad ih uhvate na djelu, ali nemaju fotoaparat pa ga "posude" od pjesnika Marija. Emica sretne Tominog starijeg brata Ivu i sve mu ispriča. On joj se naruga i ode. Sutra svi dječaci osim Crnog dobivaju prijeteće pismo s upozorenjem da se klone gluposti jer će nastradati. Jedino Crnom lopov nudi partnerstvo, a on to odmah odluči prihvatiti jer je puno puta mislio kako da se domogne novca bez imalo rada. Lopov dođe u dogovoreno vrijeme i Crni ga odmah prepozna. Lopov mu ne želi otkriti ime drugog jer je okrutan i opasan čovjek. Crnom da zadatak da sutra odvuče dečke što dalje od kuće Leibovih koju će sutra opljačkati.
Sve otkriva slučajno mali Tomo, koji je svog brata Ivu pratio i sve shvatio, samo još nezna tko je drugi lopov. Prati i dalje brata i saznaje strašnu istinu i odluči da će ta tajna zauvijek ostati samo njegova! Emica je krala grožđe u tuđem vinogradu i tako skrivajući se , slučajno čula razgovor Crnog i Ive i tako i ona sve saznala. Odjurila je k Tomi koji je bio na groznim mukama, sve mu ispričala i saznala da i on sve zna. Odluče da će zajedno ići obavijestiti prijatelje. Tomo im sve ispriča, u to dođe Crni i dječaci nasrnu na njega, zavežu ga užetom, strpaju u bunker i odjure saznati tko je drugi lopov. Na kraju šume spaze dvije prilike s kravom i konjem, prepoznaju Ivu koji se popikne i padne, pa ga dječaci zarobe. Jedino mali Tomo trči dalje, hvata lopova jer mora potvrditi svoju sumnju da je lopov njegov tata! Crni se osobodio, dojurio do šume i vidio pomahnitalog čovjeka kako tuče malog Tomu koji se od silnih batina onesvjestio. Tako nije vidio psa Bobija kako nasrće na lopova. Iza njega je dotrčao Crni i odlučio spasiti dijete od ludog brijača Mirka i tako se bar malo opravdati i iskupiti pred prijateljima. Kad se mali Tomo probudio, saznao je od majke da mu Mirko nije otac nego očuh, a Ivo polubrat što mu je bilo jako drago. Sve sretno završi, Mariju vrate fotoaparat koji im on pokloni i kaže neka ga prodaju i provedu par dana na moru.