Jean Baptiste Poquelin Moliere - Škrtac

Jean Baptiste Poquelin Moliere - Škrtac

Bilješke o piscu:
Jean Baptiste Poquelin Moliere rođen je 1622. g. kao sin dvorskog tapetara. Prvo studira u Orleansu, a službuje i kao odvjetnik 1642. g. Umire 1673. g. Njegova djela: "Kaćiperke", "Škola za žene", "Umišljeni bolesnik", "Škrtac"...

Mjesto radnje:
Pariz

Likovi:
Harpagon - Cleanteov i Elisein otac
Anselme - Valereov i Marianein otac
La Fleche - Cleanteova sluga

Kratki sadržaj:
Harpagon, škrti čovjek kojemu je bilo samo do novca, odluči se oženiti za Marianeu koju voli njegov sin Cleante, a njega odluči oženiti za neku bogatu udovicu. Cleante se usprotivi ocu i neda mu Marianeu, ali stari škrtac ne popušta. Tada Cleante uz pomoć svojeg sluge La Flechea krade očevu škrinjicu sa novcima i tada ga ucijeni. Ili će mu Harpagon dati Marianeu ili će ostati bez škrinjice. Harpagon pristade samo zbog novca i prepusti mu Marianeu.

Klasicizam i Moliere:
Klasicizam je razdoblje od sredine 17. st. do kraja 18. st. Glavna karakteristika tog razdoblja je čovjekova težnja za upotrebom razuma i susprezanja osjećaja. Tadašnje društvo vladalo se po određenim pravilima. Ta pravila određivala su sve, od odnosa u društvu do odnosa u obitelji. Ta pravila vladaju i u Molierevu Škrtcu, te su uz razum jedan od načina postizanja zapleta u duhu onoga vremena.

Tadašnje doba je u svom duhu njegovalo tragediju kao uzvišenu dramsku formu, naslijeđenu još iz Antike (u kojoj su imali svoj uzor). Ali Moliere njeguje komediju, te svojom komikom dovodi svoje likove u smiješne situacije u kojima kritzira društvo, ljudske mane te pojedine profesije.

Glumci su u Molierevo doba bili nepoštovana grupa ljudi, isključivana od strane crkve jer kvari maldež, pa se zbog toga Moliere okomio u svoji djelima na liječnike, jer su oni u ono vrijeme bili vrlo cijenjen stalež.

U svojim djelima Moliere poštuje pravilo triju jedinstva koje je zadao Aristotel prije 2500 g. Pravila se odnose na jedinstvo vremena, mjesta i radnje, što susrećemo u Molierovim komedijama.

Moral ili razum?
Tko po vašem mišljenju čini veće zlo: onaj tko treba novac i zato uzima zajam ili onaj koji krade novac a ne zna što da s njim započne?

Cijelo to razdoblje je prožeto filozofijom. Filozofija postaje jedna od najpopularnijih znanosti. Potpomognuta racionalnošću ona razmišlja o svijetu, o njegovoj biti. Mnoga takva shvaćanja dovest će do rušenja tadašnjeg načina života i pojave novog, mnogo liberalnijeg. Ljudi će početi razmišljati o uzaludnosti nekih egistencija, egzistencija čije postojanje stoji na dugogodišnjoj tradiciji, te će ih proglasiti nemoralnim i uništiti njihov tadašnji svjet. Ta moralna odluka, bolje bi bilo reći racionalna odluka budući da je upitanju njihov bolji život, dovest će do promjena u tadašnjem društvu i umjetnosti.

Čast i moral postaju jedna nedjeljiva cjelina, ali što je čast? - Samo težnja da se razumom dokuči smisao života, samo drugi naziv za strogost crkve i hladnu proračunatost ljudskog mozga.

Ta filozovska razmatranja, taj moral, ta čast i taj razum, su samo sredstva da se dokuči smisao našeg života, njegova bit i esencija.

Komika:
Molierova uvijek zanimljiva i originalna komika (koja je uvijek komična) gledaocu živo dočarava moralne osobine likova i piščevu misao. Moliere se u svojim djelima često koristi metodom quiproquo, tj. kad se dva lika svađaju zbog različite stvari a oboje misle da govore o jednoj stvari. Jedna od poznatijih scena u kojoj se upotrebljava ta tehnika je ona u kojoj Valere moli Elisinu ruku a Harpagon ga optužuje da mu je ukrao zlato (novac = Elise). Mnoge mu komične situacije služe da bi naglasio bitnu karakteristiku nekog lika, kao u ovom slučaju Harpagonovu škrtost, što je pokazano nizom primjera (Harpagon pregledava sve na izlazu iz kuće, kori djecu da se previše raskošno oblače (a jedva da nađu neku pristojnu odjeću), Harpagonovo lihvarenje itd.

Harpagon iliti škrtac:
Gdje? U Parizu. Zašto? Samo Bog zna. Kako bilo da bilo, Harpagon je tu i kani ostati gdje je. Namjerava do kraja vječnosti gomilati novac u svojoj škrinjici i terorizirati sve oko sebe svojom škrtošću. Njegova je škrtost epska i proteže se kroz stoljeća od Plauta preko Držića i Moliera pa sve do današnjih dana. Ta je škrtost centralna tema Moliereve drame, ona pokreće sve likove u njihovim kretanjima i razmišljanjima i dovodi gledatelja do smijeha, a istovremeno ga potiču da razmišlja i da si postavi pitanje, jesam li ja takav? Za njega je novac njegova ljubav i jedina religija koju priznaje. Iskrištavanje tuđeg jada da bi što više zaradio za njega je način života, a škrtost njegovo biće u cijelosti. Svatko je za njega sumnjiv, a san da je na svijetu sam njegov je najslađi san. Gospodin je Harpagon čovjek koji je od svih ljudi najmanje čovjek, smrtnik, koji je od svih smrtnika najtvrđi i najnedarežljiviji. Nema te usluge koja bi dirnula njegovu zahvalnost tako da razveže kesu. Pohvala, poštovanja, dobronamjernosti i prijateljstva na jeziku koliko ti srce želi, ali novaca ni pomirisati. Ništa nije tako suho i jalovo kao njegovo zahvaljivanje i njegova ljubaznost. A riječ "dati" tako mu je mrska da nikad ne kaže: Dajem vam ruku, nego: Posuđujem vam ruku.

Analiza likova:
Harpagon

Cléantov i Elisin otac, zaljubljen je u Marianeu, veoma škrt starac. Ima škrinjicu u kojoj se nalazi 10 tisuća škuda. U svakome vidi lopova i nikome ne vjeruje, čak ni svojoj djeci. Bez obzira gdje i kada uvijek nastoji što manje, ako i išta potrošiti. Radije bi dao nečiji život nego platio svojim novcem.

Cléante
Harpagonov sin, totalna suprotnost oca. Što se tiče ljubavi nije ga briga za novac. Zaljubljen je u Marianeu i voli je bezuvjetno. Spreman je sve učiniti za ljubav.

Valére
Anselmov sin. Zaljubljen je u Élise te se ulizuje Harpagonu kako bi se oženio njegovom kćeri. Veoma je mudar i lukav čovjek.

Mariane
Anselmova kći. Zaljubljena u Cléantea. Njezina majka želi da se bogato uda, no ona želi istinsku ljubav i nije ju briga za novac.

Zaključak:
Jean Baptiste Poquelin Moliere je najveći francuski komediograf koji je svojim besmrtnim djelima obogatio svjetsku književnost. Bio je "promatrač i slikar ljudske naravi". Nitko nije znao kao on voditi svoja lica kroz komediju, a izaći sa jasnom poukom.

On je znao iskoristiti sve mane na svojim likovima kako bi povećao komiku. Čak je, u prvim predstavama u kojima je glumio on i njegova družina, iskoristio mane glumaca i ubacio ih u komediju. Tako je šepavost Louisa Bejarta, koji je glumio La Flechea, unio u komediju povećavši komični efekt, jer La Fleche u prijevodu znači strijela, što upućuje na brzinu. Isto je tako opravdao svoj kašalj, koji ga je mučio na scenskim nastupima, dodjeljujući ga Harpagonu.

Njegovo je pravilo u pisanju komedija bilo svidjeti se, a to je postizao često grotesknom komedijom.